Njezina je priča iznimno inspirativna. Nakon višegodišnje borbe s bulimijom, inzulinskom rezistencijom i bujajućim kilogramima koji su definirali njezin odnos prema tijelu i životu 50-godišnja transformacijska govornica sa svojih je 45 godina odlučila napraviti rez te se odlučila na operaciju koja će joj promijeniti život. Danas, s pedeset kilograma manje, Adela govori o svemu što je prošla, kako je zavoljela sebe te što joj je bilo najvažnije u procesu pronalaska novog identiteta, sada na početku svog drugog života...
Vaš put mršavljenja i životne transformacije inspiriraju mnoge. Cijeli ste se život borili s viškom kilograma, a onda ste ih u relativno kratkom vremenu skinuli čak 50. Kako?
Godinama sam raznim dijetama, vježbanjem i pripravcima pokušavala skinuti kilograme, ali to je sve bilo kratkog vijeka. Kilogrami bi se uvijek vraćali brže nego što su odlazili i s vremenom sam postala jako obeshrabrena jer nisam uspijevala, a stvarno sam puno truda ulagala u taj proces. Najviše me mučila stalna glad koja je ponekad bila neutaživa. Kasnije sam od endokrinologa saznala da je to dio bolesti koja se zove inzulinska rezistencija i od koje sam godinama bolovala a da nisam znala. Kada sam iscrpila sve opcije, slučajno sam na nekoj grupi na Facebooku vidjela iskustvo žene koja je otišla na barijatrijsku operaciju u Tursku pa sam je odlučila pitati da mi objasni o čemu je točno riječ.
Ispričala mi je da je otišla na zahvat pri kojem se trajno odstranjuje 70 - 80% želuca i da nakon toga jede manje. U tom trenutku mi se to učinilo kao spasonosno rješenje pa sam počela razmišljati o tome te krenula istraživati postoji li taj zahvat i kod nas. U to je vrijeme jedino doktor Zdenko Boras iz Osijeka imao dostupne informacije o barijatrijskoj kirurgiji na internetu pa sam ga kontaktirala. Vrlo brzo mi se povratno javio i dogovorili smo pregled.
Što vas je konačno motiviralo da potražite pomoć liječnika i odlučite se na ovu operaciju? Koliko ste godina tada imali?
Jednostavno više nije išlo ‘normalnim’ putem i postajala sam sve očajnija. U to vrijeme nisam ni znala da sam, uz pretilost, bolovala od teškog oblika inzulinske rezistencije i apneje u snu koja je bila toliko jaka da sam svakih pola minute prestajala disati u snu. S te dvije dijagnoze je jako teško smršavjeti jer tijelo stalno traži energiju koju nije dobilo odmorom i normalnim metabolizmom glukoze u krvi. Tada sam imala 45 godina i moja je motivacija bila da napokon smršavim i pobijedim sebe. Tek sam kasnije počela ozbiljnije razmišljati o zdravlju jer u to vrijeme nisam znala da sam bolesna - naime, usprkos kilama, bila sam poprilično aktivna i fleksibilna.
Vaša borba s viškom kilograma počela je još u pubertetu kada ste se suočili s bulimijom. Kako je sve to oblikovalo vašu percepciju o tijelu i hrani te kako ste promijenili stavove nakon operacije?
Tako je, otprilike s 12 godina počela sam se debljati i otada sam na nekim dijetama iako sam tada bila ‘normalna’, s nekih 5 do 10 kg viška. No stalno sam sebe doživljavala kao jako debelu djevojku i često sam se ‘kaznila’ kada bih pojela nešto što mi je ukusno povraćanjem. Kasnije se to razvilo u ciklus prejedanja i povraćanja koji je znao doseći i po 10 - 15 epizoda na dan, ovisno o razini stresa, tuge i srama koje bih taj dan osjećala. Mrzila sam svoje tijelo godinama te se zbog toga smatrala jako ružnom i jeftinom, što je rezultiralo i lošim izborom partnera jer sam bila ‘sretna’ što me uopće netko želi. Bila sam ‘second best’ u svojoj glavi. Nakon puno rada na sebi prihvatila sam se, pomirila se sa sobom iznutra i izvana. I tijekom tog dugotrajnog procesa učenja voljenja i prihvaćanja sebe promijenila sam i stavove o hranjenju, tijelu, intimnosti i ljubavi.Nakon operacije morala sam se suočiti s anksioznošću i promjenom identiteta, ali i u tome sam uspjela. Doživotno smo u procesu ciklusa hranjenja, ali sada je to zamjeranje u normalnoj mjeri i nije alarmantno. Jedem kvalitetno i dopuštam si sve vrste namirnica, što prije nisam.
Mnogi ljudi smatraju da barijatrijska operacija predstavlja ‘laku’ opciju, no vi ste priznali da je to puno više od toga. Možete li opisati izazove s kojima ste se suočili, kako fizičke tako i mentalne, nakon operacije?
Iskreno, to je put ‘vječne discipline’ na prinudan način. Nema milosti kada vam netko doslovce amputira 70 - 80% želuca. Mršavite zato što ne možete jesti, tekućinu pijete po pola sata prije ili poslije jela jer inače imate osjećaj da ćete puknuti. Doživotno koristite suplementaciju, a u prvih godinu dana ako ne jedete dovoljno proteina i vitamina, počinje vam jako opadati kosa. Gladni ste a ne možete jesti, žedni ste a ne možete piti kada želite, imate protokol hranjenja koji ide ovako: prvo protein, pa vlakna, pa tek onda ugljikohidrati. Jedete cijeli dan pomalo, što je užasan pritisak jer ste već otprije ovisni o hrani te i dalje brojite kalorije, ali ovaj put mršavite pa je psihički lakše. Onda smršavite do nekog određenog postotka i sve stane i tada vam treba pomoć. Za zadnjih 7 - 10 kilograma uz sve režime koje sam imala i redovito vježbanje posegnula sam i za Ozempicom da mi pomogne. Osim realnih fizičkih poteškoća koje sam navela, proces mršavljenja ipak donosi radost pa sve navedeno nije umanjilo moju sreću kada sam vidjela da sam skinula kilograme.
Što vas je najviše iznenadilo kad je riječ o promjenama koje su se dogodile u vašem životu nakon što ste počeli mršavjeti? Pretpostavljam da ste u potpunosti promijenili garderobu, što je bio i financijski izdatak.
Najviše su me iznenadili ljudi - od onih od kojih sam očekivala podršku doživjela sam napuštanje, neki su me blokirali na društvenim mrežama, neki i danas imaju potrebu komentirati kako sam prije bila ‘bolja’, a od nekih koje sam znala površno doživjela sam takav vjetar u leđa da sam još šokirana. Osim toga, moji su me klijenti počeli doživljavati uspješnijom, pametnijom i moćnijom, što mi je bilo vrlo zanimljivo promatrati. Ponekad doživim i ‘pretty privilege’ na javnim mjestima. Moram vam priznati da sam s velikim veseljem od 2022. do sada barem četiri puta promijenila kompletnu garderobu i da mi nije žao ni centa. Sve što sam ‘prerasla’, odnosno što mi je postalo preveliko poklonila sam i donirala.