Puno truda, rada, znoja i suza bilo je ove godine. Od mojih prvih Olimpijskih igara 2012. do sada prošlo je devet godina, a ja još s istim ciljem i istom željom odlazim na svaki trening i natjecanje. Uzbuđenje je opravdano, ali mirnoća je sada ključna. Prošla nam je godina dosta sve poremetila i ostavila je traga. Trenirali smo i radili kao da će Olimpijske igre biti sutra, a onda su ih u posljednji tren otkazali. Bilo je jako teško motivirati se i trenirati, objekti su bili zatvoreni, a zbog protuepidemijskih mjera ništa nije bilo kao prije. Odlasci kod fizioterapeuta, putovanja, treninzi bez natjecanja. Tko kaže da nije bilo teško - laže.
Sve to nas je sportaše jako pogodilo - rekla nam je najbolja hrvatska sportašica Sandra Perković koju smo, između napornih treninga i natjecanja ususret Olimpijskim igrama u Tokiju, uspjeli uhvatiti za kratki razgovor.
- Prvo smo se pripremali kao da će se OI održati u kolovozu 2020. te da ćemo nakon njih nastupati u Parizu na mojem 6. Europskom prvenstvu. Odradili smo tešku i mukotrpnu zimsku bazu, živjeli gotovo u potpunoj karanteni cijelo pripremno razdoblje jer smo imali samo jedan cilj i jednu želju, no nakon toga sve je otkazano u trenu. Prvo Europsko, pa nakon toga i OI. Trenirali smo i pripremali se unatoč cijeloj situaciji, a natjecanja su se otkazivala dva tri dana prije održavanja. Bila je to igra živaca, motivacije i svega što jedan sportaš proživljava tijekom svojih kriza. Zahvaljujući mojoj obitelji, Edisu i cijelom timu, uspjeli smo pronaći način kako da ipak tu ludu 2020. završimo pobjedom na mojem najdražem natjecanju IAAF World Athletics Continental Tour Gold u Zagrebu, što mi je vratilo motivaciju i želju za nove planove u 2021. - govori Sandra kojoj motivacije, a ni želje za pobjedom, nikako ne manjka jer se na stadionu, u krugu za bacanje, osjeća najbolje.
Ove godine Sandra će proživjeti još jedan rollercoaster emocija jer joj je pripala čast da nosi hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara 23. srpnja, čime će postati prva hrvatska sportašica koja će nositi zastavu na svečanom otvorenju.
- Svaki put kad čujem hrvatsku himnu koja svira meni u čast, znam da sam napravila sve u svojoj moći da je dignem na najvišu razinu i uvijek me prolaze trnci u takvim trenucima. Kada sam dobila poziv predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Mateše, ne mogu reći da mi oči nisu zasuzile. Velika je čast i ponos nositi hrvatski stijeg na tako velikoj manifestaciji te time postati prva žena koja je ikad nosila zastavu na Ljetnim olimpijskim igrama za Hrvatsku. A i velika je čast što će, uza sve moje muške kolege, koji su itekako velike face, pisati i moje ime. Da mi je netko rekao, kada sam gledala Olimpijadu 2000. u Sydneyju da ću umjesto Zorana Primorca, koji je tada bio naš stjegonoša, upravo ja stajati na njegovu mjestu, rekla bih mu da je lud. Jako mi je drago i to što je moj susjed iz Dubrave, streljač Josip Glasnović, nosi sa mnom pa tako Dubrava, za koju se u šali kaže da je pravo olimpijsko selo, ima svoja dva stjegonoše, kao što i zaslužuje - kaže s osmijehom naša atletičarka koja je prije nekoliko dana proslavila 31. rođendan.
- Rođendan sam proslavila na večeri sa svojim Edisom jer smo u završim pripremama za Tokio. Rođendane inače jako volim jer volim svoje drage ljude u blizini, posebice kada se osjećaju dobro i kada zajedno slavimo važne trenutke. Kad je o željama riječ, samo je jedna - biti zdrava i spremna kada je to najvažnije, a sve ostalo doći će samo - skromna je Sandra koju smo morali pitati planira li uskoro stati pred oltar.
- Moje vjenčanje je neiscrpna tema. Primijetila sam da sam svako malo zaručena ili udana, ali kada dođe vrijeme za to, znat ćete, da više ne morate spekulirati - poručila nam je s osmijehom Sandra koja nakon Tokija planira kratki odmor, ali kako i sama kaže, trenutačno je u fokusu samo jedno - biti najbolja idući mjesec.
- Zasad ne razmišljam toliko daleko, ali definitivno mi je u planu neki odmor. Kada i gdje nije određeno, prvo želim ostvariti sve što sam sada zacrtala. Lako ćemo se poslije dogovoriti hoćemo li letjeti daleko ili ipak ostati u Lijepoj Našoj. Sve će biti spontano i lijepo jer i Edis i ja jako volimo putovati - zaključila je.
