Neustrašiva i snažna! Upravo tako možemo opisati ženu čija životna priča nadahnjuje i rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ženu koja je doživjela najveći životni gubitak koji ju je oblikovao u osobu kakva je danas. Iako je njezina majka izgubila bitku s opakom bolešću, danas uzdignute glave progovara o važnosti prevencije te borbi protiv raka dojke. Jedna od poznatijih domaćih influencerica i plus size model, 29-godišnja Lucija Lugomer listopad obilježava kao mjesec u kojem je prevencija raka dojke najvažnija tema.
Koliko joj ružičasta vrpca zapravo znači, pokazuje i njezina tetovaža na podlaktici koju ponosno nosi. Svojem sinu danas prenosi najvažnije savjete koje je i sama dobila od svoje majke, a to je da nikada ne bježi od odgovornosti. Tako rastemo i učimo, a svome sinu Leonu od prvoga dana priča o baki koja živi kroz nju.
Listopad je mjesec u kojem obilježavamo borbu protiv raka dojke i prevenciju te zloćudne bolesti. Svojim javnim izlaganjima više ste puta ispričali svoju inspirativnu životnu priču koja rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Kako se osjećate ovih dana kada obilježavamo borbu protiv te bolesti?
Dolazak u Zagreb nakon ljeta već mi je mali podsjetnik na sve što to razdoblje donosi. Rujan i listopad su mi općenito rezervirani za sve preglede od glave do pete koje želim ili moram napraviti, a oni obavezno uključuju kompletnu krvnu sliku, hormone, ginekološki pregled... Ovo je razdoblje nešto osjetljivije, ali nakon 18 godina pomalo se lakše diše, ako je to uopće moguće.
Smrt majke oblikovala vas je u snažnu i neustrašivu ženu koja danas prenosi važne poruke našem društvu. Često se zalažete za ljudska prava i upravo podižete glas o borbi i prevenciji ove bolesti. Kako se brinete o svojim grudima i koliko često odlazite na preglede?
Moje zdravlje temelji se na iskrenom odnosu s mojom liječnicom opće prakse. Naime, ona zna moju kompletnu povijest, čemu sam sklona i kako to držati pod kontrolom. Kad je o grudima riječ, odlazim na potrebne preglede te obavezno svakih nekoliko mjeseci napravim samopregled u sigurnosti svoga doma.
Popularni ste i na društvenim mrežama. Koristite li ih za promicanje ovakvih važnih tema?
Društvene mreže općenito koristim za neku dobrobit. Samopregled i osvješćivanje su ‘samo’ jedan dio cijele priče te zato smatram da imam otvoren odnos sa svojim pratiteljima, što mi i odgovara. Nažalost, u cijeloj priči ne može se postići puno, ali dokle god smo svjesni sebe, u nama se prirodno budi i potreba da pazimo na sebe.
Poznato je da je ova bolest i nasljedna. Jeste li obavili testove kako biste prevenirali tu zloćudnu bolest i vidjeli zapravo jeste li ugroženi?
Mislim da nikakvi testovi ne mogu točno precizirati ili predvidjeti ono što nas čeka. Da barem mogu! Vjerujem da je stres velik pokretač loših ljudskih navika. Treba mijenjati stvari sada, a ne kada bude kasno.
Imate i tetovažu u obliku ružičaste vrpce. Što vam ona predstavlja u životu?
Ružičasta vrpca za mene je simbol izmiješanih emocija u meni. Najstrašniju torturu preživjela sam kada sam bila iznimno mlada, sa samo 11 godina. Ružičasta vrpca je i simbol da je čovjek sposoban preživjeti i ono što misli da ne može.
Postoji zabluda u našem društvu da obolijevaju samo žene u zrelijoj životnoj dobi i one s većim grudima. No to ipak nije istina. Kada razgovarate s mladim ženama, pokušavate li ih osvijestiti o tome?
Apsolutno se slažem s time da ta tvrdnja nije istinita. Kako se i inače volimo obrušiti na fizičko, tako je to dotaknulo i ovu temu.
Što mislite koliko je teško, neizvjesno i izazovno susresti se s tom bolešću? Kako se osjećate kada čujete da je neka žena uspjela preboljeti karcinom dojke? Kakve osjećaje to u vama budi?
Nisam liječnik te vjerujem da svi zapravo premalo znamo, ali možda je u nekim stvarima dobro da ne znamo baš sve. Kažu da najviše naučimo kada učimo iz vlastitih pogrešaka. Meni je najvažnije da potičem na prevenciju jer jedino tako imam osjećaj da nešto mijenjam, ali nema ništa od toga ako nam je jedno uho začepljeno, nadam se da razumijete što želim reći.
Što mislite, zašto neke žene izbjegavaju posjet liječnicima? Mislite li da se boje mogućnosti suočavanja s teškom dijagnozom? Kako biste ih vi osvijestili?
U ljudskoj je prirodi da ne volimo sudjelovati u teškim temama. Voljela bih da se to promijeni jer u takvim se situacijama najlakše povezujemo. Osobno, empatična sam i slušam tuđe potrebe. Kada osoba nosi takvu težinu, treba znati kada razgovarati s njom, a kada joj je potrebno da je netko sasluša. Ponekad je i ugodna tišina dovoljna potpora. Vjerujem da ne odlaskom liječniku odgađamo teške teme, da mogućnost uopće postoji i slično. Opterećeni smo, živimo ubrzanim tempom pa i samo otvaranje teme obolijevanja je nešto od čega ljudi zaziru. Ma sama činjenica da mičemo stigmu s te teme već je velik posao! Imam osjećaj da čim se spomenu grudi, odmah krenu neke ‘teške’ teme, od dojenja nadalje.
Mlada ste žena koja je ostvarena i kao majka. Što je to što ćete jednog dana prenijeti na svoje dijete? Možda neke savjete koje je i vama vaša majka dala...
Jedan od najvažnijih savjeta koje sam dobila od svoje majke jest da nikada ne bježim od odgovornosti. S time rastemo i tako učimo. Svome sinu od prvoga dana pričam o baki jer ona živi kroz mene.
Koliko je važno da renomiran časopis kao što je Story progovara o ovim iznimno važnim temama? Kolika je to zapravo podrška ženama?
Velika je podrška govoriti o tome, posvetiti cijeli mjesec upravo tome. Dati važnosti i teškim temama, dati im prednost! Zašto ne? Pokušajte se samo staviti u kožu tih žena, ljudi koji su to morali proživjeti, koji to i dalje proživljavaju. Ima nešto predivno u tome da znaš kako nisi sam i kada je manje lijepo u životu. Bravo, Story!
Za vas možemo reći da vas život nije štedio jer ste se rano suočili s golemim životnim gubitkom. Vjerujem da se svakog dana sjetite majke i razmišljate o zajedničkim trenucima. Koliko vas je zapravo taj događaj oblikovao u osobu kakva ste danas?
U potpunosti me oblikovao. O svojoj priči često čujem isti komentar - kako bi bilo da je mama sada živa, a ja na to kažem - ali nije. Nije. Život je u mom slučaju napisao ovu priču. Ne postoji razdoblje života kada je taj gubitak lakši ili teži. Moja je majka umrla premlada. Odlazak psihologu uvelike mi je pomogao da vidim stvari iz drukčije perspektive, naučim biti pozitivna i kada je teško te sam otad još zahvalnija na svemu.
Tko vam je tada bio najveća podrška i koliko vam je teško prisjećati se tih trenutaka?
Moj otac. Potpuni heroj. Za mene je on heroj iz stripova ili filmova. Divim mu se i tako će biti cijelog života. Ostati sam s dvoje maloljetne djece, brinuti se o njima i ostati normalan... Uf! S njim najviše razgovaram o mami i tako je lijepo što nas ona i dalje povezuje. Presretna sam što je imam priliku upoznati slušajući njegove priče i sjećanja.
