Oko tri tisuće žena svake godine čuje dijagnozu: "Imaš rak dojke." One se u tome trenutku moraju boriti za svoje zdravlje i život, kao i za zdravlje svojih obitelji koje su s njima u toj borbi iz dana u dan. Ovaj javnozdravstveni problem tiče se svih nas, nitko na njega ne smije biti imun i zato Story već jedanaestu godinu, a četiri s udrugom P.I.N.K. ‑ life i našim dragim partnerima podiže razinu svijesti u društvu, bilo na online platformi ili pak na ovoj offline koju sada čitate.
Naime, činimo sve kako bismo poručili da ova tema nije tabu, da žene oboljele od karcinoma ne smiju biti stigmatizirane te da je u životu važno igrati na duge staze i boriti se za bolje i zdravije sutra. Upravo je zbog toga zvijezda naše naslovnice Anđelka Barišić koja je proživjela pakao karcinoma pa najbolje zna što znači živjeti s tom dijagnozom. Njoj uz bok stala je šarmantna glazbenica i aktivistkinja Ida Prester koja javnim djelovanjem mijenja naše društvo nabolje. One su snažne, jake žene, svaka na svoj način i u svojoj niši.
"Anđelka se trenutačno bori s rakom dojke pa simbolizira duh optimizma i podrške svim ženama koje se bore, a ja sam tu uz nju. Prije dvije godine snimila sam video koji je brzo postao viralan u cijeloj regiji, a u kojem pokazujem ženama kako ispravno obaviti samopregled dojki”, govori glazbenica Ida Prester koja godinama ističe koliko je presudna rana dijagnostika kad je o ovoj bolesti riječ. Ida je iznimno ponosna na taj video kojim je potaknula brojne žene da im samopregledi postanu rutina i time spasila mnogo života. Svojim je primjerom pokazala da ne smije biti srama i nelagode kada je u pitanju zdravlje. Kako ističe, previše se opterećujemo veličinama, oblicima, grudi su nam često samo objekt seksualizacije, a zapravo su običan dio tijela i samo trebaju biti zdrave. Naglasila je i koliko je važno podržati oboljele.
Koliko su važni samopregledi i rana dijagnostika najbolje zna Anđelka Barišić, koja je u listopadu 2019., u 37. godini, napipala kvržicu. Odmah se obratila liječnicima koji su potvrdili ono najgore - karcinom dojke. Odlučno, hrabro i beskompromisno, uz pomoć i podršku supruga Mije te djece Jure i Anje, počela je bitku za zdravlje iz koje je izišla kao pobjednica. Svoje iskustvo suočavanja s dijagnozom, kemoterapijama, zračenjem i operacijama te zašto joj danas nisu dovoljna 24 sata u danu, podijelila je i s nama. Ne samo kako bi pokazala da se o bolestima mora otvoreno razgovarati u obitelji i društvu, nego i kako bi potaknula žene da se brinu o svome zdravlju i redovito se samopregledavaju jer, kako ističe, ako se barem jedna osoba spasi - to je velika stvar.
Kako vam je bilo na snimanju naslovnice za izdanje Story Pink?
Savršeno. Imala sam grč u želucu kako će sve to biti jer mi je novo iskustvo, ali bilo je prekrasno. Ekipa je bila super i opuštena pa sam time i ja bila opuštenija. Ida mi je uvijek bila simpatična, a kada sam je upoznala, to je potvrdila. Baš je cool osoba.
Naslovnicu smo snimali u povodu ulaska u listopad, mjesec borbe protiv raka dojke, s čime ste se vi borili i izborili. Kako ste otkrili bolest?
Samopregledom u listopadu 2019. godine. Zato mi je taj mjesec težak, ali i poseban jer je sve što sam prošla dobro završilo. Ujutro sam se probudila i osjetila zatezanje u predjelu prsa. Napipala sam kvržicu koju do tada nisam imala, barem nije bila tolika da se može napipati, ali nisam pomislila na najgore. Nakon tri dana kvržica je i dalje bila prisutna, nije se ni povećavala ni smanjivala, ali sam kontaktirala doktoricu i otišla u Kliničku bolnicu Dubrava. Onda je počela agonija i isti dan doznala sam dijagnozu. Napravili su mi ultrazvuk i prema njihovu pogledu znala sam da nešto nije u redu. Odmah su me poslali na mamografiju, nakon toga na magnetsku rezonanciju... došla sam oko 13 sati, a oko 18 sam izišla s dijagnozom karcinoma dojke. Sljedeći dan došla sam na punkciju kojom je sve potvrđeno. Potom je održan konzilij i moj plan liječenja bio je da prvo obavim 16 kemoterapija, 12 blažih i četiri jače. Tada sam išla na operaciju i nakon toga na 21 zračenje. Taj plan pokazao se savršenim za mene.
Kako je izgledalo to razdoblje?
Svaka dva tjedan išla sam u KBC Zagreb na kemoterapije i to je trajalo do travnja 2021., u lipnju sam bila na operaciji gdje su mi u potpunosti odstranili desnu dojku. Nakon toga sam u listopadu počela sa 21 zračenjem. Prošlo je najbolje što je moglo, ishod je super, ali čeka me još jedna operacija. Moram odstraniti i lijevu dojku jer su mi radili genetsko testiranje koje je pozitivno pa postoji mogućnost da se rak vrati. Odlučili smo i to napraviti kada mi se tijelo od svega oporavi. Svaki mjesec primam injekcije hormonske terapije i svakih šest mjeseci idem na magnetsku i ultrazvuk. Baš ovog mjeseca imam oba pregleda i nakon toga ćemo dogovoriti termin operacije da riješim i lijevu dojku kako bih nakon toga bila potpuno sigurna. Moram to napraviti jer je teško sve to i ne bih htjela ponovno sve proživljavati. Ne bih to poželjela ni najgorem neprijatelju.
Kako ste to emotivno podnijeli?
Ni u jednom trenutku nisam potonula, samo sam jednu večer plakala. Bilo je to nekoliko dana nakon što sam doznala dijagnozu i baš mi je dobro došlo. Nešto sam kod kuće radila i odjednom počela plakati. Djeci i mužu rekla sam da mi nije ništa, da me samo puste. Otišla sam u sobu, isplakala se, ujutro se probudila i sama sebi rekla - to je to od plakanja. Više ne plačem, niti ću se sažalijevati ili ikome dati da me sažalijeva. Bolesna sam, liječenje traje oko godinu dana, neke stvari ćemo izgubiti, ali i to ćemo proći. I prošlo je i sada je super. Osim što mi je dan kratak, ali dobro.
Bilo je teško, ali misli o predaji nije bilo?
Ne, nisam se predala ni u jednom trenutku. Na prvom mjestu mi je bila obitelj, suprug Mijo i djeca koja su bila u osjetljivim godinama - kći Anja imala je deset godina, a sin Jure 16. Oni i muž bili su stalno uz mene, u potpunosti su se dali, što god su mogli preuzeli su na sebe i bili uz mene. Nijednu kemoterapiju nisam prošla bez muža i u onom jeku korone svaku je bio sa mnom. Napravili smo svoj protokol jer smo se bojali kakve će biti nuspojave. Samo primanje kemoterapije ide infuzijom dok ležiš, traje četiri, pet sati pa ideš kući, ali nuspojave znaju biti jako teške i bolne. Srećom, nisam ih imala. Od nas deset koje smo primale kemo u istom terminu, osam su ih imale. Inače, jako je velik broj oboljelih žena i čim se jedna podigne s kreveta, druga liježe na njega. Bila sam pošteđena tih mučnina, ali pričale su mi da su to dva, tri dana mučnina, povraćanja, glavobolja... Suprug i ja smo napravili kalendar u kojem smo križali tih 16 datuma kemoterapija, a zračenja brzo obavite. Ide se svaki dan, traje četiri, pet minuta i za mjesec dana to riješiš.
Što vam je u svemu tome bilo teže - fizički ili psihički dio?
Nisam se bojala fizičkog, toga da će mi odstraniti dojku. Čak mi je bilo drago da me nije napao neki rak koji se ne može odstraniti, koji je negdje unutra, skriven, koji se ne može operirati. Ovaj je na dojci, može se odrezati, spaliti, maknuti i baciti. Bogu sam zahvalna što je na dijelu tijela koji se može odstraniti. Kako su zdravstvo i tehnologija napredovali, zaspala sam s dojkom i probudila se s dojkom. Tu bih pohvalila naše zdravstvo jer je time manji psihički pritisak i fizički mi nije nedostajao dio tijela. Nakon operacije samo sam pitala liječnika jesu li sve izvadili. Rekao je da jesu, da je sve počišćeno.
Koliko je u svemu tome bilo važno zadržati borbeni stav?
U tom trenu nisam razmišljala o sebi, što ću ja, već mi je stalno bilo na pameti što će moja djeca. Suprug i ja smo se u sebi borili, ali djeci smo pokazali da znamo što je problem i idemo ga riješiti. Nakon konzilija imali smo razgovor s liječnicima i psihologom koji nam je savjetovao da odmah kažemo djeci, bez nekog uljepšavanja. Da ima kažemo konkretno što je, da mama ima karcinom dojke i da ih pustimo da pitaju sve što ih zanima. Da u sve budu uključeni, da nema tajni i uljepšavanja te da im ne govorimo “ma nije to ništa”, već kako stvarno jest - boli li me, kako se osjećam, kada je pregled...
Kako su reagirali?
Rekli smo im dva, tri dana nakon dijagnoze, nakon što smo se muž i ja malo smirili. Njihovo je samo pitanje bilo: “Hoćeš li umrijeti?” Neću! Rekla sam da se može izliječiti i tu smo dogovorili da nećemo plakati te da neće od mene praviti bolesnicu koju se ne smije ništa pitati. Dogovorili smo se da nećemo biti tužni, jer to je samo jedno razdoblje života koje ćemo zajedno odraditi, to je samo problem koji ćemo zajedno prevladati. Tako je i bilo. Kada sam rekla roditeljima, došli su do nas i kada su počeli, plakati moja Anja, koja je tada imala deset godina, rekla im je: “Dida i bako, slušajte. U ovoj kući smo se dogovorili da nema plakanja dok je mama bolesna.” To mi je bilo fascinantno, da je ona to tako shvatila, da nema tuge, žaljenja. Nastavljamo sa životom, borit ćemo se i to je to. Samo mi je bilo važno da oni ostanu zdravi u glavi i da ne padnu u depresiju. Oboje su odlični učenici i dosta je dobra bila podrška u njihovim školama, osnovnoj i srednjoj. Rekli smo razrednicima da obrate pažnju i reagiraju ako primijete da su povučeni, da nešto nije u redu, ali i da nam kažu kako bismo i mi mogli reagirati. Imali smo podršku i mislim da je stvarno važno to ne skrivati. Nije sramota biti bolestan. Reci svima što ti je jer najgore je kada misliš da moraš kriti i sve to sam proživljavati. Pa pukla bih da sam morala sve to sama!
Podršku ste uvijek imali?
Stvarno jesam. Od djece, muža, obitelji i prijatelja. Imam svoje prekrasne prijateljice koje su svaku moju kemoterapiju proslavile mini feštom. Na svoj način smo proslavile i prekrižile datum na kalendaru - jedna manje i tako do kraja. Znam mnogo žena koje to žele obaviti same da slučajno ne bi uznemiravale obitelj i djecu, ali nemojte to raditi. Nikome to ne bih preporučila. Rak dojke nije sramota i svakoga može snaći, treba samo razgovarati. Mi smo stalno razgovarali s djecom, znala je obitelj, moji prijatelji i u svemu sam imala podršku i pomoć, što psihičku, što fizičku.
Koliko vam je uz njihovu pomoć bila važna i udruga P.I.N.K. - life, odnosno razgovori sa žena koje proživljavaju isto što i vi?
Samim dolaskom na kemoterapije vidite plakate na kojima piše kome se možete javiti za pomoć i savjetovanja, ali za udrugu sam doznala od prijatelja. Rekao je da mi najbolji savjet mogu dati žene koje su bile u sličnoj situaciji, dao mi je broj, nazvala sam i prvo razgovarala s Nives. Imale smo radionice, druženja, revije i svaka žena koja je tamo nešto je prošla, ali nijedna nije tužna ili depresivna. Ta svaka žena zna cijeniti svaki trenutak u životu, zna koliko je svaki važan. Stalno se nešto događa, sad imamo glazbenu terapiju, pa je modna revija, pa su Dani narcisa, imamo i grupu na mobitelu, uvijek im se možeš javiti, pitati za savjet, poslati vic. Imaš nekoga kome se možeš obratiti.
Spomenuli ste da ste bili na testiranju BRCA gena, hoćete li kćer potaknuti da ga i ona napravi?
Definitivno. Pogotovo sada nakon što sam ga ja napravila i pozitivan je. Već sam pitala kada treba početi s pregledima i savjetovali su da bi sa 16 godina trebala napraviti prvi ultrazvuk i to dalje držati pod kontrolom. Ne daj Bože da se tako nešto ikome dogodi, ali ako se otkrije u ranoj fazi, izlječenje je 99%. Najgore je ako to zapustiš, ne reagiraš na signale svog tijela, jer tada prognoze nisu tako dobre.
Vi ste redovito obavljali samopreglede?
Da i svakih godinu-dvije išla sam na ultrazvuk. Uvijek me fasciniralo kako to funkcionira, može li si neka žena stvarno to napipati. Na internetu sam pogledala kako se radi samopregled i stvarno se ponekad osjete promjene. Neka se svaka žena barem jednom mjesečno pregleda, jer to je nekoliko minuta posla, a može ti spasiti život. Ako se otkrije u ranoj fazi, jako su dobre prognoze za uspješno liječenje.
Što biste poručili ženama koje to proživljavaju?
Neka stave sebe i svoju obitelj na prvo mjesto. Neka ne posustaju. Neka si postave cilj - želim ozdraviti, želim to riješiti i iskoristiti svaku sekundu u svom životu. To te pukne - sutra me možda više neće biti, a nisam stigla ovo, ono, želim sve probati. Ma želim otići na kraj svijeta! Tek tada shvatiš da si dosad živio od danas do sutra, tek tako. Posao, kuća, obitelj, od točke A do točke B pa sve ispočetka. Ali kada ti se dogodi rak, samo čekaš da ti to izvade, da obaviš terapije i da živiš svaki trenutak. Meni su sada malo 24 sata, htjela bih da dan traje minimalno 36 sati. Dobijete toliku snagu, elan, vjetar u leđa. Sada mi je sve lijepo. Ako djeca kažu da idemo pješačiti dva kilometara do slastičarnice, može. Sve ostavljam i idemo. Samo pozitiva i to me držalo - da što prije završim i da mogu dati sto posto od sebe za sve što radim i za svoju obitelj. Materijalno mi više ništa ne znači. Svi živimo od plaće i novca, ali kada ti se to dogodi, svejedno je imaš li milijune ili jednu kunu, ništa ti to ne znači. Kad prođeš taj put, sve cijeniš na drukčiji način.
Što vam je davalo snagu cijelo to vrijeme?
Majka sam, moja djeca su mi davala snagu i stalno sam razmišljala kako želim doživjeti svaki njihov trenutak u životu. Ne želim ništa propustiti. Bili su premali i s njima svašta još trebam proći - moraju završiti srednju školu, ići na fakultet, ženiti se, udavati, putovati, Anja i ja moramo obići sve trgovine na svijetu. Moram biti tu za njih. Rekla sam si: “Dobila sam te, ali frende, družit ćemo se kratko, godinu dana i to je to.” Izbacila sam ga iz svoga života i ne ponovilo se nikada i nikome. Ali opet ističem, izdvojite nekoliko minuta za samopregled jer na početku su velike šanse za oporavak. Bila bih sretna da netko pročita ovu moju priču ili priču bilo koje druge žene i napravi samopregled. Jer ako se barem jedna osoba spasi, napravili smo veliku stvar.