VLATKA POKOS O NESTALOJ MARIJANI: 'I sama sam proživjela pakao jer je moj privatni život pretvoren u reality show'

Vlatka Pokos u kolumni za magazin Story piše o nestaloj Marijani Seifert.

Goran Čižmešija

Malo tko na ovim prostorima nije čuo za Marijanu, krhku, lijepu plavušu koja je ‘sablaznila’ ćudorednu javnost javnim preljubom u tzv. reality showu u kojem je pobijedila.

Posljednjih mjeseci nakon njezina nestanka bezbroj sam puta pomislila na Marijanu čitajući jeftine, senzacionalističke novinske napise i degutantne komentare ispod njih, duboko suosjećajući s njezinom obitelji. Marijanina obitelj i iskreni prijatelji jedini su je uistinu poznavali, sve ostalo je okrutna iluzija koju je ciljano stvorila produkcija televizijskih projekata koji se ironično i licemjerno nazivaju ‘reality shows’, iako s realnošću imaju jako malo veze.

Prije svega, sama ideja da će se ljudi ponašati prirodno pred kamerama u neprirodnom okruženju, odsječeni od svega njima normalnog jest oksimoronska i podmukla. Sudionici se nesvjesno ponašaju poput nekakvih ljudskih životinja, stavljeni u kontrolirane situacije kojima manipulira produkcija, a ona odlučuje što će publika gledati, osjećati i misliti. Od samog odabira sudionika do rezultata sve se odrađuje prema unaprijed određenom scenariju. Primarni je cilj izazvati ekstremne situacije i ponašanja, bez imalo obzira prema psihičkom zdravlju sudionika. Marijana je samo najpoznatiji primjer.

Instagram 

Mnogi bi se zapitali, uključujući i mene, zašto ljudi pristaju na javno poniženje i razgolićivanje svog života sudjelovanjem u ovakvim projektima? Većina konzumenata ovakvih sadržaja nema ni trunke empatije prema ženama poput Marijane i sladostrasno će okriviti nju bez elementarnog razumijevanja i psihologije reality projekata, u kojem i gledatelji imaju aktivnu ulogu. Da ne spominjem ženomrstvo s ovih prostora koje je jedva dočekalo žrtvu poput krhke Marijane, koju sam oduvijek doživljavala upravo takvom - krhkom i izgubljenom. I pokazalo se da sam bila u pravu. Sudionici reality emisija ulaze u njih iz različitih interesa: zbog slave, novca, nesigurnosti i želje za izlaskom iz prosječnog života ili bježeći od nečega. Većini sudionika to će iskustvo biti najuzbudljivija epizoda u životu kojoj će se uvijek vraćati, pritom ne shvaćajući da može izazvati duboke psihičke traume i pogubno utjecati na njihov život, kao u Marijaninu slučaju.

Ona se nije mogla ni znala nositi s novostečenom, izopačenom slavom popraćenom nevjerojatnom količinom mržnje i uvreda u javnom prostoru. I sama sam proživjela sličan pakao jer je moj privatan život pretvoren u svojevrsni reality show, protiv moje volje, koji je završio mojim odlaskom iz Hrvatske.

Pixsell/Goran Stanzl 

Od prvog trenutka prezirala sam (da ne upotrijebim neku goru riječ) tu televizijsku formu koja predstavlja jednu od najizopačenijih ideja u novijoj ljudskoj povijesti i većini sudionika ne donosi ništa dobro ni pozitivno. Gledatelje pretvara u bolesne voajere koji iz sigurnosti svojih sofa i naslonjača proživljavaju ono za što sami nikad ne bi imali hrabrosti i izvlači iz njih najgore ljudske osobine, osobito u primitivnim i nerazvijenim društvima poput balkanskih. S nevjerojatnom strašću osuđivali su Marijanu i njezino ponašanje (iako se pokazalo da se iskreno zaljubila i veza je završila brakom) produljujući njezin put u propast svojim glasovima kako bi zadovoljili najniže ljudske nagone i mokre snove; bili oni seksualni ili neke druge vrste.

Pišem ovaj tekst kako bih prije svega poručila nesretnoj Marijaninoj obitelji da ima ljudi poput mene koji duboko suosjećaju s njima, njihovom kćeri, suprugom i majkom. Ima nas koji razumijemo uzroke i razmjere ove tragedije, koji ne mislimo ništa loše o Marijani niti je osuđujemo. Koji se molimo za njezinu nježnu dušu i želimo im svima da pronađu svoj mir.