Hus: Najradije bih vječno zadržao dijete u sebi

Prijatelji mu nerijetko kažu da previše raz­m­­­išlja i da je krajnje vrijeme da se opusti, no poznati skladatelj, tekstopisac, pro­du­cent i nekadašnji lider Parnog valjka Husein Hasanefendić Hus uvijek je bio kapetan vlastite plovidbe koji je nerijetko slušao samo se­b­­e. Mudri je džentlmen na svako pitanje odgovorio smiješkom koji je ponekad govorio više nego njegove riječi. Glazba je bila i ostala njegova velika ljubav od k­oje se nije rastao ni nakon r­a­s­pada Parnog valjka. Stihovi, n­ote i pjesme čine za Husa svijet u kojem je osmijeh jedino čovjekovo naoružanje. Story: Na glasu ste kao jedan od zahtjevnijih član­o­va žirija u showu ‘Zvijezde pjevaju’. Je li vas itko dirnuo svojom izvedbom pjesme? Mislite, je li me oduševio? Bilo ih je, naravno, pa podije­lio sam i ja nekoliko desetki. U ovoj sezoni još nitko nije otišao tako daleko, alii imaju potencijala i nadam se da hoće. Znate li u čemu je prob­lem? Često se pokušavam zamisliti u koži tih ljudi i vidim da im nije lako. Pogotovo amaterima kojima je nastup pred živom publikom potpuno stran. Nije to lako. U prvoj je sezoni Lamija Alečković za mene bila veliko otkriće. Došla je iz potpuno drukčijeg mi­ljea, a bila toliko samouv­jerena na pozornici. To me oduševilo. Šteta što ne pjeva profesionalno jer bi bila jedna od boljih ženskih vokala na našoj sceni. Mo­ram naglasiti da kao član žirija polako odustajem od davanja stručnih ocjena jer počinjem tolerirati činjenicu da je to samo zabavna emisija u kojoj nitko ne traži novu pjevačku zvijezdu.

Story: Osim dobroga glasa, što je još važno? Za mene je pjevanje uvijek bilo stanje duše - njime moraš izbaciti neku emociju, energiju ili stav kako bi ostvario kontakt s publikom. Story: Dok obrazlažete svoje ocjene, odajete dojam pomalo nervozne osobe? Ponekad mi je lako biti opušten, ali ako mi se tog dana poklope neke loše okolnosti, vjerojat­no ću drukčije djelovati, nego onda kad sam dobro raspoložen. Ne volim stavljati masku, pokušavam uvijek biti to što jesam. Story: Danas drugima ukazujete na pogreške, no jeste li ikada sami bili poljuljani nečijom konstruktivnom kritikom? Konstruktivnom ne, jer mi je uvijek pomagala i otvarala horizonte. Uspijevao sam shvati­ti što ne valja. Moj početak u glazbi bio je opći rat s kritikom jer je Parni valjak odavao dojam produkt benda koji će zabljesnuti, maznuti neku lovu i nestati sa scene. S vremenom smo to demantirali. S jedne strane, pljuvanje bez argumenata, a s druge, bilo je i lucidnih kritika koje su bile bolne, ali su mi na neki način pomogle da svoj rad dignem na višu razinu. Sada sam sam sebi najveći kritičar. Story: Koliko vam nedostaju nastupi? Nedostaju mi oni posebni trenuci na pozornici u klubovima ili dvoranama, gdje su ljudi dolazili isključivo zbog svirke i onaj neopisivo dobar kontakt s publikom. Story: Prema čemu ste u životu osjetili jedna­ku strast kao prema glazbi? Obitelj mi je uvijek bila najvažnija iako nisam najspretniji kada treba iz­raziti emocije u izravnom kontaktu, mnogo sam bolji kad ih prenosim u pjes­mu. Uži­vam u ljetnim mjesecima koje supruga i ja provodimo na na­šem brodu, tada živimo život neopte­rećen računima i svakodnevicom. Na moru se osjećam kao u raju. Zimi me pozitivnom energijom pune naša skijanja. To su razdoblja kad nadoknađujem propušteno; nepročitane knjige, neodgledane filmove, nepreslu­šane albume. Sve to dođe na red, a i gitara je uvijek pri ru­ci. U Zagrebu je život postao histeričan. Story: Za sebe ste jednom rekli da ste stari hippie koji gleda pozitivno na život... Jedan moj stih govori o mojem svjetonazoru: “Naoružan samo smiješkom hodam ja kroz g­rad...” i opisuje stanje za koje bih volio da je ma­sovno. Za sebe kažem da sam optimist sa i­s­­­kustvom jer me mnoge stvari demantiraju u optimizmu. Nije mi drago kad kod sebe prepoznam cinizam ili skepsu, a to, čini se, dolazi s iskustvom i godinama. Najradije bih vječno za­držao dijete u sebi i slijepo vjerovao u ideale.