Roditelji djeci prenose puno toga, od fizičkog izgleda do karakternih crta, a istraživanja pokazuju da se može “naslijediti” i nešto manje vidljivo - razina anksioznosti. Iako nijedan roditelj ne želi svjesno prenijeti strahove na dijete, znanstveni radovi sugeriraju da određeni stilovi odgoja mogu povećati sklonost dječjoj tjeskobi.
Stručnjaci pritom naglašavaju da nije riječ o optuživanju roditelja, nego o razumijevanju obrazaca koji se mogu nesvjesno ponavljati i prekinuti.
Helikopter roditeljstvo i veća razina anksioznosti kod djece
Jedno od najčešće spominjanih ponašanja u ovom kontekstu je tzv. "helikopter roditeljtstvo" - prezaštitnički odgoj u kojem roditelji pretjerano nadziru, kontroliraju i interveniraju u djetetovim iskustvima.
Istraživanje iz 2015. godine, koje je pratilo oko 900 jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca koji su postali roditelji, pokazalo je zanimljiv obrazac: djeca su često imala više zajedničkog s vlastitim roditeljem nego s njegovim blizancem. To upućuje na to da se anksioznost ne prenosi samo genetski, nego i kroz ponašanje i odgoj. Drugim riječima, djeca "uče" tjeskobu promatrajući roditeljske reakcije - primjerice zabrinutost, izbjegavanje ili pretjeranu opreznost, piše YourTango.
Kako se anksioznost prenosi na djecu?
Istraživanja izdvajaju nekoliko mehanizama:
- Modeliranje ponašanja - djeca uočavaju roditeljski strah i nesvjesno ga usvajaju
- Pretjerana zaštita - roditelji izbjegavaju situacije koje bi mogle izazvati nelagodu kod djeteta (npr. strah od liječnika ili visine), čime se djetetu uskraćuje prilika da razvije otpornost
- "Zrcaljenje" tjeskobe - ponekad i djetetovi strahovi povećavaju roditeljsku anksioznost
- Negativni roditeljski obrasci - skrivanje ili izbjegavanje situacija iz straha, što djeca također uče
Dugoročne posljedice prezaštitničkog odgoja
Studija iz 2018. koja je pratila 422 djece tijekom osam godina pokazala je da prekomjerno kontroliranje u ranoj dobi (oko druge godine života) može biti povezano s lošijom emocionalnom regulacijom u kasnijem djetinjstvu, kao i s poteškoćama u školi i socijalnim odnosima.
Stručnjaci upozoravaju da djeca koja nemaju priliku suočiti se s izazovima često ne razviju vještine potrebne za njihovo rješavanje kasnije u životu.
Kako ističe psihologinja Alicia H. Clark, djeca vrlo rano uče promatrati neverbalne reakcije roditelja te na temelju njih razvijaju vlastite obrasce suočavanja sa stresom.
Ključ je u postupnom osamostaljivanju
Istraživači naglašavaju da alternativa prezaštitničkom odgoju nije popustljiv odgoj i dopuštanje svega, nego postupno izlaganje djeteta izazovima primjerenima njegovoj dobi.
Kako objašnjava jedna od autorica istraživanja, Thalia Eley, cilj je omogućiti djetetu da iskusi situacije iz kojih uči da se može nositi s nelagodom i strahom.
Psihologinja Erica Wollerman dodaje kako prekomjerna zaštita često proizlazi iz roditeljske vlastite anksioznosti: “Djeci time nesvjesno poručujemo da ne vjerujemo da to mogu sama. Da neće biti dobro ako nisu pod našom kontrolom.”
Stručnjaci se slažu da cilj nije biti “savršeno smiren roditelj”, nego osvijestiti vlastite obrasce i pokazati djetetu kako se s emocijama može nositi.
Upravo to može biti najvažnija poruka: djeca ne uče samo iz onoga što im se govori, nego i iz toga kako roditelji sami upravljaju vlastitim strahovima i stresom.
