Sedmodnevno istraživanje pokazuje kako prekomjerna roditeljska zaštita može utjecati na emocionalno stanje adolescenata - stručnjaci objašnjavaju zašto do toga dolazi i kako promijeniti pristup.
Jenn Hoskins, majka devetero djece iz Orlanda na Floridi, danas priznaje da je nekoć bila izrazito zaštitnički nastrojen roditelj.
“U ranim godinama često sam štitila djecu od svega što sam smatrala potencijalno štetnim”, kaže. “Ono što tada nisam razumjela jest da će jednoga dana morati naučiti sami se nositi s tim situacijama.”
Njezino iskustvo potvrđuje i novo istraživanje objavljeno u časopisu Child Development, koje analizira učinke pretjerano zaštitničkog roditeljstva. Osim što može poticati ovisnost o roditeljima te narušiti samopouzdanje i osjećaj vlastite učinkovitosti kod djece, sedmodnevno istraživanje pokazalo je da adolescenti prijavljuju lošije raspoloženje u trenucima kada percipiraju višu razinu roditeljske prezaštite.
Što je pretjerano zaštitničko roditeljstvo?
Stručnjaci ovaj stil odgoja opisuju kao ponašanje obilježeno pretjeranom kontrolom i ograničavanjem djetetove autonomije. U praksi se često preklapa s pojmom “helikopter roditeljstva”, iako se ono smatra još ekstremnijim oblikom.
Prema istraživanju, prezaštitničko roditeljstvo uključuje:
- sprječavanje djece da iskuse manje neuspjehe i razočaranja
- rješavanje problema umjesto djeteta
- izbjegavanje situacija koje bi mogle izazvati emocionalnu nelagodu
- pretjerani nadzor kako bi se uklonili svi rizici
- uplitanje u život adolescenata više nego što je potrebno
Znanstvenici sa Sveučilišta Erasmus u Rotterdamu, koji su proveli istraživanje, pratili su adolescente sedam dana i nekoliko puta dnevno bilježili njihovo raspoloženje te percepciju roditeljske zaštite.
Rezultati su pokazali da se raspoloženje mladih pogoršava u trenucima kada doživljavaju veću kontrolu roditelja. Zanimljivo, uočena je i dvosmjerna povezanost - lošije raspoloženje adolescenata ponekad je prethodilo većoj roditeljskoj zaštiti, što sugerira da roditelji češće “pojačavaju kontrolu” kada primijete da dijete prolazi kroz poteškoće.
Slične zaključke potvrđuju i ranija istraživanja, koja povezuju prezaštitničko roditeljstvo s emocionalnim poteškoćama, antisocijalnim ponašanjem te slabijim školskim uspjehom.
Zašto roditelji postaju prezaštitnički?
Stručnjaci ističu da se iza ovakvog ponašanja najčešće krije roditeljska anksioznost. “Prezaštitničko roditeljstvo, iako dobronamjerno, najčešće proizlazi iz želje da se dijete zaštiti od negativnih iskustava”, objašnjava dr. Maura Francis, klinička psihologinja.
Dodatni faktor su moderna tehnologija i društvene mreže, koje roditeljima otežavaju razumijevanje digitalnih rizika s kojima se djeca danas susreću. “Roditelji često nisu odrastali uz internet pa im je teško procijeniti online opasnosti i naučiti djecu kako se s njima nositi”, navodi dr. Francis.
Utjecaj ima i društveni pritisak. Dr. Eric Storch ističe da roditelji ponekad pretjerano štite djecu kako bi ispunili društvene ideale “savršene djece”.
Dugoročne posljedice
Iako proizlazi iz brige, pretjerana zaštita može imati dugoročne posljedice. Djeca tako imaju manje prilika razviti vještine rješavanja problema, otpornost i samostalnost. “Jedan od ključnih načina razvoja djece je učenje kroz uspjehe i pogreške”, kaže dr. Storch.
Stručnjaci upozoravaju i na mogući pad samopouzdanja, slabiju emocionalnu otpornost te poteškoće u donošenju odluka u odrasloj dobi. Ključno je, naglašavaju, prilagoditi očekivanja djetetovoj razvojnoj dobi te mu postupno omogućavati više samostalnosti.
Kako promijeniti pristup?
Ako roditelj prepozna ovakve obrasce ponašanja, promjene su moguće - i to postupno.
Stručnjaci savjetuju:
- započeti s malim koracima i postupno povećavati djetetovu samostalnost
- dopustiti djetetu manje, razvojno primjerene pogreške
- učiti dijete osnovnim sigurnosnim vještinama
- promatrati kako dijete rješava situacije bez intervencije roditelja
To ne znači potpuno povlačenje, već balans između zaštite i osamostaljivanja. “Dajte djetetu priliku - otpornije je nego što možda mislite”, poručuje dr. Storch.
Roditelji najbolje poznaju svoje dijete
Stručnjaci naglašavaju da ne postoji univerzalni model odgoja. Ono što je za jednu obitelj normalna razina zaštite, za drugu može izgledati kao pretjerivanje.
“Neki roditelji, zbog vlastitih traumatičnih iskustava, prirodno postavljaju strože granice”, ističe Hoskins. “Ključno je roditeljsko samopromišljanje i svjesno reagiranje, a ne impulzivno djelovanje iz straha.”
Zaključak stručnjaka je jasan: važno je pronaći ravnotežu između zaštite i pripreme djece za samostalan život - uz dozu strpljenja, povjerenja i empatije, prema djetetu, ali i prema sebi.