Iako mnogi roditelji povise glas u trenucima frustracije, stručnjaci upozoravaju da vikanje kao odgojna metoda dugoročno ne donosi željene rezultate. Naprotiv, može narušiti odnos s djetetom, povećati razinu stresa i otežati učenje i emocionalni razvoj.
Psiholozi ističu da razumijevanje zašto roditelji viču - i kako to utječe na djecu - može pomoći u promjeni obrasca ponašanja i izgradnji zdravije komunikacije u obitelji.
Vikanje ne pomaže učenju
Klinička psihologinja dr. Laura Markham objašnjava da vikanje nije učinkovito sredstvo za promjenu ponašanja. „Vikanje je ispuštanje ljutnje, ali ne i način učenja“, navodi Markham.
Kada se dijete osjeća ugroženo, aktivira se tzv. reakcija “bori se ili bježi”. U tom stanju mozak prelazi u način preživljavanja, a dijelovi zaduženi za učenje i logičko razmišljanje doslovno se “isključuju”. To znači da dijete u trenutku vikanja ne može razumjeti poruku koju roditelj pokušava prenijeti.
Umjesto toga, smirena i jasna komunikacija povećava osjećaj sigurnosti i omogućuje djetetu da lakše usvoji lekciju.
Djeca se pri vikanju osjećaju manje vrijedno
Dr. Joseph Shrand, glavni medicinski direktor jedne organizacije za mentalno zdravlje u SAD-u, ističe da svi ljudi imaju osnovnu potrebu osjećati se vrijednima.
„Vikanje je jedan od najbržih načina da se netko osjeti bezvrijedno“, upozorava Shrand.
Djeca koja često doživljavaju vikanje mogu početi sumnjati u sebe i vlastite sposobnosti. U trenucima ljutnje, roditelji dijete često doživljavaju kao “problem koji treba riješiti”, umjesto kao osobu koju vole i odgajaju, upozorava i dr. Markham.
Povećava se razina anksioznosti
Stručnjaci upozoravaju da djeca koja su često izložena vikanju mogu razviti višu razinu tjeskobe i sklonost depresivnim raspoloženjima.
Psiholog dr. Neil Bernstein ističe da negativna iskustva imaju snažan emocionalni učinak. „Negativnost je gorivo za anksioznost i depresiju“, navodi Bernstein.
U takvom okruženju, dijete može stalno biti u stanju napetosti i straha, što dugoročno utječe na emocionalnu stabilnost.
Slabi se emocionalna povezanost roditelja i djeteta
Prema dr. Markham, vikanje narušava odnos između roditelja i djeteta. „Vikanje prekida povezanost i stavlja odnos u minus“, objašnjava ona, koristeći metaforu emocionalne “banke odnosa”.
Djeca se nakon vikanja često osjećaju povrijeđeno, povučeno ili obrambeno, što stvara emocionalnu udaljenost. Dr. Bernstein dodaje da u desetljećima rada nikada nije čuo da se dijete osjeća bliže roditelju nakon što je na njega vikano.
Dugoročne posljedice na razvoj
Istraživanja pokazuju da dugotrajno izlaganje vikanju i verbalno agresivnom ponašanju može imati ozbiljne posljedice na razvoj djece.
Studije povezuju takve obrasce s:
- lošijim školskim uspjehom
- problemima u ponašanju
- većom sklonošću rizičnim ponašanjima
Neka istraživanja također sugeriraju da dugotrajno verbalno zlostavljanje može utjecati na razvoj mozga. Važno je naglasiti da se ove posljedice odnose na dugotrajne obrasce ponašanja, a ne na povremeni gubitak strpljenja.
Djeca uče ono što vide
Stručnjaci naglašavaju da djeca uče regulirati emocije promatrajući roditelje. Ako roditelj često viče, dijete može usvojiti isti obrazac ponašanja.
„Ljutnja rađa ljutnju“, kaže dr. Shrand, objašnjavajući da djeca kroz tzv. “zrcalne neurone” oponašaju emocionalne reakcije odraslih. To znači da vikanje često stvara lančanu reakciju - dijete uči da je vikanje prihvatljiv način komunikacije.
Zašto roditelji viču?
Ako vikanje ne pomaže, zašto ga roditelji ipak koriste?
„Ljudi viču jer je to njihova automatska reakcija na ljutnju“, objašnjava dr. Shrand. On pritom naglašava da sama ljutnja nije problem. „Problem nije u tome što osjećamo ljutnju, nego što s njom radimo.“ Ljutnja se često javlja kada stvari ne idu onako kako roditelj želi - primjerice kada dijete udara brata ili sestru ili ne govori istinu. U takvim trenucima dolazi do impulzivnih reakcija, iako postoje učinkovitiji načini promjene ponašanja.
Što učiniti s ljutnjom umjesto vikanja?
Prvi korak je prepoznati vlastitu ljutnju. Stručnjaci savjetuju da se ona može i verbalizirati. „Kada prepoznate ljutnju, aktivirate prefrontalni korteks i prekidate emocionalnu spiralu“, objašnjava dr. Shrand. To pomaže prelasku iz emocionalnog u racionalno stanje.
Tehnike za smirivanje
Stručnjaci preporučuju nekoliko jednostavnih metoda za kontrolu ljutnje:
- duboko disanje
- brojanje unatrag
- kratko kretanje (npr. hodanje ili lagano trčanje na mjestu)
- stavljanje ruku pod hladnu vodu
- privremena šutnja dok se emocije ne smire
- promjena perspektive (“moje dijete ima težak trenutak”, umjesto “moje dijete me provocira”)
- svjesno smijanje kako bi se tijelu poslala poruka da nema opasnosti
Nakon smirivanja, roditelj može pristupiti situaciji konstruktivnije. Dr. Markham savjetuje rečenice poput: „Pokušajmo ponovno“, koje resetiraju interakciju.
Promjena navike zahtijeva vrijeme
Stručnjaci ističu da prestanak vikanja nije trenutan proces, nego vještina koja se uči. Ako dođe do pogreške, važno je zaustaviti se i ispričati djetetu. Time se modelira odgovornost i uči dijete zdravom rješavanju konflikata.
Dr. Markham dodaje da je lakše ne vikati kada postoji snažna emocionalna povezanost s djetetom, pa se rad na odnosu preporučuje i izvan stresnih situacija.
Kada potražiti pomoć
Ako je teško kontrolirati emocije, stručnjaci savjetuju razgovor s liječnikom ili psihologom. U nekim slučajevima iza problema mogu stajati dublji uzroci, uključujući obrasce iz vlastitog djetinjstva, osobito ako je osoba i sama odrastala u okruženju u kojem je vikanje bilo česta pojava.
Vikanje na djecu rijetko donosi željene rezultate, a često narušava odnos i povećava stres kod djeteta. Smirena komunikacija, svjesno upravljanje emocijama i dosljednost u odgoju pokazuju se kao daleko učinkovitiji pristup u dugoročnom razvoju djeteta i obiteljskih odnosa, piše Motherly.