Prisustvovala sam serioznom razgovoru 14-godišnjakinja. Dečki su u vezi poput trešnjice na sladolednom kupu, zaključila je jedna od njih. Zajedno odaju dojam vizualno savršene cjeline, no zapravo nisu neophodne. One su ukras, ali ponekad i potpuno nepotreban višak jer trešnjica je ponekad trula i crvljiva. Sladoledni kup mora shvatiti da je samodostatan i bez trešnjice. Uostalom, nitko ne voli sladoledni kup zbog trešnjice, nju ionako pojedeš kad je već tu i izbaciš pola njezina nejestivog sadržaja.
Razmišljala sam kako je meni trebalo gotovo dvadeset godina više da dođem do slične teorije. Da ne bi bilo uvrijeđenih, ovo nije mizandrija upakirana u vesele boje i neodoljive okuse sladolednog kupa. Nisam ni Mirjana Hrga i nemam ništa protiv hrvatskih ‘papaka’ opasanih Guccijevim torbicama i perjem oko vrata. Voljela bih da svi muškarci, umjesto oružja, nose torbice, pa i one koje nisu Gucci. I ako se već hvataju oružja, neka je neko koje služi za ispaljivanje konfeta i mekog perja u veselim bojama. Nemam ništa ni protiv trešnjica.
Svi smo mi i trešnjice i kup i papci i junaci, alfe i omege, ovisno o prilici. I zato volim trešnjice, najčešće neovisno o sladolednom kupu. Novije generacije djevojčica možda su u pokušaju odgajane na našim, ali odrasle su na nekim drugim pričama koje same biraju. Njih ne zanimaju prinčevi, ratnici ni lovci. One biraju ne biti lovina, ni uspavana ljepotica u hibernaciji do pojavljivanja princa koji će joj udahnuti volju za životom. One znaju da postoji život i bez princa, lovca i trešnjice i treba ga udisati punim plućima, pisati neke modernije bajke bez nametnutih ljubavnih utopija.
Kad si dijete uče te ljubavi, postavljaju ti puno pitanja, pritom namećući odgovore. Koga voliš najviše - mamu, tatu i Boga. Onda odrasteš pa dođe i neki dečko na red koji ti postane i muž, ako si dovoljno volio Boga. Na kraju dolazi i plod tvoje utrobe i ljubavi, naravno. To je put savršene ljubavi. I put vlastitog ostvarenja. I najmanje pogrešno skretanje signalizira ti neuspjeh i zahtijeva hitar povratak na zadani put. U suprotnom okolina će te promatrati prezirnim, defetističkim pogledima uz prikladnu opservaciju: Ona je samo jedna jadna, tužna, zlokobna, neostvarena žena. A nitko ne želi biti neostvaren i jadan. I svima nam je važno mišljenje okoline, ma koliko god si ponavljali da nije tako.
Svi se toliko trudimo upoznavati svijet s našim dobrim stranama, onima za koje znamo da će im se sigurno svidjeti i pritom mudro šutimo o ljubavi prema sebi samima, zagušujemo je jer ako je ne njegujemo, možda je i potisnemo. Više nismo djeca, slatki mali šašavci koji kad iskreno priopće da najviše vole sebe, izazivaju salve smijeha i razdraganosti kod bake i deke dok ih majčice zaljubljeno potiču na samoljubav držeći pritom figu u stražnjem džepu. Samoljubav tretiramo kao nepoželjne osobine poput samoljublja, taštine, sebičnosti, egoizma, varljivih smjernica koje nas usporavaju na putu prave ljubavi i samoostvarenja.
I ja sam pratila zadani put uz konstantno samoutvaranje sreće. A orobljeno srce, bez slobode izbora, ne može biti istinski sretno. Pustila sam ga. Moja posljednja trešnjica bio je savršeno robotički zgodan tip. Visok, plećat, nadmenog držanja, vjerovao je da mu svijet duguje sve ono što poželi. Ušetao bi kao Bog i okupao prostor strahopoštovanjem i mirisom moći, pecajući poglede znatiželjnih poklonika koji bi mu se u sebi nesvjesno klanjali. I žene i muškarci. U svima je budio tu nevjerojatnu reakciju poniznosti. Sviđalo mi se što bih pokraj njega gotovo i bila neprimjetna. Gotovo. “Aaa, i ona je tu”, bila bi njihova zakašnjela reakcija. “Drže se za ruku, jesu li skupa, nije li malo prestara za njega? Stavio joj je ruku na bedro. Nije li to njezina štikla u njegovu međunožju, nekulturno je ovo žvaljakanje na javnome mjestu”, nerijetko bi me okrznuli komentari prisutnih znatiželjnika. Bio je uzbudljiv i činio me uzbudljivom. No baš poput one najneodoljivije, najrumenije, savršeno oblikovane trešnje koje gotovo da popucaju od sočnosti, svjestan si da se u takvima najčešće krije i ono neželjeno. I ne otvaraš, ne kopaš, nego samo zagrizeš i uživaš u blagodatima koje nude.
I sama sam od starta primijetila da je malo ekonomičniji s istinom od ostalih muškaraca i malo neekonomičniji kada je serviranje laži u pitanju. Ali lagao je toliko često, loše i okrutno da se uhvatiš u dilemi govori li možda ipak istinu. No istina, htjeli mi to ili ne, pronađe svoj put i otkrije neprivlačno crvljiv sadržaj. Razotkrile su ga pronicljive 14-godišnjakinje, predstavnice nove generacije koje za razliku od njega ne njeguju samoljublje, nego samoljubav i ne smatraju da im svijet nešto duguje, nego da duguju same sebi. I tako je Bog izgubio svoje moći i poprimio svoj, tako običan, zemaljski izgled.
“Jesi li povrijeđena, tužna, ljuta?”, pitala me kći. Nisam, uz vas sam naučila voljeti sebe. On je obična trešnja, ja sam najsavršeniji sladoledni kup.
