Prije pet mjeseci prvi sam puta postao tata; supruga Natalija na svijet je donijela prekrasnu djevojčicu Doru. Kada sam, prije tog trenutka, razmišljao o roditeljstvu, bio sam svjestan da će mi se život promijeniti, da neću imati slobodu koju sam imao do tada te da će se na prvo mjesto ljestvice prioriteta smjestiti potrebe malog smotuljka. S druge strane, nisam imao pojma da će cijeli proces biti toliko zabavan i pretvoriti moj život u konstantnu epizodu pjevanja i smišljanja ‘contenta’ kako bi beba bila zadovoljna i kako bismo joj izmamili osmjeh na lice.
Da se razumijemo, prvih nekoliko mjeseci roditeljstva više nalikuje na tragikomediju nego na mjuzikl; beba konstantno plače, kada ne plače tada se hrani, a između toga zaspe na pola sata taman kako biste pomislili da život može biti lijep. No tada sve kreće nanovo.
U tom početnom razdoblju, ja, tata, osjećao sam se potpuno beskorisno, jer je sav posao i danonoćnu brigu oko male bebe odrađivala supruga, a ona – vedrog karaktera kakvog jest – to je i u najtežim trenucima, dok je Dora neutješno plakala zbog grčeva, odrađivala pjevajući najljepše uspavanke koje dječje uho može čuti.
Godine pjevanja u crkvenim zborovima izbrusile su njezin talent, tako da je, zahvaljujući pjevanju, uspijevala – barem nakratko – uloviti koju minutu odmora za sebe. Neko je vrijeme to funkcioniralo, no onda se zaredalo nekoliko neprospavanih noći. Moja supruga počela je, doslovce, padati s nogu od umora.
Jedne večeri, koju dobro pamtim, Dora je bila toliko uznemirena, a supruga umorna, da je gotovo zaspala na nogama. Predajući mi Doru u ruke, jedva je uspjela promrmljati: “Petre, molim te uspavaj ju…". Pokušavao sam je smiriti ljuljuškanjem, no ona je i dalje neutješno plakala i plakala. Trajalo je to nekoliko minuta, iako se meni činilo kao čitava vječnost, kad mi je kroz glavu sinulo da je Dori, osim dojenja, jedina utjeha bio umirujući glas njezine mame. I uspavanke koje je pjevala.
Pomislio sam kako nemam što izgubiti te sam odlučio isprobati istu taktiku. Jedina melodija koje sam se u tom trenutku mogao sjetiti bila je svima dobro znana pjesma ‘Zeko i potočić’, pa sam potiho zapjevao: "Jeeedna maaaala Doooora, maaala beeebicaaaa, saaaad će fiiiiino zaaaspati i lijeeeeepo spaaaavatiiiii". Slušajući me kako joj pjevam, Dora se zbunila i širom otvorila oči, kao da očekuje što će se sljedeće dogoditi. Zaključio sam da je to pozitivna reakcija i nastavio ponavljati isti stih, promatrajući njezine reakcije. I onda se dogodilo. Svakim trenutkom moja je beba bila sve opuštenija, okice su joj se zatvarale i konačno je – zaspala. Trenutak u kojem sam po prvi puta samostalno uspio uspavati Doru, za mene je bio veličanstven. Iz moje perspektive život više nije bio isti.
Danas je Doru puno lakše uspavati, grčevi su odavno prestali, ja sam sada puno iskusniji tata, no pjevanje je postala i ostala naša omiljena aktivnost koja veseli cijelu obitelj. Razvio sam nove talente za koje nisam ni znao da ih imam, a samome sebi dao sam i novi nadimak - šaptač bebama :-). Sve u svemu biti roditelj je istovremeno najzahtjevniji i najljepši posao na svijetu, onaj u kojem jedan mali osmijeh briše sve teške trenutke koji su mu prethodili. Neizmjerno me veseli sve što će tek uslijediti na tom putovanju zvanom roditeljstvo.
I, uistinu, roditeljstvo je najljepši i najteži “posao”, za kojeg nema škole. Na tisuće pitanja “kako” i “zašto” nerijetko su prepuštena vlastitoj intuiciji ili tek pokojim savjetom iskusnijih od nas, koji nam se nađu pri ruci. Srećom, živimo u vrijeme modernih tehnologija zbog kojih je moguće brzo doći do pouzdanog savjeta. Kaže se da je “dr. Google” najveći neprijatelj svakog (novog) roditelja, jer bilo koji problem koji ukucate u tražilicu, vjerojatno ćete prepoznati i kod svoje bebe. Plače na ovaj, plače na onaj način; je li gladna; napreduje li dovoljno, jesam li dobar roditelj…, svako pitanje, potražite li ga na pravim stranicama, ipak će umiriti roditeljske strahove. I to je, ma koliko mislili da su ekrani prekomjerno preuzeli naš život, ipak velika prednost – modernih roditelja.