Zlatna braća Sinković sinoć su osvojili zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju, a za Story su ekskluzivno otkrili po čemu se ove Igre razlikuju od dosadašnjih, što im najviše nedostaje te što ih je oduševilo, a što iznenadilo
Braća Sinković su se u svojoj bogatoj karijeri okitili s više od 30 zlata, jedna od njih je i ona olimpijska iz Rio de Janeira, a sada i najnovija iz Tokija. Kako su se odvijale pripreme prije polaska, nedostaju li Valentu supruga Antonela i četveromjesečni sinčić Karlo, koliko se ove Olimpijske igre razlikuju od dosadašnjih na kojima su nastupali, je li im teško pala izolacija u hotelu otvorenom samo za njih, Valent i Martin otkrili su u dnevniku koji su vodili samo za Story.
“Čujem se sa ženom, ona mi stalno šalje fotografije i videa pa mi to dosta olakšava razdvojenost. Jako je teško ostaviti ih kad tek dobiješ dijete, to je nešto potpuno drukčije. Ali gledamo se svaki dan preko kamere i jedva čekam da ih vidim i zagrlim. Iščekujem taj dan s nestrpljenjem”, piše u svom dnevniku Valent koji je čari roditeljstva sa suprugom Antonelom prvi put doživio u ožujku.
No uspješno bavljenje sportom traži veliku žrtvu i odricanje, pa je tako bilo i u slučaju braće Sinković.
“Uoči odlaska morali smo se dva puta testirati - 96 i 72 sata prije puta premda smo se cijepili. Cijepljenje nije bilo obavezno, ali napravili smo to kako bismo bili sigurniji i sveli mogućnost zaraze na minimum, da nam ne propadnu Olimpijske igre. Prije puta trebali smo downloadati i dvije aplikacije koje su tražili organizatori Igara i japanska vlada. Preko njih javljamo svoje zdravstveno stanje, a aplikacija ujedno služi i za praćenje našeg kretanja. Moramo stalno imati upaljen bluetooth i lokaciju kako bi u svakom trenutku vidjeli gdje smo. Uz to, morali smo ispuniti puno papirologije.
Kako je izgledao trijumf braće Sinković u Tokiju na Olimpijskim igrama, doznajte u fotogaleriji.
Krenuli smo nakon velikih priprema na Perući i išli smo s prvim većim kontingentom hrvatskih sportaša - judo, taekwondo, jedriličari i dio delegacije Hrvatskog olimpijskog odbora. Put je prošao super, imali smo sreće što iz Istanbula do Tokija nije bilo puno ljudi u avionu pa je svatko imao po tri sjedala za sebe, što je u konačnici bolje i zbog pandemije.
Što se tiče ulaska u Japan, procedura je bila dosta komplicirana. Nakon dolaska u Tokio morali smo predati svu papirologiju na pregled, odraditi testiranje, sve kontrole, pregled aplikacija… Uglavnom vrlo dugotrajno i opširno. Ustvari i ne znaš što radiš, ali stalno je netko od volontera u blizini tko ti pomaže i olakšava.
Prvo smo išli u grad Fujikawaguchiko gdje smo pet dana imali pripremni kamp, točnije prilagodbu na vremenske uvjete i vremensku zonu. Predivan je grad, ispod planine Fuji - baš posebno nešto, planinsko jezero. Prva tri dana bilo je dosta oblačno, ali nije bilo kiše pa nam nije smetalo. A kad se razvedrilo, uspjeli smo vidjeti i planinu Fuji, što je bilo čarobno. Tu nam je bilo odlično, Japanci su prekrasni domaćini, omogućili su nam sve, brinuli su se o nama maksimalno.
Ispraznili su jedan manji hotel Lakeside samo za nas, u kojem nitko drugi nije mogao biti. Nismo smjeli nigdje ići osim na jezero, a na jezeru nismo smjeli izlaziti izvan kruga hangara da se ne miješamo s domaćim stanovništvom. Tu su bili jako strogi i to su stalno kontrolirali, epidemiološke mjere jako su rigorozne. Zanimljivo je da je udaljenost od jezera do hotela bila 700 metara, a bus nas je vozio svaki put, nismo smjeli hodati kako ne bismo došli u doticaj sa stanovništvom. Svako jutro prije doručka imali smo testiranje. Jako se boje korone pa su i neke najbanalnije stvari pod rigoroznim mjerama - ništa ne prepuštaju slučaju, o svemu se brinu. Ali nama to nije smetalo, mi smo sretni što će se Olimpijske igre u konačnici održati.
Zanimljivo je da smo jeli njihovu govedinu i pravi sushi - hrana im je stvarno lagana i fenomenalna, oduševljeni smo njihovom kuhinjom. Smještaj je bio pravi japanski, nije bio prilagođen europskim standardima pa je bilo nezgodnih situacija. Nekoliko smo puta udarili glavom o štok jer su vrata dosta niska. Mogli smo birati hoćemo li spavati na krevetu na podu koji je na onom njihovom tatamiju ili običnom.
Pokušali smo spavati na podu i moramo priznati da nije ništa lošije. Svaka soba ima svoju kupaonicu i japanski dnevni boravak. Simpatičan je hotel Lakeside, u kojem smo imali onsen - izvorsku vruću vodu, što je u japanskoj kulturi vrlo popularno. Probali smo samo ga jednom jer je dosta vruće, a i vani je vruće pa nismo ponavljali.
Moramo priznati da su nam puno pomogli Edvard Vondra i veslački klub Waseda koji su bili s nama u izolaciji cijelo vrijeme, brinuli se o nama i sve nam omogućili. Vratit ćemo se doma prepuni prekrasnih uspomena.
Što se tiče Olimpijskog sela i stege - normalno se živi i sve se normalno odvija. Jedina je razlika što stalno moramo nositi maske, a u kantini je pleksiglas između svake osobe. Osim toga, nema drugih restrikcija, u selu se stvarno osjeća olimpijski duh. Ima puno sportaša i selo živi kao i tijekom svakih OI pa nema neke razlike dok nastupamo.
Razlika je jedino što se ne može ići nikamo u grad, osim na svoje borilište organiziranim prijevozom. No kako mi inače živimo takav život tijekom nastupa, to nam nije teško palo.
U principu, što se tiče Olimpijskog sela, tu je manje-više sve isto kao i inače. Selo je samo po sebi dobro napravljeno. Omogućeno nam je da šetamo uz Tokyo Bay koji izgleda kao mali grad s puno parkova. Vjerujemo da će, kada sportaši odu, tu biti neko elitno naselje jer je u centru grada uz more, s puno zelenila. Stvarno prekrasno.
Kad je riječ o hrani, puno je bolja nego u Riju. Na Olimpijskim igrama uvijek postoje kuhinje iz cijelog svijeta pa možeš odabrati što ti odgovara, ali kvaliteta je puno bolja. Svatko za sebe može naći nešto - ima mesa, ribe, tjestenine, riže, japanskog, azijskog, svjetskog, čak i hrane s Bliskog istoka. Svega raznovrsnog.
Kao i tijekom svakih Olimpijskih igara dosad, nismo mogli ići na otvorenje jer nam je utrka uvijek bila sutradan ujutro pa smo se morali pripremati za nju. Žao nam je svaki put kad vidimo naše sportaše da se spremaju i da idu, ispratimo ih i mi idemo na večeru.
Kažu nam sportaši koji su sudjelovali na otvorenju da je bilo poprilično čudno, ali nama je svima najvažnije da se Olimpijske igre ipak održavaju jer smo se svi pripremali za njih. Nadamo se da ćemo imati prilike sljedeći put sudjelovati na otvorenju, a ovim putem čestitali bismo Sandri i Josipu, našim stjegonošama.
Posebno Sandri koja je prva žena koja je nosila hrvatsku zastavu i zaista smo jako ponosni na nju. Prekrasni su to osjećaji, srce zaigra, ponosan si što predstavljaš svoju zemlju, nastupaš pod hrvatskom zastavom, svi sportaši su tu... Ovo su naše treće Olimpijske igre u trećoj različitoj disciplini.
U subotu smo odveslali prvu utrku na Olimpijadi. Općenito smo zadovoljni, ali definitivno moramo biti još bolji u polufinalu koje nam je na rasporedu u srijedu. Prođemo li, u četvrtak je finale. Bilo je nekih izmjena i odgoda zbog tajfuna. Nitko ne voli da se odgađa, ali što je tu je. Vjerujemo da možemo do zlata, a ovo što smo pokazali u kvalifikacijama definitivno to pokazuje, ali kao što napominjemo, nitko nam ništa neće pokloniti - moramo odveslati dvije utrke još bolje nego u kvalifikacijama kako bismo osvojili medalju i nadamo se da ćemo u tome uspjeti”, zaključuju Martin i Valent.