U najnovijoj emisiji Nedjeljom u 2, tema je bila moderna pošast nazvana "ekranizam" - pojava sve češće povezana s prekomjernom uporabom ekrana kod djece i odraslih. Gost emisije, prof. Neven Ricijaš s Edukacijsko‑rehabilitacijskog fakulteta (ERF) Sveučilišta u Zagrebu, detaljno je objasnio kako suvremeni mediji i tehnologija utječu na razvoj djece, ali i na obiteljsku dinamiku.
Pojava nazvana "ekranizam" tumači se kao sve raširenija digitalna ovisnost izazvana pametnim telefonima, tabletima, računalima i društvenim mrežama. Uz njega, u emisiji je svoje iskustvo iznio i Boris Jokić kao roditelj, koji je podijelio konkretne odgojne odluke i izazove vezane za djecu i tehnologiju.
Što je 'ekranizam'?
Profesor Ricijaš pojašnjava da ekranizam nije samo prekomjerna upotreba mobitela ili tableta, već čitav medijski i tehnološki ekosustav koji stalno traži našu pažnju. Algoritmi, društvene mreže i aplikacije dizajnirani su tako da stalno potiču "skrolanje" i traženje novih podražaja.
“Danas sadržaji nisu linearni i predvidljivi kao prije. Sada su kratki, dinamični, instantni. Mozak se nagrađuje dopaminom pri svakom kliku, i to stvara ovisničke obrasce,” kaže Ricijaš.
Poseban rizik za djecu
Ricijaš upozorava da pretjerano korištenje ekrana može negativno utjecati na neurokognitivni razvoj djece - pažnju, koncentraciju, sposobnost socijalne interakcije i emocionalnu regulaciju. Također, dječji mozak “uči kroz pokret”: igra, fizičko istraživanje i senzoričke aktivnosti ključni su za razvoj motoričkih i kognitivnih sposobnosti.
“Hrvatska i međunarodna istraživanja pokazuju da sve više djece i mladih postaju ovisni o digitalnim uređajima i društvenim mrežama. To nije samo trend, to je ozbiljan problem razvoja,” naglašava Ricijaš.
Boris Jokić osjećao pritisak okoline zbog odluke o mobitelu za djecu
Boris Jokić sa suprugom odlučio je ne davati djeci pametni telefon do 13. godine. “Naš pristup nije bio izolacija - djeca su koristila računalo i komunikaciju preko naših uređaja, ali sigurni smo htjeli da ne dobiju mobitel prerano,” rekao je Jokić.
Kada je kći sa 15 godina napokon dobila mobitel, zaključila je da je odluka bila ispravna: “Hvala vam što nisam bila u tom svijetu dok sam odrastala,” rekla je. Jokić ističe da, iako je ponekad osjećao pritisak okoline (“zašto mojoj djeci ne dajete mobitel”), iskustvo je pokazalo da je postavljanje granica imalo pozitivan efekt.
Do 2. godine djeca uopće ne trebaju ekrane
Iz emisije i HRT-ovih stručnih podataka proizlaze jasne smjernice:
- Za malu djecu (do 2. godine) preporučuje se minimalna ili nikakva izloženost ekranima.
- Vrijeme pred ekranom kod starije djece treba biti ograničeno i kontrolirano, uz pažljivo biranje sadržaja.
- Kvaliteta vs. količina: kratki, dinamični sadržaji su problematičniji od sadržaja koji potiču kreativnost, učenje ili interakciju.
- Promicanje ravnoteže: igra, fizička aktivnost, razgovor i zajedničke obiteljske aktivnosti daju djeci stvarne, neposredne podražaje koje ekrani ne mogu zamijeniti, piše HRT.
Roditelji trebaju biti primjer vlastitim navikama - djeca oponašaju odrasle
Profesor Ricijaš naglašava: “Roditelji ne trebaju biti protivnici tehnologije, nego svjesni vodiči. Granice i ravnoteža ključ su za zdrav razvoj.”
U vremenu kad mobiteli, tableti i društvene mreže postaju sastavni dio svakodnevnog života, "ekranizam" se nameće kao realan i rastući problem. Nije riječ samo o navikama gledanja u ekrane, nego o cijelom sustavu koji oblikuje pažnju, emocije i ponašanje.
Iskustvo Borisa Jokića pokazuje da je moguće postaviti jasne granice, iako možda nisu popularne, i time osigurati djeci kvalitetno djetinjstvo, bolje emocionalno stanje i zdrav razvoj - što je, kako ističu stručnjaci, vrijedno svakog truda.