Kao klinka vjerovala sam da posjedujem kvalitetnu mentalnu sliku muškarca iz snova. Možda su mu obrisi lica bili mutniji i manje raspoznatljivi, ali psihološki portret bio je precizan i jasan. Danas umjesto slike mog Gospodina Savršenog stoji veliki upitnik, a jedini kriterij u potrazi koji mi pada na pamet bio bi da ni u kojem slučaju ne razmatra o ulozi televizijskog Gospodina Savršenog ili sudjelovanju u nekom od inih reality formata. Znam, vrlo frivolan i još gore licemjeran kriterij, ali takvi smo mi ljudi, fokusirani samo na tuđe ‘grijehe’.
Nikad nisam bila fan takvih televizijskih sadržaja, ali ponukana negativnim komentarima i osudom nekih javnih persona, pružila sam šansu trećoj sezoni te neuspješno pokušala ući u trag tom navodnom činu ‘ponižavanja’ kandidatkinja pod palicom Gospodina Savršenog. Borba grupice žena za naklonost jednog naizgled tek malčice iznadprosječnog muškarca - kažem naizgled jer ako slici pripojite ton dečko je prilično dopadljiv - na prvu zaista zvuči kao medijski pokušaj patroniziranja žena. Ipak, ako se prisjetimo kako je svojedobno sličan format sa zamijenjenim ulogama izazivao pokude, usmjerene isključivo protiv žene, ne mogu ne upitati se krije li se problem u ženama, formatu, ili pak gledateljstvu. Činjenica jest da smo publika koja često prezire žene, ponajviše one koje su se odvažile izaći iz zadanog okvira i pokazale nepoštovanje prema muškim pravilima. Kao da nije dovoljno što se Eva oglušila o autoritet i zagrizla prokletu jabuku, pa umjesto da osvijestimo njezin grijeh koji nosimo u sebi, pokrijemo se, sramimo i pokorno slijedimo pravila muškaraca, naših malih bogova, mi prkosimo, proturječimo i slijedimo put grijeha i volju boginje u nama.
‘Gospodin Savršeni’ je televizijski format koji sasvim očekivano ne zahtijeva duboku koncentraciju niti će naš hipokampus obogatiti životno neophodnim informacijama, ali će, primjerice, peglanje tone veša učiniti znatno podnošljivijim. No snobističkim kritičarima taj slatki bijeg od egzistencijalne svakodnevice, ali i mogućnost da hodamo popeglani s puno ljubavi, nije dovoljno snažan argument za emitiranje jednog zabavnog showa. Tako su pod krinkom spasitelja ženskog dostojanstva osudili koncept emisije kao krajnje ponižavajući za žene, pritom odabravši narativ koji je prije svega uvredljiv za kandidatkinje, ali i za cjelokupan ženski rod. Jer što će nam neprijatelji uz dušobrižne moraliste. Istina da posao aktera u showu ne zahtijeva neki poseban talent, ali je vjerojatno puno zabavniji od uredskog i inih drugih poslova.
Ostavlja i mogućnost da im se putem i zaista dogodi obećana ljubav. Ne vidim ništa loše u tome.
Uostalom, kako posao koji nije odrađen pod prisilom, nego svojevoljno i nikoga ne ugrožava može biti ponižavajući za ženu? Tko odlučuje treba li žena osjećati poniženost - ona ili mi? Zašto je ponižena? Zato što udruga tamničara žena u kavezima smatra da neposlušne pobjegulje zaslužuju vrijeđanje, javno prokazivanje i ponižavanje od pokornog pučanstva. Zašto opravdavamo sustavno ponižavanje žena koje slijede vlastiti put pod izlikom ‘same su si krive’, a mogle su baš poput Pavlovljevih pasa provesti život u nadi da sa zvoncem uvijek stiže i nagrada? Zašto svrhovitost života mora biti isključivo preživljavanje ili intelektualna ostavština kada su njihovi elitisti u pitanju? Zašto naša ostavština ne bi bila primjer mira, radosti i smijeha budućim generacijama? Jer možemo ostati zapamćeni i kao ljudi koji su se radovali životu.
I ta zabrinutost za mladež koja se javlja s pojavom ‘neprihvatljivih’ televizijskih formata uglavnom u hrvatskoj produkciji, premda djeca mogu gledati iste te formate u, primjerice, američkoj, govori ne samo da smo prilično licemjerni i nepotrebno oštri prema domaćem stvaralaštvu, nego i da smo se u potpunosti pomirili s činjenicom da nam televizija odgaja djecu. Pravdamo se da ne želimo Hrvatsku u kojoj djevojčice zahvaljujući Gospodinu Savršenom vjeruju kako se čoporativno moraju boriti svim raspoloživim sredstvima za naklonost alfa-mužjaka. Pritom ne mijenjajući kanal. No nije li to preslika stvarnosti?
OK, samo u stvarnom životu možda ostajemo uskraćene za informaciju o ostalih 19 ili je namjerno ignoriramo. Ništa nas neće spriječiti u toj nemilosrdnoj borbi za željeni trofej. Ili neželjeni. Važno je samo da je muško.Tako su nas učili, ostvarujemo se isključivo kroz osvojeni falusni primjerak. Nitko nam nije objasnio da život može biti savršen i bez njega.
Svoj primjerak savršenstva pronašla sam upravo u soliranju, a ako jednom poželim svog Gospodina Savršenog, mislim da ću izbrisati onaj suludi kriterij s početka kolumne i dodati: onaj koji se iskreno raduje životu.