Poduzetnica i vlasnica lanca slastičarnica Magnolia, Jasmina Bagarić, supruga bivšeg košarkaša Dalibora Bagarića, ispričala nam je svoju priču o Crikvenici - svom drugom domu!
Koliko god da zvuči neobično, ali kad me netko pita odakle sam, dugo razmišljam hoću li reći iz Vinkovaca, Zagreba ili Crikvenice. Svi ti gradovi obilježili su moj život. Naročito Crikvenica, meni najljepši grad na moru.
Obišla sam cijeli svijet, vidjela sva mora i plaže, oceane, gradove - manje ili veće, ali Crikvenica je za mene jedna jedina. Neponovljiva.
Crikvenica je dio mene otkad sam se rodila. Moji su roditelji sagradili kuću u Crikvenici u prvim godinama moga života.
Tih prvih godina najranijeg djetinjstva u tom gradu moj brat i ja boravili sam gotovo polovicu godine s djedama i bakama u našoj kući.
A u maloj slijepoj ulici, gdje je bila naša kuća, u to smo se vrijeme s djecom iz susjedstva, s kojima sam stekla doživotno prijateljstvo, igrali po cijele dane. To je bila najživlja i najbučnija ulica u Crikvenici.
Iz današnje vizure gledano, znam da je to bila ulica sretnih ljudi.
To mi je zauvijek ostalo u svetoj uspomeni. Ulica u kojoj se nalazila naša kuća udaljena je od centra grada nekoliko minuta pješice i bilo je sasvim normalno da u to vrijeme, dok nije bilo toliko trgovina i tolikog bogatstva ponude, skoknemo u centar po sladoled, na Crni mol, u Lučicu…
Ili da pokupimo ručnike i odemo se okupati na glavnoj plaži. Tada se ulazak na glavnu plažu nije naplaćivao. I puno toga bilo je drukčije nego danas…
Devet mjeseci godišnje to je bio mali, miran grad gdje su se ljudi međusobno poznavali, koji je imao jedva 5000 stanovnika.
U doba rata brat i ja preselili smo se u Crikvenicu i ondje pohađali on peti, a ja osmi razred osnovne škole.
Pa ako do tada neki kutak grada nisam poznavala, u tih godinu i pol boravka ondje osjećala sam se jedino kao Crikveničanka.
Desetljećima je u Crikvenici bio prekrasan restoran Moslavina, višestruko nagrađivan državnim nagradama kao jedan od najboljih tada jugoslavenskih restorana.
Tamo smo često odlazili obiteljski, a kad se zatvorio, bilo nam je godinama žao.
No život je, kao i svagdje, išao dalje. Pojavilo se puno restorančića uz obalu gdje se također moglo lijepo zabaviti.
Nedjeljna jutra bila su rezervirana za crkvu koju je zapljuskivalo more, a koja se nalazi uz hotel Kaštel, dvije minute hoda od naše kuće.
Kad zamišljam lijepo mjesto za molitvu, onda je to ta crkva.
U kasnijim godinama rane mladosti i puberteta znali smo prošetati uz rivu, sjesti na terase kafića, popiti gusti sok sa šlagom i osjećali smo se doista kao ljudi na pragu života, što smo i bili.
Kao studentica prava upoznala sam svog muža Dalibora i onda su došle godine kad je i on postao dio naše zajednice.
Nakon nekoliko godina, kad sam rodila Klaru, kuću smo prebojili u ružičasto. Klara je dobila ružičastu sobu i najednom je počelo nedostajati soba.
Tada smo kupili veliko zemljište, sagradili kuću, dovoljno soba, dovoljno mjesta za razonodu, bazen, vrt za djecu... došla su druga djeca i dobili smo svoj raj.
Naravno da je to meni najdraži grad na svijetu.
Kako smo suprug i ja vrlo društvene osobe, imamo puno prijatelja i često organiziramo druženja, rođendane, proslave uz bazen, i to u najljepšem gradu na svijetu koji je samo sat i 15 minuta udaljen od Zagreba.
Kako je zemljište veliko, imamo dosta raslinja, egzotičnih biljaka i divnog susjeda koji o tome vodi računa, no za vrt, nažalost, nemam vremena.
Kuću sam uredila u stilu staroga i novoga, udobnog i nama dragog.
U mom sjećanju godine, a kasnije ljeta, blagdani, proljetni praznici, cijela vruća ljeta, rođenje moje djece i njihova ljubav prema tom gradu koju su naslijedili od nas, povezani su sa svetim osjećajem na taj lijep grad, gdje se osjećamo tako sigurno i sretno - i mi i naša djeca, i to će zauvijek ostati protkano u mojoj biti.