Kao što su za 45-godišnjeg s­p­litskog pjevača Gorana Karana najv­e­ć­i­ izazov u životu bili njegovi sinovi te n­j­ihov odgoj u današnjem ne toliko ro­m­­­­antičnom svijetu, tako je bio izazov od emotivnog vagabunda doznati kako on gleda na tajne života. Iako je ostvario zavidan uspjeh, pomalo samozatajni i skromni Go­ran otkrio nam je da ima još puno toga za pon­u­diti. Njegova bezvremenska zaljubljenost u Da­l­m­a­c­iju rezultirala je iznimnim glazbenim ostva­renjima, no za ovog je pjevača obitelj blažens­t­v­o­ koje ga najviše ispunjava te ono najbolje od sebe d­a­je sinovima Roku, Ivanu, Miranu i Ivoru… Story: Nedavno ste održali veliki koncert u Splitu na Sustipanu. Koliko vam je bio važan taj koncert? Trebali ste doći i vidjeti. Koncert je zaokružio kraj jednog ludog razdoblja, devet mjeseci turb­u­lencija i prepletanja kako u privatnom, tako i u p­o­slov­nom životu. Turneja po Americi, velika h­u­manitarna akcija nogometne utakmice s Ta­l­ijanima, koju je predvodio Eros Ramaz­zotti, samo su neki događaji koji su me zatekli. Je­d­no je prelazilo u drugo i istodobno sam radio na tri-četiri strane, a s obzirom na to da sam kampanjac, čak mi se događalo da sanjam ono što r­a­dim. Koncert u Splitu bio je koncert kod kuće i zbog toga je bio nevjerojatno važan. U njega sam se dao u potpunosti jer neko dulje razdoblje nisam imao važan koncert u Splitu. Story: Zašto baš na Sustipanu? Moj koncert na Peristilu odredio mi je karije­ru. To je bila moja godina, Runjićeve su pjesme b­i­le fenomenalne, a ja mlad i nov. Moja je prijaš­nja k­a­rijera, dok sam svirao u bendu i na ulici, ljudima bila nepoznata. I sada, deset godina pos­lije, želio sam ponoviti istu emocionalnu situa­ciju. Su­s­tipan je bio idealan izbor. No s obzirom na to da je jedan od stupova benda, Lado Đaja, iz privatnih razloga napustio bend, moj plan da na tom koncertu sviramo opušteno i l­i­jepo - pao je u vodu. Ipak, z­adovoljan sam i ponosan.

Story: Spremate mjuzikl ‘Naša bila storija’. O čemu je riječ? ‘Naša bila storija’ nastala je iz pera Nene Ninčevića i m­o­ga, oba paunova. U velja­či iduće godine spremamo premijeru jedne ljubavne pri­č­e u dva čina sa Severinom u glavnoj ženskoj ulozi. Tu s­u još i Tedi Spalato, Arijana Č­ulina, Vinko Coce… Nismo još dogovorili sve ljude, ali tako to ide s tim velik­i­m st­va­rima, same se dogo­de. Story: Kakva su vaša životna očekivanja? Očekivanja u mojem životu uglavnom su go­lema bez obzira na trenutačnu situaciju. Čim p­o­stoje kompetativne varijante, svi volimo biti b­o­lji. S tim da, bez obzira na ego koji je velik odavde do vječnosti, bolje je biti drugi kada trebaš biti prvi jer te ljudi lakše simpatiziraju. Story: Kako gledate na suradnju sa Severi­nom, koja je jedinstvena na našoj estradi? Iznimno mi je zadovoljstvo. Severina i ja se zn­amo doista dugo - što poslovno, što privatno - i k­a­d sam joj donio pjesme, koje su poslušale ona i njezina majka, bila je oduševljena. Znam da ćemo to odlično odraditi. Story: O vašim se poslovima brinu menadžer­i­c­e. Preferirate li suradnju sa ženama ili je to ipak slučajnost? Žene bolje rade. Preciznije su! Doduše, još nisam našao osobu kao što je bio Runjić i još nekolicina, ali općenito - žene su puno odgovor­nije tako da je lakše raditi s njima. Story: Kako ste se i kada upoznali sa Zden­kom Runjićem? U teatru Ep­i­centar 1985. glumio sam i pjevao i tada su me povezali sa Zdenkom. Naš je susret z­a­pravo bio smiješan. Bio sam mlad i zelen. Zdenko mi je napisao ‘Golu­bicu’ i po­zvao me da snimimo demo za tu pjesmu. No tada nisam bio golub koji bi otpjev­a­o Hrnićev budući hit pa smo se rastali. I onda sam jednog dana, kada sam prestao svirati s bendom, Zden­ku prekinuo jedno ugo­dno nedjeljno poslijepod­ne. Pred Zdenkom, Tončijem Hulji­ćem, njihovim suprugama i djecom morao sam otpjevati nešto, a kako to ž­ivot uvijek čudno namjesti, večer prije imao sam gažu i problem s glasom. Pjevao sam ariju iz To­sce, a glas se nije ponašao kako treba… Kad sam završio, morao sam otvoriti oči, a bilo me jako sram. Druga pjesma ‘Čale moj’ i scena se ponavlja i kad sam ponovno otvorio oči, čuo se pljesak ljudi koji su se okolo odmarali, a ja sam ih probudio. Tada smo počeli surađivati. Story: U ozbiljnije glazbene vode uveo vas je Zdenko Runjić. Koliko talent poput Runjićeva nedostaje na estradi? Zdenko je bio jedinstven. Kad je otišao na n­e­ka druga mjesta, nekako je bio banaliziran, a tada je imao iskomponiran mjuzikl ‘Grgur’, koji je njegovo životno djelo. Zdenko je na jedinstven način znao u glazbu pretočiti ident­i­t­et najromantičnije mediteranske ljepote. Njegove su pjesme imale bit... Bio je velik. Story: Iako pjevate po cijelom svijetu, uvijek se vraćate u Split. Split je provincijska sredina sa svje­t­s­­kim mje­rilima. Odavde potječe p­u­no talentiranih ljudi i ako si prepoznat u ok­viru Splita, tada znaš da si nešto napravio i na svjetskoj razini. Ali zanimljivo je da je Split grad um­jet­nika u kojem smo svi isti i normal­ni. Ne­ma suv­i­šnog i nepotreb­nog cirkusa. Nema S­pli­ta do Splita, to je jed­nostavno tako. Story: Ipak, biste li uzeli u obzir preseljen­j­e? Samo na jahtu! Imam četiri sina k­o­ji su u različitim fazama odrastanja i mislim da nam je tu ipak najzgodnije. S o­b­zirom na kompliciranost moga ž­i­v­o­ta, što sam si zapravo sâm napravio, to je t­a­ko ispalo... Story: Koliko su vas djeca promijenila? Dosta, odnos­no promijenio me život uz njih. Rano sam postao otac malog bića i kad sada na to gledam, sa svojih 25 bio sam nezreo i nesposoban za takve velike stvari. To se poslije pokazalo točnim, no do sa­da sam imao priliku nešto i popraviti. Naj­stariji sin Roko danas ima 20 godi­na i dosta se družimo, srećom, dobro se i slažemo iako smo u pr­i­rodnom sukobu - on kao predstavnik svoje i ja kao predstavnik svoje genera­cije.
Moji su s­i­n­ovi četiri potpuno različite frekven­cije i t­r­e­baju oslonac i puno razumijevanja. To im pružam koliko mogu, a neke s­t­rogo­sti i ostalih elemenata očinske f­i­gure, s obzirom na razvod, nije bilo zato što bi to bilo licemjerno s moje strane. Trudim se biti im prijatelj, da im uvijek mogu reći što imam, ali i da pok­a­­žem kako sam ugodno društ­vo. Djeca možda ne mogu razumjeti život u t­re­nucima kada se on do­ga­đa, ali zato im ga treba približiti. Story: A kako ste snašli s blizancima Ivorom i Miranom? Blizanci prvenstveno imaju jedan drugoga, a potom svoje obožavano božanstvo, majku Meri koja im je izvor svega. Ka­da im se obraćam i pomno ih promatram, čini mi se da oko njih vidim sferu u kojoj su samo oni važni. Kod kuće im je odlično jer su u tom điru sa svojih šest godina. Sada je njihov svijet Nin­ten­do, Super Mario, crta­nje i lego kockice! Story: Što je za vaše sinove glazba? Mlađi sinovi često me pitaju: “A zašto ti tata vičeš?” I­p­ak, kada su bili mlađi, voljeli su zaspati uz pjesmu ‘Ružo moja’ iako baš nemam običaj na djeci eksper­i­m­e­ntirati sa svojim skladbama. Mu­zikalni su, pogotovo Roko i Ivan. Ro­ko je u orijentalnim je­zicima koje je sâm odabrao, a Ivan je otkrio električn­u g­i­ta­ru. To nam je sigurno poveznica. Drago mi je što s njim mogu komunicir­a­ti na određenim razinama. Sve ih volim, ali ipak ne na i­sti način. Kada s nekim pronađeš neke zajedničke točke, komunikacija je uistinu puno lakša. Story: Kako provodite vrijeme sa sinovima? Različito sa svakim od njih. Posljednji sam put s Ivanom i njegovim prijateljima išao na paint­ball za njegov rođendan i to je ratovanje bilo simpatično. Ipak smo mi prirodni neprijatelji, moja i njegova generaci­ja. Ima jedan citat koji možda najbolje opisuje naš odnos: “Kad sam imao šesnaest, otac mi je bio jako iritantan i glup i živcirao me, a s mojom 21 stanje mu se bitno popravilo.” Nisam političan i dip­lomatski tip. Impulzivnog sa­m­ karaktera, a obiteljski život pre­pun je diplomacije i politike. No snalazim se! Story: Čega va­s je najviše strah? Volio bih da me djeca nadžive sretna! Da budu sretni i zadovoljni, a čime - to nije do m­ene. Odra­stao bez oca tako da sam svjestan koliko ta uloga nosi odgovornosti i važnosti. Story: Jesu li oni vaš najveći uspjeh? Meri i Suzana uložile su dosta u sinove, više od mene, kako bi oni postali o­n­o što su danas. Oni su neprek­i­d­n­a radost, ali ipak to ne bih nazvao uspjehom s ob­z­i­rom na to da je uspjeh definirana stvar. Story: Koje im vrijednosti želite prenijeti? To je privatna stvar zato što je sv­aki od njih četvorice individualan i poseban čovjek. Tip sam k­ojem je doista odlično u životu, a­l­i ipak nisam zadovoljan. Važ­no je ne dopustiti da se z­a­do­volj­stvo pretvori u u­sta­jalo stanje i to je ono što im pokušavam prenijeti. Story: Glazbeni talent naslijedili su od vas, a od koga ste ga vi dobili? Talent se vuče kroz mo­ju obitelj, od majke stric bio je glazbeno ob­ra­zo­van i talentiran. Story: Radili ste s jed­nim od najvećih gla­zbe­nika današnjice, Erosom Ra­mazzottijem. Kako je to prošlo, jeste li možda postali prijatelji? O prijateljstvu ne mogu govoriti s obzir­o­m na to da smo se susreli t­ek tri puta. Eros je vrh­u­n­ski profesionalac i čovjek jake osobnosti. On je bio presud­na osoba u akciji ‘Naš mali svijet’. Dok smo ga čekali na sastanku, kroz glavu mi je p­r­o­š­lo da bi se moglo dogoditi da se Eros i ne pojavi jer bi putem mogao vidjeti neko ze­leno oko, a svima je poznato koliki je on ljubitelj žena. Ipak, Ramazzotti je pravi profesionalac jer kada napravi ono što je u rasporedu, poslije ga možeš mazati na kruh koliko je dobar, drag i neposredan. Story: Otkud tolika motivacija za humanitarnim rad­o­m? Lijepo je pomoći. Neprestano me zovu. U ovoj zemlji postoje ozbiljni problemi s k­o­jih ljudi skreću pogled, ali postoji velika pot­r­e­ba da se pomogne. Ti su ljudi iskrene duše. Ako mogu vratiti ono što su dali meni, meni je to samo za­dovoljstvo. Pomagati je lijepo, ali strano mi je da me nazivaju humanistom, svi s­m­o isti i u ovome trenutku netko nekome može p­omoći, jedino je pitanje hoćeš li ili nećeš. Story: Gdje pronalazite unutarnji mir? Živim život koji volim, iako sam tu gdje jesam jer sam imao više sreće nego pameti. U d­j­e­ci, glazbi, razmišljanju... Story: Vjerujete li u nešto više od života? Ima Boga, u to nema sumnje. Sve ima svoje zaš­to iako neke stvari ne moramo razumjeti zato što to onda prerasta u šovinizam, a to smo davno odb­a­c­ili. Story: Kako se opuštate? Naviknuo sam se na stres, ali opuštam se među ljudima, radeći. Čitam knjige, igram se s djecom, odem na more, prošetam... Story: Duga kosa vaš je zaštitni znak. Jeste li ikad razmišljali o radikalnoj promjeni frizure? Često, ali redizajn zasad nije o­p­cija. Brojni ko­lege su promijenili imidž, no m­i­s­lim da će ovaj dinosaur izumrijeti s ovom kosom. Story: Trenutačno ste u 46. Osjećate li krizu srednjih godina? Starenje je proces kada neki segmenti života koji su bili na raspolaganju to vi­še nisu u tolikoj m­j­eri ili nisu uopće. Kad sam imao 18, mogao sam u 11.8 se­kundi otrčati sto metara, a s­a­da ne bih ni da me netko b­a­ci s mo­to­ra.Sta­r­o­st navodno dono­si mu­d­rost, a kod m­e­n­e je za sada donijela samo nekoliko sijedih, a mud­rost još č­e­kam. Sta­renje doživljavam k­ao pre­ispiti­vanje životnih od­luka. Po­nekad se pitam jesam li ostvario sve želje koje s­a­m imao u mladosti... Ni­sam još kupio motor iako sam prije nekoliko godina imao najbolju n­a­mjeru, no zbog praktičnih se razloga realizacija nije ostvarila.

Razgovarala Ana Lukiček Snimio Dražen Kokorić Styling Romano Deker Zahvaljujemo hotelu Atrium Split