Najbolji dar za 32. rođendan dobila je producentica, redateljica i dokumentaristica Ashley Colburn prošle subote - odlične ocjene i prolazak u sljedeću emisiju HTV-ova glazbenog showa ‘Zvijezde pjevaju’. Da joj je to jedan od većih životnih izazova, ne krije Amerikanka koja se prije deset godina zaljubila u Lijepu Našu o kojoj je snimila i svoj prvi dokumentarni film ‘WOW Croatia’ koji joj je donio prestižnu nagradu Emmy. Proputovala je više od 50 država, ali Hrvatska joj je uvijek bila jedna od najdražih pa je svoj komadić raja pronašla prije tri godine u Istri.
Story: Nakon nekoliko tjedana, koliko traje show ‘Zvijezde pjevaju’, kakvi su dojmovi?
Odlični i nevjerojatno je koliko se mijenjaš, čak i kao osoba. Prvi put mogu reći da sam zbog nečega bila jako preplašena. U državi sam u kojoj se osjećam kao kod kuće, volim Hrvatsku, ali teško je naučiti novi jezik i ne znaš kako zvučiš drugim ljudima. Novinarka sam, osoba koja radi u medijima i ne želim zvučati glupo pa sam zato bila jako nervozna prije nastupa uživo i kasnijeg razgovora sa sucima. Ali Bojan i ja jako smo bliski, znam da se na njega mogu osloniti pa je sve lakše i zato se više toliko ne brinem. Prije početka showa, Bojan i ja morali smo sastaviti popis pjesama koje želimo pjevati, ovisno o žanru, a producenti su ih izabrali. Postoji jedna pjesma koju jedva čekam izvesti, ona mi je najdraža, ali da bih je otpjevala, moramo ući u polufinale. Ako to ostvarimo, moji će roditelji doći iz Amerike kako bi nas bodrili iz publike. Ostali bi tu i do finala jer u njemu pjevaju svi natjecatelji, a to bi značilo da će sa mnom provesti Uskrs, što bi bilo predivno jer ih već neko vrijeme nisam vidjela.
Story: Koliko ste dugo razmišljali o prihvaćanju ovog angažmana?
Prijatelji koji ovdje žive, a nisu Hrvati, govore mi da sam jako hrabra. Ali oduvijek obožavam glazbu, uvijek sam pjevala uz radio, na školskim talent showovima i majka me poticala da pjevam jer je to zabavno. Kada su me pitali želim li nastupiti, nisam oklijevala jer sam znala da ću se zabaviti, a to je i poanta showa. Svako je iskustvo priprema za nešto novo i još ne znam za što je ovo priprema, ali vidim koliko napredujem u govoru, samopouzdanju, tu su i nova prijateljstva, a s publikom dijelim svoju ljubav prema Hrvatskoj. Volim pomicati svoje granice i volim izazove. Ne znam je li to američki mentalitet, ali volim se osjećati nelagodno. Često sam riskirala i isplatilo se, zato sam i pristala sudjelovati u showu i jako sam polaskana što sam prva strankinja koja se natječe, ali najvažnije je da se odlično zabavljamo.
Story: Jesu li se rizici uvijek isplatili?
Ne, ali zaboraviš toliko toga što nije upalilo. Prvi rizik bio je dolazak u Hrvatsku nakon što sam na poslu dala otkaz. Imala sam emisiju o putovanjima i svaki sam mjesec bila u drugoj državi. Bila sam voditeljica, urednica, producentica i nisam znala kako se mogu dalje razvijati. Htjela sam posjedovati sadržaj koji sam stvarala i zato sam u utorak dala otkaz, a u petak sam već bila u Hrvatskoj i pronašla ekipu s kojom sam snimila prilog ‘Čudesna Hrvatska’ koji je prikazan na HRT-u i 500 milijuna drugih domova diljem svijeta. Na kraju je sve dobro ispalo, ali ne mogu reći da noću nisam plakala i preispitivala svoje odluke. Ljudi su me ohrabrivali i ustrajala sam u svemu. Evo, sada ovdje živim, a ludo je jer će uskoro biti deset godina otkako sam sve to napravila.
Story: Bili ste jako mladi kada ste donijeli sve te odluke?
Da, imala sam 22 godine, a u subotu sam navršila 32 godine. Najbolji dar bit će mi prolazak dalje u showu iz tjedna u tjedan. Želim ostati u natjecanju i znam da možemo napraviti odličan posao kako bismo dobili dobre ocjene sudaca, ali ovisimo o glasovima ljudi koji za nas mogu glasati cijeli tjedan. Nadam se da će tih glasova biti dovoljno da mogu otpjevati svoju najdražu pjesmu. Svi ćete znati koja je to jer mislim da ću zračiti. Bojan me jednom čuo kako je pjevam i rekao da se taj tjedan uopće neće brinuti jer vidi svjetlost u mojom očima kada je izvodim.
Story: Pjevate li po cijele dane?
Probudim se s pjesmom u glavi. Svaki dan vježbam i ako pjevam na hrvatskom, moram naučiti riječi i shvatiti što znače kako ne bi izostale emocije. Malo mi je teže nego ostalima jer više vremena trošim na dobar izgovor. U nedjelju se malo opuštam, u ponedjeljak učim riječi i u utorak počinjem vježbati s Bojanom. Volimo napraviti pravi show pa uvijek smislimo i koreografiju. Mislim da je to važno jer nam je cilj zabaviti ljude, čak i ako možda ne vole pjesmu koju pjevamo. Želimo da se zna da ćemo uvijek napraviti dobar show.
Story: Nastup u showu ‘Zvijezde pjevaju’, davanje otkaza, preseljenje... za sve to treba imati hrabrosti?
Ugodno se osjećam kada mi je neugodno. Moj život u Kaliforniji bio je dobar, obitelj mi je tamo i stvarno se nisam mogla požaliti, ali nisam osjećala nikakav izazov. Pritom ne mislim na neke velike probleme i loše stvari, nego na sitnice na koje se moram naviknuti. Primjerice, možda mi ovdje Amazon Prime ne dolazi na kućni prag svaka dva dana kao u SAD-u, ali tu shvatite što je u životu važno, a što nije. Američki je mentalitet ‘sad i odmah’, a ovdje možete malo usporiti. Potrebna je hrabrost da bilo tko ode bilo kamo, ali to ne treba biti preseljenje u neku drugu državu nego preseljenje iz obiteljskog doma, promjena posla... Hrabrost dolazi u malim ili velikim dozama, a ja preferiram velike jer vidim kako iz svega toga rastem kao osoba. Čak i jezik, volim učiti hrvatski i sada već razumijem ljude koji razgovaraju na ulici. Vidim napredak i to je ta unutarnja iskra zbog koje si sretan.
Story: Je li vam ovdje sada postalo ugodno?
Nije mi toliko ugodno da poželim otići, ipak osjećam da je Istra moj dom. Trenutačno sam u Zagrebu zbog showa, jako volim taj grad jer je savršene veličine i dobro povezan sa svim državama. Mislim da se nigdje neću osjećati previše ugodno i za mene je to pozitivno. Uvijek ću usavršavati jezik, prilagođavati se kulturi i običajima. Primjerice, kada imam gole noge, dobronamjerne će mi bakice pet puta reći da bih trebala nositi najlonke jer ipak još nije dovoljno toplo. To mi je smiješno, pomalo me izluđuje i to se neće promijeniti, pa mi nikada u potpunosti neće biti ugodno.
Story: Koje su najveće razlike između života u Hrvatskoj i onoga u SAD-u?
Ovdje je sve sporije i u Americi se općenito više radi. Po cijele dane ste na poslu i mentalitet je ‘posao i samo posao’, a to ima loše strane. Vidim da ljudi ovdje više uživaju i nisu toliko gladni novca. Ovdje je i hrana puno bolja i ljudi kuhaju kod kuće, dok u Americi toga nema i sve se naručje izvana zbog brzog tempa života. Ne znamo se baš opustiti i to vidim kod svojih prijatelja, obitelji. Neki izgore i zato pokušavam spojiti jedno s drugim. Imam američki radni mentalitet zbog kojeg nikad ne prestajem raditi i probijati se, ali znam se opustiti. Radim za sebe i posao dolazi u naletima. Otići ću u Keniju na dvotjedno snimanje i radni će mi dan trajati 16 sati, ali onda ću se vratiti kući i uzeti tri slobodna dana. Neću to napraviti, ali mogla bih. Dobro je dok sam zdrava i ne pretjerujem, ali volim biti zaposlena jer bolje radim pod pritiskom i to su mi vrlo poticajne situacije.
Story: Jeste li to naslijedili od roditelja? Jesu li vas oni gurali naprijed?
Ne, ali uvijek su mi bili velika podrška. Kada sam htjela ići na satove plesa, pjevanja, baviti se modelingom... uvijek su rekli: “OK”. Nogomet sam igrala devet godina, košarku pet, bila sam državna ambasadorica sa 16 godina i sama sam avionom putovala na sastanak s guvernerom. Baš sam bila zaposlena i roditelji su me u svemu podupirali. Morate biti takvi kako biste upisali dobar fakultet. Morate imati jako dobre ocjene, ali i puno aktivnosti da se istaknete, pogotovo ako dolazite iz prosječne obitelji iz srednjeg sloja gdje roditelji imaju fakultetsku naobrazbu. Četvero nas je djece u obitelji, svi smo naučili biti zaposleni i odmalena smo imali potpunu podršku, a na tome sam zahvalna roditeljima.
Story: Kako su oni reagirali kada ste im rekli da se selite na drugi kontinent?
Jednom sam u Hrvatskoj imala dečka i rekla sam mu da se nikada neću ovdje u potpunosti preseliti, odnosno biti ovdje cijelu godinu, jer nisam htjela ostaviti svoju obitelj. Vidjela sam da roditelji nisu previše oduševljeni jer su znali da se nećemo viđati ako živim u Hrvatskoj. On nije razlog mojeg preseljenja, ali prije pet godina imala sam ovdje nekoga i stalno sam išla tamo-vamo. Onda smo prekinuli i kada sam se vratila u Kaliforniju, shvatila sam da sam najsretnija upravo u Hrvatskoj. Više nije bilo te ljubavne veze, ali sam htjela biti tu i to nije imalo nikakve veze s njim. Popila sam čašu vina, uzela laptop i počela tražiti kamene kuće u Istri. Pronašla sam svoju kuću i sama došla ovdje. Da sam u SAD-u htjela kupiti kuću, imala bih nad njom hipoteku idućih 30 godina, a u Kaliforniji nisam gotovo ni boravila i jednostavno nije imalo smisla da svu svoju ušteđevinu ulupam u nešto što ne želim samo zato što sam ondje rođena. Na neki način to bih smatrala neuspjehom. Puno više smisla imalo je kupiti kuću negdje gdje stvarno želim živjeti, čak iako tamo nisam cijele godine. To me usrećilo i obožavam svoje selo, svoju Brtoniglu. Svaki dan hodam, vozim bicikl, trčim, kuham, radim na svom domu i u potpunosti se osjećam mirno.
Story: Prati li vaša obitelj ‘Zvijezde pjevaju’?
Da! Gledaju ga putem interneta sa svojim prijateljima, a mama je jako nesretna što ne može glasati pa mi je rekla da kažem svim svojim prijateljima da glasaju za nju. Jako su smiješni jer mi u subotu ne daju da idem spavati prije nego što se čujem s njima nakon showa i objasnim što su suci rekli. Čak su me pitali mogu li zamoliti nekoga da stavi prijevod pa sam im objasnila da emisija nije napravljen za njih u Americi. Tata mi je nedavno rekao: “Idi spavati jer moraš odmoriti svoj glas”, a to mi je bilo toliko smiješno i nisam mogla vjerovati da moj tata tako nešto govori. Stvarno su presretni i mama je rekla da si nikada neće oprostiti ako ne budu u publici ako prođemo u polufinale i finale.
Story: Spomenuli ste da ste bili u vezi s Hrvatom, a što je danas s ljubavi?
Znam da zvuči loše, ali trenutačno su posao i ovaj show moje ljubavi. Uostalom, svi su mi rekli da će muškarci stajati u redovima kada počnu ‘Zvijezde pjevaju’..., šalim se. Otvorena sam za sve, ali trenutačno se ništa ne kuha. Sada mi je stvarno u fokusu samo show i jako mi je zabavno družiti se s Bojanom. Super je dečko i odlično nam je kada smo zajedno.
Story: Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da volite Dalmatince jer znaju promijeniti gume... U Americi muškarci to ne znaju?
Rekla sam da volim Dalmatince zato što su pravi muškarci i mogu napraviti sve što treba. Čini mi se da su muškarci u Americi pomalo mlakonje, možda je tako samo u Kaliforniji, ali imala sam osjećaj da im je više stalo do izgleda nego da rade neke konkretne stvari poput mijenjanja gume.
Story: Kakvi su vam Istrani ili Zagrepčani?
Moj bivši dečko bio je Dalmatinac, zato sam se referirala na njih. Ne bih rekla da nekoga preferiram, ali sam uvijek nostalgična kada idem u Dalmaciju i čujem taj naglasak. Većina mojih prijatelja je iz Dalmacije i lijepo mi je kad čujem njihov govor. Osjećam Dalmaciju, ali volim i Zagreb. Mentalitet je drukčiji nego u Dalmaciji i ponekad mi je tamo malo naporno slušati o vjetru i kako se zbog njega osjećaš. Prije nekoliko tjedana bila sam u Dalmaciji i puhala je bura, a prvih pet ljudi koje sam susrela govorilo mi je kako se zbog toga osjećaju. Htjela sam reći: “Hej, ja dolazim iz Amerike i dobro se osjećam bez obzira na to koji vjetar puše.” U Zagrebu ljudi o tome ne pričaju, a Istru jednostavno obožavam i divno je što je odlično povezana. Jedan dan odem u Trst na kavu, drugi na Bled, treći u Ljubljanu, ponekad automobilom pokupim obitelj u Veneciji.
Story: Nakon što ste proputovali pola svijeta, vidite li se ovdje i za 50 godina?
Sve ovisi o tome hoću li se ovdje zaljubiti i osnovati obitelj. Želim sve to. Ovdje se osjećam više kao kod kuće nego igdje drugdje na svijetu i ne vidim zašto ne bih ostala, ali nikad ne znate. Hrvatska je meni stvarno posebna zemlja i jako sam zahvalna svim ljudima koje sam dosad upoznala jer su mi otvorili vrata svojeg doma, dali mi topli obrok i pokazali mi kako treba živjeti. Toliko mi je drago kada vidim koliko se ljudi u mome selu brine o meni, pitaju me jesam li jela, jesam li stigla kuhati, jesam li dobro. Sviđa mi se što imam osjećaj da vodim prave razgovore, da nisu lažni i ljudi ne skrivaju svoje mišljenje samo zato da se netko slučajno s njima ne bi složio. Imamo samo jedan život i zašto ga ne bismo živjeli, smijali se, dobro jeli, pili, putovali i riskirali? Možda je moj život malo luđi od drugih, ali na kraju dana osjećam da stvarno živim punim plućima.
