'Upoznali smo se na neki nov način': Dragan Despot i kći Ana imaju divan odnos, jedna stvar ih je sad još više zbližila

U obitelji Despot umjetnost nikada nije bila samo posao. Bila je način života, jezik kojim se razgovaralo, stoga ne čudi što je i Ana Despot naposljetku krenula tim putem. No iako je odrasla uz oca, glumca Dragana Despota i majku, glumicu Anju Šovagović-Despot okružena kazalištem, filmom i ljudima iz svijeta umjetnosti, svoj izraz pronašla je iza kamere, u animaciji, ilustraciji i novim medijima. Danas, međutim, otac i kći ponovno dijele isti profesionalni prostor. Dragan Despot već je drugu godinu zaredom umjetnički ravnatelj Vukovar Film Festivala, dok je Ana ponovno selektorica animiranog programa. U Vukovar stižu kao kolege, svatko sa svojim kriterijima, odgovornostima i pogledom na film.

'Uh, teško je odabrati samo jednu sliku. Djetinjstvo mi je doista bilo lijepo, ispunjeno raznim sretnim uspomenama, a to se nekako pretočilo i u odrasli život. Odlasci na more, boravak na Braču, posjećivanje rođaka u Mostaru, Splitu i Švicarskoj, druženje s roditeljima, bratom, sestričnom, ujakom i bakama svakako su jedni od najljepših trenutaka, kao i zajedničko provođenje Božića, Uskrsa ili rođendana. I danas se trudimo održati te lijepe momente i njegovati naše male obiteljske tradicije, a to je ponekad sve što ti treba da bi se osjećao toplo i sretno dok proživljavaš nepredvidive životne zaplete i rasplete', kaže Ana koja je odmalena crtala, izmišljala i stvarala, a ono što je u početku bila dječja igra s vremenom je postalo poziv.

Animirani film zavoljela je još kao djevojčica, a onda je jednog dana shvatila da iza svake priče koju voli stoji netko tko ju je morao osmisliti i nacrtati.

'Tada sam odlučila da želim biti osoba koja će raditi upravo to. Djeca možda jesu česta publika za ovaj medij, ali ako dobro pogledate i razmislite, svaki je dobar dječji film apsolutno primjeren i za odraslu publiku te svejedno mora sadržavati neku ozbiljnost i profesionalnost kako bi doista funkcionirao. Djecu ne treba podcjenjivati pa tako ni filmove koji su namijenjeni njima', ističe.

Njezin put do animacije ipak nije bio sasvim pravocrtan. Prvo je diplomirala engleski i francuski jezik i književnost, a potom se ipak vratila onome što ju je od početka najviše privlačilo.

'Iako moje obrazovanje nije bilo baš potpuno isplanirano, svejedno je na neki način bilo promišljeno. Nakon škole nisam još bila sigurna ili, bolje rečeno, hrabra izabrati likovni smjer koji je definitivno tinjao negdje u meni pa sam se za početak okrenula daljnjem intelektualnom radu, usavršavajući jezike i književnost. To me iznimno zanimalo pa sam zaključila da s tom odlukom ne mogu pogriješiti, no svejedno me cijelo vrijeme nešto vuklo prema umjetnosti pa sam nakon jezika ipak upisala animirani film. Danas sam samoj sebi zahvalna na toj odluci', priča nam Ana iza koje su danas filmovi, slikovnice i brojni projekti.

Jedan od njih posebno je važan i za njihovu obiteljsku priču, njezina ‘Šuma Striborova’ u kojoj je glas pripovjedača posudio upravo njezin otac. A njihova suradnja nastavlja se i u Vukovaru na jubilarnom 20. festivalu koji se održava od 2. do 5. rujna.

'S obzirom na to da znam da je moja kći samostalno izgradila svoj kriterij i odnos prema animiranom filmu, u ovom je slučaju doživljavam kao osobu čijem umjetničkom sudu vjerujem, iako je nemoguće isključiti očinski odnos. Na festivalu joj ne želim biti otac koji nešto sugerira, nego kolega koji poštuje njezin izbor. I ona sama se na festivalu ne predstavlja kao moja kći, nego svojim izborom filmova. Ponosan sam na nju ne samo zato što je moja, nego i zbog onoga što je sama napravila i zbog načina na koji razmišlja o filmu. No kad budem gledao unatrag na ove dvije godine, siguran sam da neću pamtiti samo filmove, goste, žiri i programe, pamtit ću i trenutke s njom. Meni je posebno važno što sam je kroz taj posao upoznao na jedan drugi način - vidio sam kako kao suradnik razmišlja o filmu, koji su joj kriteriji, za što se zauzima. Iza tih profesionalnih razgovora ipak bi ostajalo ono što je najvažnije - da i u toj situaciji jesmo zajedno, otac i kći', objašnjava 70-godišnji Despot za kojeg ovaj festival ima posebno značenje.

'Moj umjetnički ravnateljski angažman već drugu godinu na VFF-u nije samo pitanje izbora filmova, nego i mog odnosa prema samom gradu Vukovaru, njegovoj nedavnoj prošlosti, njegovim ljudima i simbolici grada. Nastojao sam biti otvoren prema različitim kinematografijama i autorima, ali uz zalaganje da festival ne izgubi svoj karakter. Kao dugogodišnji glumac i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti osobni pečat vidim u svom odnosu prema mladim autorima i glumcima, posebno glumcima, jer oni su najveći razlog zašto publika posjećuje kinodvorane. Ravnateljstvo VFF-a ne doživljavam kao radno mjesto, nego kao prostor kojem sam pokušao dati sebe, da se u njemu prepoznaju vrijednosti do kojih mi je stalo - film, publika, mladi autori, susreti, identitet festivala i prije svega Vukovar', objašnjava Dragan.

Ana u međuvremenu nastavlja stvarati. Radi na novom animiranom filmu, priprema slikovnice i adaptacije, sudjeluje na filmskim festivalima i predaje na Akademiji likovne umjetnosti.

'Trenutačno radim na novome kratkom animiranom filmu, smišljam nove slikovnice i adaptacije, sudjelujem u filmskim festivalima u Puli, Sisku i Vukovaru te kao asistentica predajem Uvod u animaciju na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Posla nikada ne nedostaje, na čemu sam zahvalna. Film koji radim nosi radni naslov 'Pustinja Blaca i legenda o bijelome konju', u produkciji je Zagreb filma, a temeljen je na osobnom iskustvu i bakinoj legendi koja se pretočila u stvarnost! Ima li na Braču doista bijelih konja i donose li oni sreću ako ih vidiš u okolici misteriozne pustinje Blaca? Upravo se to pitanje proteže mojim novim filmom koji se veselim dovršiti i podijeliti sa svima koji će ga htjeti pogledati. Nakon toga planiram još nekoliko kreativnih projekata zbog kojih sam već sada uzbuđena', najavljuje.