'Sve je počelo poprilično bezazleno; bila sam povremeno loše volje, ali uvijek sam nalazila isprike. Najčešće je to bilo PMS ili sami si govorila kako je to zbog nekog problema kojeg sam trenutačno imala, pa kad se problem riješi, bit ću bolje. U jednom trenutku sam se počela osjećati toliko loše da sam intuitivno znala da je to to – depresija. Do tada nisam bila ni svjesna što mi se događa, a tonula sam sve dublje. I fizički sam se počela osjećati loše, imala sam strašne bolove u nogama, grčenja u listovima, a kad su bolovi postali nesnosni, obratila sam se za pomoć liječnici opće prakse. Međutim, svi su mi nalazi bili uredni, a toga sam se i bojala: željela sam da mi pronađu “nešto”. Tako svoju priču o depresiji započinje 43-godišnja Istrijanka Roberta Berci, žena koja je prvu epizodu depresije doživjela 2002. i koja danas, 15 godina kasnije, odgovorno tvrdi kako joj je bolest pomogla da bolje upozna sebe i istraži svoje mogućnosti. O depresiji je progovorila i u knjizi “Životolovka”, koju je počela pisati nakon druge epizode depresije 2008., jer je shvatila da joj pisanje podiže raspoloženje i pomaže bolje razumjeti što se s njom događa.
“Ne treba svako neraspoloženje i utučenost pripisivati depresiji. Osoba intuitivno osjeća kad problemi narastu i kada te emocije počnu vladati iznad racionalnog uma. U tom trenutku znate da je život lijep i da ima dobrih ljudi, ali niste u stanju to percipirati. To je teško objasniti onome tko to nije doživio. Ljudi oko vas govore vam “Daj se trgni!”, no to su riječi koje mogu biti pogubne. Ponekad zagrljaj znači puno više od isforsirane fraze i pokušaja da se nekoga utješi”, priča nam Roberta kojom je već prvi susret s psihologinjom dao nadu i snagu.
“To je bilo fantastično, nas dvije smo kliknule, bio mi je potreban taj jedan ljudski odnos koji mi je probudio vjeru da će biti bolje. Do tada sam bila sklona pasivnijem načinu života, no okrenula sam se vrtlarenju, nabavila sam novog kućnog ljubimca i činila sve kako bih što više skrenula misli s onog što me mučilo. Kad sam počela odlaziti na grupnu terapiju, shvatila sam da sam jako zatvorena osoba te da se moram mijenjati, prvenstveno u smislu da se ne trebam toliko truditi sve držati pod kontrolom”, priča Roberta i naglašava kako je najvažnije samopromatranje. Kada čovjek počne reagirati na drugačiji način od uobičajnog ili onako kako okolina ne očekuje, kad osvijesti vlastita uvjerenja, počinju se događati fantastične stvari i okolina vas počne drugačije percipirati. To je rad na sebi, koji je dugotrajan, ali se isplati.
“Danas drugačije pristupam stvarima, trudim se biti svjesna svega onoga što sebi sugeriram, trudim se osjetiti što stvarno osjećam u tom trenutku i, najvažnije, nemam prevelika očekivanja”, kaže Roberta koja danas, kako kaže, općenito živi lošije nego tada (nema posao, starija je i sl.), ali se osjeća bolje.
“Kad primjetim kad mi rasopoloženje pada iz nepoznatog razloga i kad me netko naljuti do te mjere da fizički osjećam pad energije, nastojim se odmaknutu mentalno i fizički; napravim nekoliko vježbi disanja i sl. i odmah se osjećam bolje”, kaže Roberta i poručuje svima:
“Treba se maknuti od silnog analiziranja. Nakon što sam objavila knjigu o depresiji, počele su me zvati mnoge žene i pitati za savjet. Kod svih sam primjetila isti obrazac ponašanja: pretjerano analiziraju što su pogrešno napravile u prošlosti, umjesto da žive u sadašnjosti.”
Da su varijacije raspoloženja normalne, slaže se i psihologinja Dragica Barbarić.
“U zapadnoj kulturi postoji histerija inzinstiranja da bi se stalno morali osjećati „fantastično i ludo sretno“ što nema nikakvog smisla. Sniženo raspoloženje može biti korisno jer nas upućuje na problem koji trebamo riješiti: primjerice trošenje iznad svojih mogućnosti, nerješavane obiteljske ili osobne probleme, nerealna očekivanja od sebe i drugih, previše rada bez odmaranja i ugodnih aktivnosti (ili obrnuto)”, pojašnjava psihologinja Barbarić.
Općenita klima u društvu i očekivanja koja se stavljaju pred pojedince te želja za izvrsnošću po Roberti su glavni razlozi što sve više ljudi pati od depresije.
“Nedavno sam gledala dokumentarac o Kubi. Jedan čovjek iz Švedske, koji se na Kubu preselio jer mu se svidio tamošnji način života, rekao je kako na Kubi svaka djevojka za sebe misli da je najljepša na svijetu, dok je u Švedskoj svaka depresivna zbog nečega. Nama zapadnjacima uvijek se nameče imperativ izvrsnosti, što je nerealno, pa se javlja osjećaj neuspjeha”, smatra Roberta.
Na životno zadovoljstvo općenito, kažu istraživanja, više utječu znatne i dugoročne promjene u životnim okolnostima (i to kako ćemo se na njih prilagoditi) nego trenutačna raspoloženja. Psihologinja Barbarić tvrdi kako pozitivna psihologija nudi tri načina za povećanje sreće: ugodan, angažiran i smislen život. Prvi od njih, ugodan život, omogućuje povećanje pozitivnih emocija užitka, radosti i zadovoljstva kroz ugodne aktivnosti: dobru hranu, piće, seks, odmaranje, opuštanje, druženje, kupnju, fizičku aktivnost, zabavu. Angažiran život znači da trebamo ustanoviti i razvijati svoje jake strane i koristiti ih u aktivnostima koje će nas potpuno okupirati, dok smislen život za razliku od angažiranog života uključuje i aktivnosti povezane s nečim većim i širim od nas samih, što znači da svoj trud, sposobnosti i vrline koristimo za dobrobit obitelji, zajednice i za opće dobro.
Autor: Danijela Petrov
Foto: Profimedia
