Nakon što je jučer bila spremna ići do kraja, Sandra Perković se morala pomiriti s činjenicom da s Olimpijskih igara u Tokiju odlazi bez medalje, na četvrtom mjestu.
Uvjeti su bili grozni, kiša je bila neumoljiva, a na kraju jednostavno nije išlo. Bila je smirena nakon natjecanja, uspjela je dati izjavu, no na kraju se slomila i u suzama otišla u sobu.
Svjesna je da je i četvrto mjesto jako dobro, ali otići bez medalje za nju ima gorak okus u ustima. Nakon što je sabrala misli, javila se na društvenim mrežama.
'Teško je.. Stvaraš, radiš, želiš, boriš se, improviziraš, sanjaš, plačeš, smiješ se ,guraš dalje bez obzira na sve i tako svaki dan 365 dana u godini, već 5 punih godina samo za ovaj dan! Borila sam se do kraja, tražila sam sve načine kako na najbolji mogući način predstaviti naše boje, bolje od ovoga nisam mogla niti nisam znala! Hvala Vam za sve poruke, hvala Vam za lijepe riječi, hvala Vam za sve molitve, još će dugo moje oči biti “caklene” na pomisao na ovo natjecanje! To je sport, on zna biti prekrasan, a zna biti užasno grub i surov, ali baš u tome je čar. Čestitke djevojkama na osvojenim medaljama! Cura iz Dubrave još uvijek sanja, još uvijek želi i još uvijek se ne predaje ! Pariz 2024. vidimo se', zaključila je Sandra s pozitivnim mislima.
Odlazak na Olimpijske igre, taman prije polaska, komentirala je i za Story.
'Svaki put kad čujem hrvatsku himnu koja svira meni u čast, znam da sam napravila sve u svojoj moći da je dignem na najvišu razinu i uvijek me prolaze trnci u takvim trenucima. Kada sam dobila poziv predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Mateše, ne mogu reći da mi oči nisu zasuzile. Velika je čast i ponos nositi hrvatski stijegna tako velikoj manifestaciji te time postati prva žena koja je ikad nosila zastavu na Ljetnim olimpijskim igrama za Hrvatsku. A i velika je čast što će, uza sve moje muške kolege, koji su itekako velike face, pisati i moje ime. Da mi je netko rekao, kada sam gledala Olimpijadu 2000. u Sydneyju da ću umjesto Zorana Primorca, koji je tada bio naš stjegonoša, upravo ja stajati na njegovu mjestu, rekla bih mu da je lud. Jako mi je drago i to što je moj susjed iz Dubrave, streljač Josip Glasnović, nosi sa mnom pa tako Dubrava, za koju se u šali kaže da je pravo olimpijsko selo, ima svoja dva stjegonoše, kao što i zaslužuje', bile su tada njezine riječi.