Ljetne će dane glumac Filip Vidović provesti u Dubrovniku. Tamo ga ne vode odmor i opuštanje, nego jedan tiranin. Premijerno će 27. srpnja na Dubrovačkim ljetnim igrama utjeloviti kralja Richarda III. u istoimenoj drami koju je krajem 16. stoljeća napisao William Shakespeare. Zagrebački glumac govori o tome hvata li ga trema što će ponijeti naslovni lik na slavnom Lovrijencu, pozornici na kojoj su glumili i njegovi roditelji Ivica Vidović i Gordana Gadžić. Ovaj 35-godišnjak otkriva brišu li se granice kada glumi s mamom, ali i planira li joj uskoro ostvariti želju da gura kolica. Iako ne voli dijeliti previše detalja o svom ljubavnom životu, ipak nam je šapnuo čime ga je osvojila djevojka Larissa i hoće li s njime boraviti u Dubrovniku.
Richard III. jedan je od najsloženijih i najmračnijih Shakespeareovih likova. Što vas je privuklo tom tiraninu? Pronalazite li tijekom rada neke poveznice s njim?
On je čovjek gole ambicije, iznimne inteligencije i nevjerojatne sposobnosti manipulacije. Zanimljivo mi je istraživati što stoji iza njegove potrebe za moći i koliko daleko čovjek može otići kada izgubi svaku granicu. Traži da ga pokušate razumjeti, a ne samo osuditi. Mislim da je upravo zato taj tekst i danas tako suvremen. Kako proces traje te što više uranjam u tekst i sadržaj, sve više osvještavam neke poveznice s njim. Na sceni, za razliku od stvarnog života, postoji prostor u kojem možeš potpuno istražiti i izraziti sve one tamne, potisnute emocije i impulse koje ljudi često nose u sebi i od njih bježe. Svi ih imamo, ali gluma ti daje priliku da ih sigurno proživiš i izraziš u njihovoj punoj snazi, bez stvarnih posljedica.
Jeste li u njega utkali današnje oligarhe i moćnike diljem svijeta, vladare života i smrti?
Shakespeare je napisao tekst prije više od četiri stoljeća, ali mehanizmi osvajanja vlasti, manipulacije informacijama i stvaranja privida nisu se bitno promijenili. Sigurno živimo u vremenu koje nam pomaže bolje razumjeti Richarda. Ne polazim od konkretnih osoba, ali činjenica je da se mehanizmi moći nisu previše promijenili. Ljudi se mijenjaju, obrasci puno manje.
Koliko vas takav lik uvlači u mračna stanja uma? Kako se čistite od loših misli?
Pa ne bih baš rekao da me uvlači u mračna stanja uma, više mi osvještava ona koja već imam i daje mi poticaj da ih oslobađam na sceni. Na taj način scena je ta koja zapravo može i očistiti od raznih misli i stanja.
Na scenu Dubrovačkih ljetnih igara stupili ste 2011. u predstavi ‘Kralj Edip’. Koja vas sjećanja vežu uz to razdoblje?
Hahaha, to je bilo prije 15 godina. Čudno mi to zvuči. Iskreno, prvo čega se sjetim je neka neopterećenost i naivnost. Sve mi je bilo novo, svemu sam vjerovao i svako iskustvo mi je bilo veliko. Puno smo se smijali, družili i baš uživali u cijelom procesu. Nismo bili opterećeni ničim, nego smo jednostavno bili sretni što smo dio jednog takvog festivala i što imamo priliku raditi ono što studiramo.
Tada ste bili dijelom kora, kako je sada kada ćete na Lovrijenac stupiti kao glavni lik? Ima li treme ili je to više uzbuđenje?
Da, tada sam bio dio kora, a sada prvi put dolazim s jednom ovakvom ulogom i to je, naravno, velika razlika. Zanimljivo je da tremu zapravo nemam. Imao sam je jedino na Akademiji, ali izvan Akademije, u profesionalnim projektima, nikad je nisam osjetio. Nekad se i sam pitam zašto je to tako, ali stvarno ne znam. Uzbuđenje uvijek postoji, pogotovo neposredno prije predstave, ali rekao bih da je kod mene ipak više prisutan osjećaj odgovornosti. Odgovornosti prema sebi, prema licu koje igram, prema predstavi, prema redatelju i prema svemu što tim tekstom pokušavamo napraviti i kakvu priču želimo pružiti gledateljima. To mi je puno jači osjećaj od same treme pa me to i najviše prati prije izlaska na scenu.
Sjećate li se prvih dolazaka u Dubrovnik i atmosfere Igara? Jeste li ga s roditeljima posjećivali kao dijete?
Znam da sam kao dijete proveo neko kraće vrijeme u Dubrovniku, ali više od toga se stvarno ne sjećam. Imao sam, ako se ne varam, godinu ili dvije. Ovo je, nakon ‘Kralja Edipa’, drugi put da se profesionalno vraćam u Dubrovnik i zahvalan sam što sam dobio priliku opet stati na tu scenu. Siguran sam da će biti uzbudljivo i jako se veselim ovoj koprodukciji jer spaja ansamble HNK Zagreba, HNK Varaždina i pozornice Dubrovačkih ljetnih igara.
Daje li posebnu draž činjenica da su na toj pozornici pod zvjezdanim nebom glumili i vaši roditelji?
Naravno. To nosi određenu emociju i svijest da se nastavlja jedan umjetnički kontinuitet. Ali svaka generacija mora pronaći vlastiti put i ispričati svoju priču pa kada izađete na scenu, sve se vrlo brzo svede na predstavu i posao koji morate odraditi najbolje što možete.
Hoće li vas na premijeri bodriti vaša djevojka? Boraviti s vama u Gradu?
Iz gledališta će me bodriti i djevojka i mama. To su, uključujući i moju sestru, tri najvažnije žene u mom životu. Seka, nažalost, zbog posla neće moći biti na premijeri, ali doći će na neku drugu izvedbu. Djevojka će provesti sa mnom neko vrijeme u Gradu. Dok ću ja raditi, ona će uživati u svemu što Dubrovnik može pružiti.
Na ovogodišnjem Story Hall Of Fameu prvi ste put pozirali s djevojkom. Kako je izgledalo vaše upoznavanje? Je li bilo kao da ste istrgnuli stranice iz scenarija nekog romantičnog filma?
Iskreno, mislim da je tu više bilo moje zaboravljanje nego neka velika odluka. Hahaha... Inače, želim čuvati svoj privatni život i ne iznositi baš često takve stvari u javnost. Ali u tom trenutku, kad smo izlazili sa Story Hall of Famea, potpuno sam zaboravio da ispred mene nije neki prijatelj s mobitelom, nego fotograf koji radi svoj posao. Jednostavno sam se okrenuo prema njoj i tako smo se fotkali, a tek sam kasnije shvatio: “Aha, dobro, ovo će ipak završiti negdje.” Tako da nije bilo nekog velikog plana ni najave, nego se dogodilo potpuno spontano. Upoznali smo se nakon jedne predstave u kazalištu i nekako se sve dalje nastavilo prirodno i jednostavno. Najbolje stvari se uvijek dogode bez nekog velikog plana.
Čime vas je osvojila?
Osvojila me svojom unutarnjom čistoćom, neiskvarenošću i slatkom naivnošću. Teško mi je to objasniti.Takvi su ljudi rijetkost i nema ih puno. Meni je toplo oko srca kad znam da imam nekog takvog pokraj sebe.
A vi nju?
I ja se pitam. Hahaha. Šalu na stranu, mislim da je to ipak pitanje za nju.
Prije nekoliko mjeseci u jednom je intervjuu vaša majka rekla: “Nedavno sam se uhvatila kako pogledavam prema kolicima mladih mama.” Biste li htjeli da uskoro gleda vaša kolica?
To su lijepe stvari, ali mislim da ih nema smisla planirati prema tuđim očekivanjima. Kad za nešto dođe pravi trenutak, dođe.
Kako vam je raditi s majkom, primjerice u predstavi ‘Pustolovine kreativnih knjigovođa’ gdje glumite majku i sina? Brišu li se tada na neki način granice između fikcije i stvarnosti?
Na probi smo prije svega kolege. Naravno da postoji dodatno povjerenje, ali kada počne rad, sve se svodi na predstavu. Profesionalizam je tu najvažniji, iako naravno postoji dodatna emocija koju takav odnos nosi. Na početku me, zbog jednog prijašnjeg iskustva rada na predstavi s bliskim prijateljima, bilo strah jer su se tijekom rada na predstavi ti odnosi prekinuli, ali s mamom sam brzo shvatio da je sve u najboljem redu. Teklo je nekako glatko. Jako je lijepo, ugodno i osvježavajuće raditi predstavu i stajati na sceni s majkom. Nekidan nam se na sceni slučajno pridružila i Lola, naš mali slatki pas. Otvorila je nekako vrata garderobe i došla na scenu.
Prije gotovo desetak godina, govoreći o glumačkom poslu, rekli ste: “Zauvijek ću biti mali od Ivice.” Je li se to u međuvremenu počelo mijenjati, pogotovo s novim generacijama gledatelja koje nisu imale priliku vidjeti vašeg oca na kazališnim pozornicama?
To da sam ‘mali od Ivice’ uvijek će biti tako. To je moj otac. Nije bitno to što ga mlađe generacije nisu doživjele na kazališnim daskama. Iako jesam ‘mali od Ivice’, bitno mi je da gradim neki svoj kazališni, filmski i životni put.
Ljeto je za mnoge vrijeme odmora, za vas će biti jedan od najintenzivniji dijelova godine. Čeznete li za odmorom?
U glumačkom svijetu je ljeto često razdoblje intenzivnijeg rada jer kreću ljetne turneje pa sam na neki način navikao da ga ne provodim kao drugi ljudi. Ovo će mi ljeto, doduše, biti najzaposlenije do sada pa moram biti iskren i priznati da, koliko god uživam u svom poslu, jedva čekam i malo se odmoriti.
Što za vas predstavlja idealan ljetni dan? Jeste li više tip za plažu i more ili vam je ljeto prilika za nešto sasvim drugo?
Idealan ljetni dan za mene bi bio dan bez obaveza, pun opuštanja, bez gledanja na sat i mobitel. To bi uključivalo more, izležavanje na plaži, čitanje neke knjige, dobru hranu i provođenje vremena sa svojom djevojkom.
Renovirali ste stan i dijelove tog procesa podijelili sa Storyjem. Je li sve gotovo? Je li svaki detalj na svome mjestu?
Volio bih reći da je sve gotovo i na svome mjestu, ali saga adaptacije stana, nažalost, traje već dugo. Teško je naći dobre majstore. Nažalost, ima i dosta naknadnih popravaka pa i kompletno nove adaptacije kupaonice, oštećenih parketa, nedovršenih i loše izvedenih radova na zidovima itd. Samo se nadam da će sve barem najesen biti gotovo da napokon završi to poglavlje.
