Na Srednjacima, gdje sam odrasla, imali smo ekshibicionista. Zabrinuti roditelji svakodnevno bi nas upozoravali da izbjegavamo šetnicu uz potok Črnomerec, omiljeno mjesto ordiniranja kvartovskog parafiličara. No, to je bilo i naše omiljeno mjesto.
Zaštićeni opskurno visokim neboderima Braće Domany, dobivali smo lažni osjećaj slobode i diskrecije, usprkos mogućem zavidnom auditoriju na prozorima nebodera koji bi se mogao brojiti u tisućama. Više-manje svi smo barem jednom naletjeli na kvartovskog čiku u mantilu koji nam je ‘širokogrudno’ razgrnuvši mantil pokazao čime barata. Točnije ne barata. Zdravim razumom.
Prvi put srela sam ga vraćajući se sama iz glazbene škole. Bilo je polumračno i iako nisam gledala, ni razaznala što mi pokazuje, prestrašena sam jurila kući boreći se jedva za dah, dok su mi se pažljivo spakirana oboa i knjige u ruksaku klackale na leđima i ostavile višednevne tragove od nabijanja.
Drugi je put bilo lakše, bila sam u društvu. Ohrabrene kolektivom, prestrašile smo ga vikom, neke i smijehom i ovaj je put on bježao bez osvrtanja. S vremenom smo se priviknuli na njega. Pričali su da je bezopasan i lud. Postao je svojevrsna kvartovska luda koju su ili izbjegavali ili ga patronizirali.
Bilo mi je neobično kako s vremenom postane sasvim normalno imati parafiličara u susjedstvu i kako se ljudi naviknu na takve prizore. Na djevojke u minicama su se pak teško navikavali. Bila su to vremena kada je sramotnije bilo biti lijepa žena u minici nego poludjeli ekshibicionist koji ‘časti’ neprimjerenim prizorima. Zapravo, nije se puno promijenilo ni danas.
Ok, možda kvartovi više nemaju lude golaće, ali zato ih je obilje na društvenim mrežama. I oni više nisu lude. Nisu parafiličari. Oni su ljudi s imenom i prezimenom. Nasmiješeni nas gledaju s profilnih slika dok jednom rukom obgrljuju ženu, a drugom nježno drže nasmiješeno djetešce. Ni žena ni dijete ne slute kako bi prije nekoliko godina ovaj brižni muž i otac vjerojatno bio onaj bubani čika u mantilu nesposoban zadržati stvar u gaćama. Danas vlastitu bubanost skriva u bespućima interneta. I zlostavlja žene i djecu koja nisu njegova.
Vjerojatno je mali broj sretnica koje su aktivne na društvenim mrežama, a da nikad nisu primile neželjeni ‘dickpic’. Primaju ga žene svih dobnih skupina, a često ni djeca nisu pošteđena. No, premalo se govori o tome i nismo educirane što činiti prilikom takvog neželjenog darivanja. A većina muškaraca ‘dickpic’ doživljava kao darivanje. Za njih to nije potencija, to je omnipotencija. Njegov ‘bog’ pikirao je upravo tebe i dopustio ti da u njemu izazoveš emocije koje nisi željela izazvati te ti tako poklonio djelić vlastitog božanstva.
Nitko im još nije uspio objasniti da je to jedan od rijetkih darova u kojem više cijenimo samo pakiranje. Znala sam primijetiti u medijima kako su se povremeno oglašavale žrtve koje bi iz nemoći ili bijesa prokazivale golaće objavivši njihov lik i djelo. Pomislila bih kako je možda presurova njihova reakcija. I to su nečija djeca, očevi, muževi. Nije li bilo dovoljno samo blokirati profil?! No, nije li nas upravo takvo razmišljanje dovelo do toga da se slike pimpeka dijele kao neko javno dobro?
Možda nije dovoljno blokirati profil jer mnoge nikad više neće moći blokirati sjećanje na neugodu, sram i poniženje koje je izazvao njihov čin, kao što ni njihovi bolesni nagoni time neće biti blokirani. Blokiranje nije dovoljna surova opcija zbog koje bi bili primorani naučiti lekciju. U falocentričnom, mizoginom svijetu gdje zastrašujući broj ljudi vjeruje da žene ‘pogrešnim’ odabirom odjeće iskazuju seksualnu dostupnost i time prizivaju silovanje koje je u tom slučaju i opravdano, teško se možemo nadati tumačenju slanja pimpeka kao potpuno nepoželjnog i neprihvatljivog čina. A i neporeciva činjenica da postoje ljudi koji opravdavaju silovanje govori da imamo puno većih problema od same fotke.
Gdje bi policija stigla kada bi svaka žena prijavljivala nepoželjan k****?! No, opet ako policija ima dovoljno vremena baviti se ljudima koji službena lica nazivaju pavijanom, mogli bi pronaći vremena i za ove uznemirujuće prizore. Sigurna sam da su veća opasnost po društvo ‘dickovi’ koji svoju stvarčicu definiraju kao apsolutno poželjnu i nezainteresiranim ženama ih dijele u pikselima, nego pojedinci kojima je vrhunac uvrede usporediti čovjeka sa slatkom životinjom. Jer tko garantira da sve staje na pikselima? Pikselski zlostavljači i dalje su zlostavljači, potencijalni silovatelji ili čak pedofili. A mnogi više nisu ni samo potencijalni.