Kad je prije dvije godine dala intervju za Story, Lepa Brena bez zadrške je odgovarala na svako postavljeno pitanje - o karijeri, ali i o privatnom životu. Iako se činilo da je o suprugu Slobodanu Bobi Živojinoviću te sinovima Filipu, Stefanu i Viktoru, baš kao i o sebi, tada rekla gotovo sve, nekad najveća jugoslavenska zvijezda još ima štošta zanimljivo ispričati. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je povod intervjua njezin veliki koncert u Rijeci zakazan za 5. ožujka, no o glazbi smo najmanje razgovarali. Story: Nedavno ste proslavili 50. rođendan, a još izgledate mladoliko. U čemu je tajna? Mislim da je to stvar genetike, a i žene danas imaju više vremena baviti se sobom. Ako ste zadovoljni iznutra, svojim emotivnim životom i postignućima, to se onda vidi. Žao mi je što su žene opterećene borama. Kada dođu u neke zrele godine, stalno ih se pita koliko su stare, a muškarac će uvijek biti samo uspješan poduzetnik ili bogati gospodin, bez obzira na to imao on 50, 60 ili 100 godina. Story: Smatrali su vas seks-simbolom. Osjećate li se i danas seksi? Ta je seksualnost dobila neki drugi oblik. Kad imate odraslu djecu, seksepil postaje primjeren vašim godinama. Postaje nježniji i diskretniji. Naravno da ne želiš pobjeći od toga, ali svakako gledaš da se ispoljava na jedan profinjeniji način. Da ne bude baš toliko eksplicitno. Kad imate sinove u dobi od 13 do 25 godina, onda to uistinu postane pitanje mjere i ukusa. Story: Imate dva sina. Ne mogu izdvojiti Filipa jer je on jednostavno naše dijete. Odrastao je s nama i ne mogu reći da imam dva sina jer ga ne bih željela povrijediti ili izdvojiti na neki način. Story: Vaši su sinovi gotovo odrasli. Budući da ste 18 godina pauzirali s karijerom i posvetili se djeci plaši li vas spoznaja da odrastaju i da vas više ne trebaju? S najmlađim sam sinom napokon presjekla tu pupčanu vrpcu. Za mene je to uistinu bio poseban trenutak; i s Filipom, i sa Stefanom, i s Viktorom. Jednostavno osjetite kada oni više nisu vaše bebe. To je vrlo specifično pitanje i nikad mi ga nitko nije postavio, a zapravo su to bila tri uistinu sjetna dana u mom životu. Dijete se odvaja od vas i vidite da više nije mamina maza, nego postaje muškarac. Odvaja se od vaše suknje i traži neku drugu. Budi se kao muškarac i svaka to majka prepozna. Činjenica je da kod nas dolazi sve više djevojaka i djevojčica, i to mi ne smeta. Jako se dobro sjećam kada se to dogodilo kod Viktora jer sam taj dan bila iznimno sjetna, s obzirom na to da je on zadnji... Čak sam i zaplakala. Okrenula sam se svom poslu, a i samoj sebi, svojoj publici. Pomažem Bobi. Njegujem nešto što smo u jednom razdoblju izgubili. Story: Možete li zamisliti da vas netko sada zove baka? Naravno. Kad dobijemo nove psiće, to je za obitelj jako veliki događaj. Spavamo s njima, brinemo se o njima, tako da se i kod djece već razvila ta neka vrsta ljubavi. A zamislite tek da dobijemo unuče! Mislim da bismo i Boban i ja poludjeli od radosti. Nema ništa bolje od toga da imate dobru i seksi baku. Story: Pisalo se da ste posvojili četverogodišnjeg Filipinca Johnnyja. Što se uistinu zbivalo i gdje je dječak danas? Kad su Filipinci došli raditi kod nas, čuli smo da imaju dijete. Svake su godine išli na Filipine i vraćali se s fotografijom maloga pa smo im rekli da ga dovedu jer je i Bobi i meni bilo teško gledati roditelje odvojene od djeteta. Kad je došao, napravio je pravu anarhiju u kući. Svi smo poludjeli za njim. Jako je inteligentan i koristio je to što smo ga Boba i ja obožavali pa je prestao slušati roditelje. Udovoljavali smo njegovim hirovima. Primjerice, kad bi Boba parkirao auto, on bi došao do njega i rekao: “Jao, ja nemam auto!” Onda ga je on uzeo za ruku i kupio mu onaj mali auto na baterije. Kupovali smo mu odjeću, vodili ga svuda... Jednom smo išli u trgovinu, a prodavačice su ga pitale kako se zove i tko sam mu ja. Predstavio se i rekao da sam mu mama. Tada je krenula ta priča s medijima. Meni je to bilo smiješno i simpatično. Odselili su se u Grčku jer su ga željeli upisati u filipinsku školu. Plakali smo nekoliko dana, no ostali smo u kontaktu. Story: Čuli smo kakvi ste kao majka, no kakvi ste kao kći? Koliko ste vezani za svoju obitelj? Nedavno ste doživjeli i tragične trenutke kada vam je oca udario autobus. Moja sestra živi u Kanadi pa smo brigu o roditeljima preuzeli brat i ja. Obično na smjene; ili moj brat ide u Brčko ili ja, ili su roditelji dolazili kod nas. Strašno je to što se dogodilo s mojim ocem. Izgledalo je kao da ga je udario autobus, no on je zapravo pao ispred njega. Budući da ima već 82 godine, njegovo se zdravstveno stanje zakompliciralo pa je preminuo 22. listopada. Šok je kad izgubite roditelja. Na neki način mi je bila utjeha to što sam doista nastojala da mu u udovoljim u svakoj njegovoj želji. Živio je baš onako kako je želio. Story: Jesu li roditelji odobravali svaki vaš postupak? Moji su roditelji bili avangardni u razmišljanjima. Podržavali su me u poslu kojim se bavim i znali su ću odabrati ispravno. U obitelji naučite što je moralno, a što ne. Uvijek su bili uz mene. Ništa se nije promijenilo od moje 19. do moje 50. Sada možda znam malo više, tolerantnija sam i iskusnija, no ono što nije bilo dobro tada, nije ni danas. Story: Dvadeset ste godina u braku. Čime žena može tako uspješno vezati muškarca? Ni s čim. Ta veza ne postoji. Ili opstanete u braku ili ne. Ne postoje neka metodologija i tehnika. Važno je da se dvoje ljudi voli i da su tolerantni prema stvarima koje ne ugrožavaju nijednu osobu u tom braku. Postoji puno toga što veže Bobana i mene, no nas smo dvoje uistinu dvije dijametralno suprotne osobe. No smatramo da djeca moraju imati roditelje bili oni razvedeni ili ne. Moraju komunicirati i biti civilizirani. U tom bračno-obiteljskom sistemu treba postojati ljudski odnos. Svojoj djeci nastojimo poslužiti kao primjer. Takve smo naravi da kad ja kao Etna sve izbacim iz glave, on postaje tolerantniji. I suprotno. Kad on kaže i ono što treba i ne treba, pričekate da se vulkan smiri pa to riješite. Ne ide vatra na vatru. Ako tu ne postoji više od 80 posto dobrih trenutaka, više se nemate za što boriti. Treba biti tolerantan, ali do granice koja ne ugrožava vaše dostojanstvo i obitelj. Story: Valentinovo je iza nas. Obilježavate li takve datume, godišnjice braka...? Uvijek uzmemo neku sitnicu i za djecu i za obitelj, ali ništa posebno to ne slavimo. Nije to rođendan. Obilježimo ga, ali ne previmo euforiju oko svega toga. Čini mi se da je to sve lijepo kada ste u pubertetu. Kada bi mi obilježavali sve od Valentinova pa do rođendana... Lijepe su to stvari, ali ne radimo strku oko toga. Svi smo jako zauzeti. Djeca oko sporta i škole, Boba i ja oko posla. Ali imamo jedan vedar i optimističan duh, a i Boban voli velike stolove i trpeze, voli veliko društvo, hranu. To smo svi prihvatili jer volimo jesti i isprobavati nove kulinarske specijalitete. Kod kuće svi kuhaju osim mene, baš se i ne petljam previše u to. Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Matea Smolčić, privatni album
