Ubrzo se cijela situacija pretvorila u javno vrijeđanje i optuživanje druge strane, s tim što su se uključile i neke dežurne, ne jako omiljene, braniteljice ženskih prava.
Prije svega moram reći da je potpuno neprimjeren, nepotreban i neprofesionalan komentar kritičarke o Viskovićevu privatnom životu, njegovoj životnoj dobi i malenoj kćeri na koju ‘mora biti jako ponosan’. Ne vidim kakve veze ima nečija životna energija i vitalnost s činjenicom da je postao otac u zrelim godinama? Postoje mnogi ljudi koji su vrlo vitalni i aktivni u zrelim godinama i starijoj životnoj dobi, a nisu očevi malene djece ili uopće nisu očevi. Kako bismo mogli nazvati taj potpuno suvišni komentar koji je osvanuo u naslovu tiražnog dnevnika? Je li i to neka vrsta diskriminacije? Što se književne kritičarke tiče privatna situacija i životna dob čovjeka čije književno djelo ocjenjuje? Nedavno sam pisala o diskriminaciji po životnoj dobi koja se u našem društvu osjeća na svakom koraku prema ženama, ali ne možemo i ne smijemo imati dvostruke kriterije.
Kako smo svi osjetljivi na izgled, godine i (ne)roditeljstvo, gospodin Visković je, nažalost, reagirao vrlo primitivno, ali neki bi rekli, istom mjerom i komentirao činjenicu da dotična gospođa uopće, poput mene, nema djecu. Takvu reakciju sigurno ne očekujemo od osobe koja slovi za uglednog intelektualca i sigurno je to mogao riješiti na elegantniji i pristojniji način. Stvari su tom prigodom izmaknule kontroli te su počeli ispadati kosturi iz ormara, a gospodin Visković našao se pod paljbom nekolicine vrlo vokalnih žena koje kreiraju javno mnijenje kad je riječ o ženskim pravima. Ispostavilo se da je on sklon seksističkim ispadima, očito smatrajući sebe neodoljivim ljubavnikom i ponašajući se neprimjereno prema ženama u svom profesionalnom krugu.
Smatram da je potrebno malo više objektivnosti i smirivanja strasti s obje strane. Ne možemo sve ono što rade muškarci proglašavati zlostavljanjem žena, a istodobno sebi dopuštati neprimjerene komentare i ponašanje. Ovo govorim s puno ljubavi prema ženama jer se i sama smatram borcem za ženska prava što sam više puta pokazala, no smetaju mi licemjerje i isprazno mahanje uberfeminizmom tamo gdje mu nije mjesto. U jednoj se stvari slažem s Velimirom Viskovićem - u previše situacija su se potrošili i obezvrijedili izrazi poput mizoginije, seksizma i zlostavljanja, jer kad se nešto koristi previše, ono više nema nikakvu težinu niti značenje.
Ono što mene iritira kod spomenutih komentatorica jest što je njihovo zalaganje za prava žena vrlo selektivno! Primjerice, ja nisam doživjela nikakvu, ali baš nikakvu podršku u javnosti od ženskih i feminističkih udruga tijekom medijske i životne kalvarije koju sam prolazila. Naprotiv, svojedobno me gospođa Sarnavka ružno i grubo napala u javnosti jer sam se, zamislite, usudila zarađivati snimajući ‘kontroverznu’ reklamu za jednu banku. Dakle, zaštita ženskih prava je selektivna i morate biti podobni?! Što ja, očito, nisam bila jer ne slovim za intelektualku (?).
Protiv sam bilo kakvog ekstremizma, pa i feminističkog. Činjenica je da se u našem društvu treba još puno učiniti i učiti kad je riječ o ženskim pravima te o njima komunicirati. Muškarci, uključujući one poput gospodina Viskovića, moraju se potruditi i evoluirati kad je riječ o položaju i tretmanu žena u društvu i svojoj neposrednoj okolini žele li bolju budućnost za svoje djevojčice.
STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI NE MORAJU ODGOVARATI STAVOVIMA REDAKCIJE NI IZDAVAČKE KUĆE