U mjesecu posvećenom borbi protiv raka dojke i podizanja svijesti koliko su bitni prevencija i redoviti
pregledi važno je ne zanemariti psihičko zdravlje oboljelih žena, ali i njima bliskih osoba. Dr.med., spec. psihijatrije, subspecijalist psihoterapije Zrinka Verzotti objasnila je koliko je važna potpora i otvorena komunikacija oboljelih žena s članovima obitelji i liječnicima, kako se pomoć može dobiti online, ali i kako s djecom razgovarati o raku dojke koji je najčešći i najsmrtonosniji oblik bolesti koji pogađa žene u Republici Hrvatskoj
Story: Treba li svaka žena oboljela od raka dojke potražiti psihološku pomoć? Kako u tom periodu očuvati mentalno zdravlje i što više reducirati stres?
Dobivanje dijagnoze karcinoma, življenje s karcinomom i proces liječenja donosi puno izazova koji utječu na kvalitetu života. Jedan od izazova koji se često zanemaruje, a izrazito je značajan, je psihološki utjecaj. Emocionalne reakcije na samu dijagnozu, inicijalnu pripremu za liječenje, samo liječenje, nuspojave i kontrolne preglede vrlo su različite od osobe do osobe. Često kada žena sazna da ima dijagnozu karcinoma dojke nastupi šok, poricanje: „To nije istina, zabunili su se“… Prolazi složene psihičke procese između poricanja i prihvaćanja, odnosno suočavanja s istinom. Ako je to poricanje intenzivno, pacijentica može odbiti liječenje i onda svakako liječnici trebaju osigurati psihološku pomoć kako bi se na primjereniji način suočila s bolešću. Od emocionalnih reakcija čest je osjećaj beznadnosti i bespomoćnosti, što može dovesti do depresije, socijalnog povlačenja i izolacije. Ili pak ljutnja- na obitelj, na liječnike, na Boga te stres koji može značajno utjecati na ponašanje, odluke koje se donose, suradljivost tijekom liječenja. I to treba prepoznati, bilo liječnik, obitelj ili sama pacijentica i aktivirati izvore podrške i pomoći. Osnovna emocija svakoga kome je dijagnosticiran karcinom je strah. I to, strah od promjena, od boli, od gubitka kontrole, od stigmatizacije i naravno strah od smrti. Ako su načini nošenja sa strahovima neadekvatni ili čak nezdravi, to bi obitelj ili bliski prijatelji mogli prepoznati i ohrabriti pacijenticu da potražiti pomoć. Znači odgovor bi bio da ne treba svaka žena potražiti psihološku pomoć, ali kako se radi o značajnoj životnoj promjeni, a teško je u potpunosti prihvatiti malignu bolest kao dio svog života, smatram da bi sa svakom ženom prilikom priopćenja dijagnoze trebao razgovarati i psihoterapeut koji će procijeniti treba li sugerirati daljnju psihološku pomoć.
Story: Koliko je bitno razgovarati o bolesti i svemu što se prolazi tijekom liječenja?
Osobe kojima je dijagnosticiran karcinom često imaju psihološke poteškoće, koje se nažalost zanemaruju i pokušavaju ignorirati. Karcinom ne utječe samo na oboljelu osobu, već na cijelu obitelj i bliske prijatelje i to na različite načine i zato je jako bitno razgovarati. Ako vi i vaši bližnji možete otvoreno izraziti kako se osjećate i što sve osjećate, to može pripomoći zbližavanju, razumijevanju i jačanju zajedništva koje je iznimno bitno u ovakvim situacijama. Bitno je moći slobodno razgovarati sa svojim liječnikom. Liječnik treba stvoriti temelje iskrenog odnosa u kojem se gradi povjerenje da se pacijentice ne ustručavaju pitati sve o svojoj bolesti, tijeku liječenja, nuspojavama i što sve mogu očekivati tijekom procesa.
Story: Koje su neki od savjeta i tehnika koji se mogu koristiti kako bi „lakša“ bila borba s karcinomom?
Spoznaja da imate karcinom je vrlo zastrašujuće iskustvo i to ne treba umanjivati. Svatko od nas se na različite načine nosi s teškim situacijama. Kako se nosimo ovisi o kakvoj je situaciji riječ, koja su nam prijašnja iskustva, našoj osobnosti i drugome. Trebamo razmisliti o dosadašnjim načinima nošenja, ali bitno je naglasiti da treba prihvatiti kako nakon dijagnoze karcinoma možda ti načini neće biti dovoljni.
Evo nekoliko savjeta kako se lakše nositi s karcinomom:
informirajte se – prikupljanje pouzdanih i provjerenih informacija
komunicirajte – slobodna komunikacija s liječnicima te otvorena, dvosmjerna komunikacija s
obitelji i bliskim prijateljima
pripremite se na promjene – pitajte liječnika koje sve promjene možete očekivati. Na primjer
fizičke promjene tijekom i nakon liječenja…
održavajte zdravi životni stil
dozvolite da vam obitelj i bliski prijatelji pomognu ili sami posegnite za pomoći i podrškom, ako
vam je lakše razgovarajte s neutralnom, profesionalnom osobom
preispitajte svoje prioritete i ciljeve
pokušajte održavati svoj normalni životni stil – naravno, s otvorenošću da će možda biti
potrebne modifikacije i prilagodbe
promislite na koje sve aspekte života će karcinom utjecati
razgovarajte s drugim oboljelima od karcinom
razvijajte svoje načine nošenja sa stresnom situacijom
Story: Koliko je bitna podrška obitelji i bliskih osoba? Postoje li neke smjernice kako bi se trebali
ponašati?
Svakako je bitna podrška obitelji i prijatelja. Mnoge studije pokazuju da se osobe s karcinomom koje imaju jaku emocionalnu potporu bolje prilagođavaju na nastale promjene, imaju pozitivniju perspektivu, bolje ishode liječenja i bolju kvalitetu života. Briga i podrška se svode na dvije stvari. Prvo, na konkretnu pomoć poput vođenja i komunikacije s liječnicima, nabavka lijekova, pomaganje kod nuspojava, obavljanje svakodnevnih zadataka, odlazak u dućan, briga o kućanstvu, briga o korištenju kupaone, higijeni, oblačenju... I drugo, na psihološku i emocionalnu potporu. Ponekad je teško znati što reći i kako se ponašati kada znate nekoga tko boluje od karcinoma. Pokažite osobi da vam je važna, da imate interes, pitajte, ne bojte se zagrliti je. Najbitnije je dati joj do znanja da ste otvoreni razgovarati o čemu god želi i izrazito je važno slušati i pokušati razumjeti kako se ta osoba osjeća. Treba poštovati i kada netko ne želi razgovarati te dati do znanja da ste dostupni ako to poželi. Ne bi trebali osuđivati ili komentirati tuđe osjećaje na način da ih se umanjuje ili sugerirati da se ne bi trebali tako. Kada pitate nekoga „Što osjećaš?“ treba biti spreman na različite odgovore. Bitno je, naravno, da se bližnji oboljele osobe brinu i za sebe. Trebaju procijeniti svoje kapacitete i dozvoliti uzeti predah i vrijeme za sebe.
Story: Kako s djecom oboljelih žena razgovarati o ovoj temi?
Objasniti djeci o novonastaloj bolesti i liječenju može biti teško, pogotovo kada se i sami pokušavate nositi s tom spoznajom i različitim osjećajima. Kako će djeca reagirati često ovisi o tome kako se njihovi roditelji nose s teškom situacijom. Nemoguće je od djece ovako nešto tajiti i sakriti. Djeca primjećuju da se roditelji ponašaju drugačije i osjete da nešto nije u redu. Što i kako reći ovisi o dobi djeteta. Svakom naglašavam da se svakom djetetu treba reći istinu na način na koji dijete može razumjeti i pripremiti se na promjene koje će se dogoditi u obitelji -reći naziv, odnosno mjesto tumora, kako će se liječiti i kako će to utjecati na njihov život. Mlađa djeca neće trebati puno detaljnih informacija. Starija djeca, iznad osam godina i tinejdžeri će trebati više informacija i treba se uzeti u obzir i njihovu osobnost te njihove razvojne potrebe i životne faze i brige. Djeca školske dobi često sama pitaju, no ako to ne naprave, treba ih potaknuti i pokazati im da se o tome može razgovarati. Bitno je pokušati postaviti temelje za otvorenu komunikaciju da dijete osjeća da mu je dozvoljeno reći svoje brige, potrebe i strahove. Ako im se ne kaže, ako se skriva od djece, ili steknu dojam da je o tome prestrašno razgovarati, djeca se osjećaju isključeno, udaljeno, ostavljeno što dovodi do gubitka povjerenja. Gubitak povjerenja se može dogoditi i ako saznaju od nekog drugog. Bitno je naglasiti da s djecom treba razgovarati kada se roditelji osjećaju dovoljno mirno sami sa sobom da mogu razgovarati, odvojiti dovoljno vremena za razgovor, bez ikakvih
ometanja. Po mogućnosti razgovarati sa svakim djetetom zasebno da bude prilagođeno njihovoj dobi i razumijevanju. Moglo bi pomoći da se napravi plan što i kako se želi reći. Treba se razgovarati konkretno, na primjer kako je majka sada trenutno bolesna i objasniti im korak po korak kako će početi i prolaziti liječenje. Treba promisliti i o mogućim pitanjima djeteta. I za same roditelje je pitanje smrti izrazito zastrašujuće, no na primjer se može reći „Mislim da se to neće dogoditi, jer su mi liječnici rekli da trenutno postoje dobri načini liječenja“. Ne bih savjetovala direktno reći djeci ako je prognoza loša, ali reći, na primjer „Moj karcinom je težak za liječenje, ali napravit ću sve što mogu da mi bude bolje i bit ću s tobom iskrena o svemu što se događa“. Znači, treba im se dati neka konkretna predodžba o cijelom procesu jer su inače ostavljeni sa svojim strahovima i najvjerojatnije će pretpostaviti najgore. Svakako naglasiti da nitko nije kriv što je majka dobila karcinom (nije krivnja djeteta), da karcinom nije zarazan (što neka djeca mogu pomisliti), da će se obitelj zajednički nositi s bolešću i samim liječenjem i da djeca osjete da su uključena i voljena.
Story: Koliko ovakva bolest izaziva trajnije posljedice na mentalno zdravlje?
Osjećaji kao što su strah, briga, beznadnost, bespomoćnost, ljutnja, tuga su sasvim normalne, no slijed i intenzitet emocionalnih reakcija je uvijek individualna. Većina pacijentica doživljava akutnu stresnu reakciju, depresiju, anksiozne poteškoće, poteškoće prilagodbe no neke ipak mogu razviti i trajnije posljedice, pogotovo one koje nemaju adekvatnu psihološku podršku, kako obitelji i prijatelja, tako i profesionalnu, psihoterapijsku pomoć. U trajnije posljedice svakako se ubraja posttraumatski stresni poremećaj i postoji nekoliko istraživanja na tu temu, gdje se naglašava kako je potrebno identificirati pacijentice koje su povećanog rizika za razvoj trajnih posljedica kako bi im se mogla pružiti pravovremena i adekvatna psihološka pomoć. Mlađe žene oboljele od karcinoma dojke imaju značajno veće poteškoće nego starije. Na primjer, i sama dijagnoza, mastektomija i nuspojave liječenja čini mlađe žene posebno osjetljivim na poteškoće sa slikom tijela (body image). Slika tijela uključuje kognitivnu, ponašajnu i emocionalnu komponentu, a negativna slika tijela može smanjiti mogućnost nošenja pacijentice sa samom bolešću. Mlađe žene sklonije su izbjegavajućem ponašanju i socijalnoj izolaciji. Stoga na njih treba obratiti posebnu pozornost i ciljano im pružiti psihološku pomoć kako bi se poboljšalo mentalno zdravlje, samopouzdanje i samoprihvaćanje te kvaliteta života.
Story: Ovu godinu obilježio je lockdown, kako se tijekom tog perioda pružala psihološka pomoć?
Epidemiološka situacija s koronavirusom je poseban izazov za oboljele od karcinoma. S obzirom na
oslabljeni imunološki sustav, kako od same bolesti tako i od posljedica liječenja, izloženost riziku od težeg oblika bolesti covid-19 je značajna. Samim time normalna je pojačana i povećana zabrinutost i strah, samih oboljelih, ali i njihovih bližnjih gdje je nužno osigurati dostupnost psihološke podrške. Zbog epidemiološke situacije do psihološke pomoći je bilo i još uvijek je teže doći. Mnogi terapeuti organizirali su telefonsku komunikaciju ili razgovor nekim online komunikacijskim alatima, ali to nije svima praktično te potencijalno donosi probleme poput manjka zaštite privatnih podataka ili kompliciranog korištenja zbog nesustavnog pristupa. Upravo zbog toga sam pokrenula online platformu Exedra Online koju psihoterapeuti mogu koristiti da pruže svoje usluge na daljinu i tako budu vidljivi i svima dostupni. Platforma omogućuje onima kojima je psihološka pomoć potrebna da je na jednostavan način i dobiju, bez obzira gdje se nalaze.
Story: Na novinskoj konferenciji na kojoj su najavljene aktivnosti s ciljem prikupljanja sredstava za kupovinu histeroskopa za Petrovu bolnicu rekli ste da je najvažnije osvještavanje cijelog društva i skidanje stigme s bolesti. Kako svaki pojedinac može pomoći u tome?
Stigmatizacija povezana sa zdravljem označava da se osoba povezuje s raznim negativnim osobinama zbog njezine bolesti. Posljedice stigmatizacije povezane s karcinomom su izrazito opasne i utječu na kvalitetu života oboljelih. Stigmatizirana osoba doživljava devaluaciju od strane okoline, odnosno dobiva dojam da je manje vrijedna, te da se isključuje iz socijalnih odnosa. Neznanje je često izvor predrasuda, iskrivljenih i neadekvatnih stavova, različitih strahova. Treba biti svjestan da u svakome od nas tema karcinoma budi strah i često smo skloni misliti da se to događa nekom drugome, no može se dogoditi i vama ili nekome vama bliskom i zbog toga je bitno o ovome razgovarati, ne distancirati se od teme, ponajviše kako bi potaknuli veći broj žena na češće preglede, ali i pomogli im tijekom bolesti i pri povratku u normalan život. Osim pojedinaca, mislim da je značajna uloga raznih Udruga. Smatram da treba napraviti značajna poboljšanja u zdravstvenom sustavu, u konkretnom, odnosno praktičnom smislu. Zdravstvena njega i skrb onkoloških bolesnika mora biti timski rad. Onkološki tim čine razni zdravstveni radnici koji su na različite načine i s različitim ulogama uključeni u liječenje onkoloških bolesnika. Dosadašnja organizacija timova nije dovoljna i ima puno prostora za poboljšanje, pogotovo psihoonkologije. Ojačavanje psihoonkološke skrbi bitno je za olakšavanje suočavanja s bolešću, proradu svih emocionalnih reakcija i omogućavanje što bolje prilagodbe na život i poboljšanje kvalitete života
oboljelih od karcinoma dojke.