O disleksiji se u našem društvu gotovo i ne razgovara, a prema osobama s tom dijagnozom odnosimo se kao da ne postoje ili u najmanju ruku pretpostavljamo da njihov problem i nije tako velik.
No poteškoće u govoru i pisanju, pa i u snalaženju u prostoru, itekako mogu otežati svakodnevne aktivnosti, što dobro zna Anja Norda, autorica knjige ‘Čitanje treba biti dostupno svima’ i predsjednica udruge Norda Disleksija. Ova je 19-godišnjakinja iz Vodica uspjela dokazati da dijagnoza disleksije, unatoč izazovnom životnom putu na koji ju je odvela, nije nešto što nas određuje nego predstavlja poteškoću s kojom se, doduše uz dosta truda, može kvalitetno živjeti. Disleksija je stanje koje osobu, nažalost, prati cijeli život.
- Ljudi misle da je to problem koji nestane sam od sebe, ali nije tako - ističe Anja.
Uzroci disleksije još nisu sasvim jasni, a ona se najviše očituje teškoćama u čitanju pa osobe s disleksijom brkaju, izostavljaju ili dodaju glasove. Zanimljivo je da je to ujedno najčešća poteškoća u učenju, a neki stručnjaci vjeruju da čak 17% ljudi pokazuje znakove problema s čitanjem. No svakako treba istaknuti da kod disleksičara nije riječ samo o dodavanju, oduzimanju i brkanju riječi. Disleksičnim osobama tekst se pri čitanju zamućuje, riječi kao da se miču, skaču gore-dolje ili lijevo-desno. Kod svake osobe to je drukčije jer neki imaju blagi, neki srednji, a neki jako ozbiljan oblik disleksije. Ona može biti fonološka ili vizualna, ali obično je riječ o obje u većem ili manjem omjeru.
Ako vam se i dalje čini da disleksija nije tako velik problem, onda morate čuti Anjinu priču jer su ona i njezina mama prošle uistinu trnovit put. Zanimalo nas je što im je na tom putu bilo najteže, a što im je pak pričinjavalo najveću radost.
- Od svoje pete godine živim sama s mamom i zaista smo zajedno proživjele različite situacije. Mislim da je najteže bilo u razdoblju nakon što sam dobila dijagnozu pa do prvog razreda srednje škole. Budući da nismo imale dovoljno novca za privatne odlaske logopedu, mama je sa mnom sve sama radila. Čitala je i učila sa mnom nakon što bi došla s posla. Bilo je tu dosta tuge i svađe. Bile smo same u svemu tome, baš nam nije išlo i nismo mogle naći način kako da se osamostalim - objašnjava Anja.
U osnovnoj školi nastavu nije pratila prema prilagođenom programu iako se uvijek predstavljala kao disleksičarka. Sve je ovisilo o samom učitelju. Neki su bili odlični i puni razumijevanja, neki su bili ravnodušni, neki su inače bili odlični predavači pa je od njih mnogo naučila slušajući, a neki su znali reći: “A kako da ja to tebi objasnim?” Neki su, pak, bili pomalo razočarani njome.
- Najgore je bilo u prvom srednje kad sam završila na dopunskoj nastavi i nikako se nisam mogla nositi s tim. Mama je tada odlučila napraviti promjenu u našem životu. Na Instagramu smo pronašle profil o disleksiji na engleskom jeziku i mama je počela proučavati disleksiju na engleskom govornom području. Svaki je dan učila i prenosila mi to znanje - prisjeća se Anja te dodaj da je tada imala jako malo samopouzdanja i osjećala se izolirano. Kako je po prirodi introvert, sve je promatrala i skupljala u sebi. Naravno to je bilo doba puberteta i bila je još osjetljivija.
Upitali smo Anju smatra li da se u Hrvatskoj, pa i u svijetu, dovoljno razgovara o disleksiji te kako možemo potaknuti društvo da postane empatičnije prema osobama s tom dijagnozom. Također smo poželjeli doznati pružaju li učitelji, logopedi i općenito stručnjaci dovoljno podrške disleksičarima. U konačnici, postavlja se pitanje nose li se sami roditelji dobro s disleksijom svoje djece.
- Na našem području ne govori se dovoljno o disleksiji iako jedna od deset osoba u Hrvatskoj ima disleksiju, ali uspoređujući vrijeme školovanja moje mame, brata i mene, vidi se pomak. Većina je ljudi čula za disleksiju, ali ne znaju što je to točno. Vrlo je važno da svijest o disleksiji dignemo na višu razinu kako bi ljudi razvili empatiju i razumijevanje prema disleksičarima. U tom procesu važnu ulogu imaju sami disleksičari. Svaki disleksičar ima svoju disleksiju i svoju priču s njom pa je iznimno važno da je podijeli s cijelim društvom. Iz osobnog iskustva mogu reći da mi je bilo puno lakše boriti se sa svojim teškoćama kada sam počela govoriti o njima, jer sam tada upoznala puno nevjerojatnih disleksičara sa sličnom pričom i shvatila da nisam sama - rekla nam Anja.
U vrijeme školovanja njezine mame i brata postavljena dijagnoza disleksije bila je rijetkost, ali danas je situacija drukčija, odnosno svakako je bolja jer dijete na početku školovanja može dobiti dijagnozu i adekvatnu pomoć stručnjaka. Doduše, problem je što u Hrvatskoj nedostaje stručnjaka pa su liste čekanja duge, a time je i otežana rana intervencija koja je za disleksičare iznimno važna.