Petar Grašo progovorio je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju o karijeri, privatnom životu, ali i odnosu s Tončijem Huljićem.
'Naš kreativni proces uvijek počinje od Tončeve bazne glazbene ideje koju kasnije razrađujemo. Vjekoslava i ja radimo tekstove, mijenjamo ih... Ponekad si oduševljen navečer, pa prespavaš i vidiš da si promašio. Tonči i ja se nadopunjujemo potpuno prirodno.'
'U tom procesu ima svega: podizanja glasova, filozofiranja, vaganja, pa i rizika. Sve bih to nazvao kreativnošću. I stvarno sam sretan sam što je tako. Naše pjesme imaju uvijek porođajnih muka, tu nema svilenih lancuna. Mislim da je baš to što se toliko trudimo i radimo oko pjesme razlog da nemamo puno promašaja. Uvijek se povodimo time da zadovoljimo vlastita očekivanja, nikad ne razmišljamo o publici', započeo je Grašo.
'Radim svoje pjesme, ali uopće nisam opterećen kada ću ih izdati. Moj ego radi samo onda kad čujem dobru pjesmu, onu koju bih svakako volio otpjevati. Autorski sam potpuno miran i nisam nestrpljiv. Volim način na koji Tonči osjeća moj senzibilitet i uživam u njegovim pjesmama kao da su moje djelo', otkrio je Grašo na pitanje zašto je skladanje pjesama prepustio Tončiju čiju kćer Hanu ljubi posljednjih mjeseci.
'Živim takvim tempom da ponekad ne znam ni sam gdje otvaram oči. Tempo je žestok, sljedeća godina je već sad praktički rasprodana. Ljudi su željni koncerata i u mom slučaju nikad nije bilo gušćeg rasporeda. Bitna stvar je da je meni glazba zadovoljstvo prije svega. Osjećaj kad sjednem za klavir i krene čarolija još uvijek mi je bazni pokretač. Kad se od svega toga još i živi i zarađuje, mogu se smatrati sretnim čovjekom.'
Dotaknuo se i stalnih usporedbi s Oliverom Dragojevićem, velikanom domaće glazbene scene koji baš nikada neće biti zaboravljen.
'To pitanje nasljednika me prati godinama, ali u zadnje vrijeme više nego ikad. Ne bih se nazvao nasljednikom, vidim sebe kao nekog tko ide svojim putem, ali u smjeru golemog glazbenog nasljeđa koje Dalmacija ima. Vidim i da me ljudi u regiji tako doživljavaju i sretan sam zbog toga. Prije nekoliko godina bila je anketa u Sloveniji s pitanjem kojih vas deset pojmova najviše asociraju na Dalmaciju. Sjećam se da je na prvom mjestu bilo more, treći je bio Oliver, a moje ime na sedmom mjestu. Vjerujte mi da mi je to veći kompliment od svih strukovnih nagrada koje sam ikad dobio...
Oliver i ja smo puno večeri proveli zajedno i jedino o čemu smo pričali bila je muzika i anegdote iz prošlosti jer me poznavao od moje četvrte godine. Nikad nije bilo međusobnog uspoređivanja, niti je itko od nas dvojice razmišljao o tome. Ni u jednom trenutku nisam htio uzimati jeftine poene prihvaćajući zavodljivu titulu sljedećeg Olivera i slično', iskreno govori Grašo.
O tome da bi ga punjenje tri arene - splitske, zagrebačke i pulske - moglo pozicionirati na mjesto danas najveće dalmatinske pjevačke zvijezde, pa i ikone, Grašo odgovara: 'Iako preferiram manje prostore, poput amfiteatra u Ohridu ili šibenske tvrđave, raduju me i veći koncerti jer je količina energije i atmosfera doista teško usporediva s ijednim drugim zadovoljstvom. Pripremamo stvarno velike spektakle i zahvalan sam da sam u poziciji da ih mogu raditi. Zagrebačka arena gotovo je rasprodana, a i splitska je blizu kraja. Ljudi su željni koncerata i nadam se da nam epidemija neće poremetiti planove.'
'U svojih tada 30 godina života rasprodao sam puno dvorana, imao zlatne i platinaste tiraže, prošao pola svijeta i jednostavno se umorio jer nisam u tom tempu vidio neko dublje značenje. Na svjesnoj i podsvjesnoj razini bila mi je potrebna tišina. Htio sam se opet zaželjeti scene i reflektora. Reagirao sam intuitivno i objavio da se povlačim na neko vrijeme. Kad su me pitali čime ću se baviti rekao sam – življenjem života. To mi je bila najbolja odluka. Kao turist tada sam prošao cijelu Europu, osjetio gradove u kojima sam svirao, ali ih nisam praktički ni vidio jer bih većinom došao na jedan dan, odsvirao koncert i bježao dalje. Bavio sam se ugostiteljstvom, prošao puno međunarodnih gastro sajmova i u Napulju i Rimu pronašao recept za pizzu u svojoj pizzeriji.'
Na kraju se dotaknuo odnosa s Huljićima, ali ne i veze s Hanom.
'Tonči, kao i njegova obitelj, spadaju već dugo godina među najbliže osobe meni i mojoj obitelji. U novonastaloj situaciji to je dodatno oplemenjeno i multiplicirano. Sad se još više zezamo, družimo, podbadamo i zbijamo šale na račun jedan drugog. Naši međusobni razgovori često su kombinacija Monty Pythona i Maloga mista. Ni moji roditelji ne zaostaju s takvim načinom humora, tako da je kod nas uvijek zabavno. Naše privatne živote živimo otvorenog srca i zatvoreni za javnost.'