O sebi je jednom rekao da je dosadan tip jer se nije ni razveo a da pritom nisu letjeli noževi i padale grube riječi. Vlado Kalember i dalje je miljenik publike, ali se unatoč zvjezdanom statusu koji ne jenjava 50 godina ne smatra zvijezdom. Sada već davne 1978. njegovu ‘Anu’ nije htjela objaviti ni jedna diskografska kuća. No nakon što je Saša Zalepugin pozvao Srebrna krila u kultnu emisiju ‘Nedjeljno popodne’, pokorili su ne samo bivšu državu, nego i svijet. Desetljećima ih zovu u Bugarsku, gdje su, primjerice, 1981. održali 45 koncerata. Potkraj 70-ih i 80-ih prodavali su stotine tisuća ploča, punili dvorane diljem Jugoslavije pa i šire. Vlado Kalember je s bendom 4 asa nedavno obradio i pjesmu 'Milenu', na kojoj je svirao i peterostruki grammyjevac Daniel Vuletić. Imali su i kratku međunarodnu karijeru pod nazivom Silver Wings. Sada u studiju završava novu pjesmu 'Opasno je ljubiti ženu koju želi ljubit svatko' i silno se raduje što je sa Zdenkom Kovačiček kum kultnog kluba Saloon.
Iza vas je 50 estradnih godina. Što pamtite?
Bilo je svega, i prepunih stadiona i praznih dvorana. Sjećam se prve turneje Srebrnih krila. Sve su ulaznice bile prodane mjesecima unaprijed, a koncerti su bili svaki dan. Došli bismo pred dvoranu, a tisuće ljudi stajale su ispred. To su bili oni koji nisu uspjeli kupiti ulaznice. Došli smo i u Pulu. Po navici očekujemo punu dvoranu. Svjetla se gase, izlazimo na binu i počinjemo. Potom se svjetla upale, ja kažem ‘dobra večer’, a preda mnom - trećina dvorane. Tribine su bile prazne. Nakon dvije godine ponovno smo došli u Pulu i bilo je sve puno. Zašto je tada bilo prazno, nemam pojma ni danas. Isto se dogodilo i u Kninu. Ista turneja, počeli smo u proljeće i svirali do Nove godine. Krenuli smo s Cmrokom, svirali u dvoranama, na ljeto su sve svirke bile na otvorenom, a u jesen i zimu opet u dvoranama. I taj otvoreni prostor u Kninu opet je bilo prazan.
Ne bi drugi pjevači to tako lako priznali.
Svima se događa. I nije loš osjećaj jer su to bile iznimke, a ne pravilo. Loše je kad je to pravilo.
Slijedi li neki obljetnički koncert?
Ne tim povodom. Planiram napraviti svirku u Zagrebu jer u svom gradu nisam pjevao 20 godina. Jako dugo.
Bliži vam se i rođendan. Plaši li vas ulazak u osmo desetljeće? Kako vam to uopće zvuči?
Prijeteće, ali nemam strahova, očekivanja ni neostvarenih želja. Sve sam si u životu ispunio. Naime, kao vrlo mlad napravio sam plan i nisam si dopustio izmišljanje novih planova i želja. Jer sam i tada znao da tomu nema kraja. Napravio sam sve što sam si zacrtao. Važno mi je bilo imati pjesme koje ljudi vole jer mi smo prije svega zabavljači. Razlikujemo se samo po tome što nekomu dođe više, a nekomu manje ljudi na svirku.
Jedan ste od rijetkih za kojega ljudi kažu ‘on se nikada ne mijenja’. Znam da ne vježbate, da pušite, da ste dugo živjeli noću... Sve suprotno od onog da je tajna dobrog izgleda u zdravom životu?
Možda je zapravo ovo zdrav život. Jednom sam s prijateljem, doktorom razgovarao o tome kako golemi dio života nisam išao spavati prije tri sata ujutro. Nije mu bilo jasno gdje je problem jer sam se, naposljetku, ipak naspavao. Rekao sam da je valjda normalno danju biti budan, a on mi je odgovorio: 'Da je bilo baš tako štetno, i mi bismo ukinuli noćna dežurstva.'
Padaju li vam nastupi s godinama sve teže? Posebice ako počinju kasno pa se treba još i vratiti doma...? Gdje crpite energiju da možete sve to izdržati?
Ništa mi ne pada teško jer imam Slavka Pintarića Pištu koji nas zabavlja cijelim putem. Kada smo kombijem išli u Bugarsku, Fedor Boić je rekao kako ne može vjerovati da tijekom 12 sati vožnje Pišta ni jednu foru nije ponovio. Sviramo 45 godina zajedno, a ni ja ne pamtim da je ikada ponovio foru. U 45 godina! Nije lako izdržati taj tempo, slažem se, ali nemam nikad osjećaj umora. Uvijek mi je veselje sjesti s dečkima u kombi i krenuti na gažu. Naš prijatelj Daniel Vuletić, koji inače ima pet Grammyja, zna potegnuti iz Italije samo da bude s nama u kombiju. Ne dođe nas slušati, nego se voziti kombijem jer nigdje nije vidio da se netko tako dobro zabavlja kao mi.
Biste li danas izdržali 12 koncerata kao 1983. u Moskvi, svaki pred oko 25.000 ljudi? Kakve bi vam sve pripreme trebale?
Nikakve jer najlakše je raditi velike dvorane, a najteže je izići pred malo ljudi. I evo nas opet na ljetnim gažama. To je bilo najteže. I najljepše.
Saloon vaše mladosti, Zagreb 70-ih i 80-ih, što pamtite?
Bio nam je jako važan taj klub, kultno mjesto za druženje. Tu se upoznavalo, sklapala su se prijateljstva, rađale ljubavi. Klub radosti i sigurnosti, uvijek zabavno i kulturno. U našim srcima, u glavama, to je i dalje onaj stari Saloon. Neizmjerna mi je čast biti kum kluba jer tamo sam proveo najintenzivniji dio života.
Bude li se nostalgija kada danas odete na nekada kultna mjesta okupljanja? Kad prošetate Cmrokom, primjerice, gdje ste 1979. okupili 50.000 ljudi?
Prije se prevezem nego prošetam. Nisam nostalgičan, mjesta mi ne pobuđuju naglašene emocije.
Niste nikad sina provozali Cmrokom i rekli: 'Tu smo svirali, bili smo prvi bend s ovih prostora koji je svirao na livadi, sve je bilo puno...'?
To jesam, i to kad je bio malo veći pa mu je to nešto i značilo. Rekao sam: 'Tu ti je tata imao prvi veliki koncert.'
Kako vam zvuči da je od toga spektakla prošlo 45 godina? Je li tih gotovo pola stoljeća proletjelo?
Sve mi je to prebrzo prošlo. Imam osjećaj da se probudim, odem na kavu i već je mrak. Pogledam 'Dnevnik', spremim sinu večeru i idemo spavati. Kao da mi dan traje pet sati kraće nego prije.
Cmrok, 1979. i godine koje su slijedile bile su vrijeme istinskih zvijezda, ludih tuluma, druženja.
Mi nismo bili dio tog svijeta. Niti sam u Saloonu sjedio za šankom jer nikada nisam pio alkohol, niti su iza nas ludi tulumi i sve što oni podrazumijevaju.
Ali uz Zdravka Čolića, Bijelo dugme i Lepu Brenu bili ste istinska zvijezda. Nitko drugi tih godina nije punio stadione.
Sve to 'zvjezdano' danas mi izgleda kao mit. U puno toga što to podrazumijeva nisam uživao. Ni dečki iz Krila ni ja nikad nismo voljeli kamere i fotoaparate. U svemu tome najviše nas je veselilo sviranje i putovanja po cijelom svijetu. Oduvijek se najbolje osjećam u bendu, to mi je prirodni okoliš. Sjedili smo u kombiju i uz silnu zafrkanciju nismo pričali o stadionima koje smo punili, nego se prisjećali svirki po ljetnim gažama. To nam je bilo najljepše doba, po pet mjeseci negdje na moru... Samo mi je u počecima bilo fora vidjeti sebe na naslovnoj stranici, ali vrlo brzo prestalo je biti fora.
Kakva su danas vaša očekivanja od života, ljudi, profesije?
Kakva su očekivanja u mojim godinama osim zdravlja i mira? Dok me itko bude htio slušati, izlazit ću na pozornicu. Nemam više ni želja ni očekivanja. Manje-više proputovao sve što sam htio. Bio sam u Rusiji, ne znam koliko puta proputovao sam Europu, svirao po Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Kanadi... sve sam obišao. Samo sam u Egipat otišao turistički jer ne znam tko bi mi tamo došao na koncert. Što se posla tiče, jedino još nisam pjevao u Kini.
Možda sada s bivšom suprugom?
S Anom u Kinu mogu samo ako će me privatno povesti.
Vaš razvod trebao bi biti primjer ljudima koji više ne mogu zajedno. Pazite li i danas, deset godina nakon razvoda, da ne zaboravite Ani čestitati rođendan, olakšati joj što god možete? Da ste tu kada treba?
Naravno da ne zaboravljam njezin rođendan. Nemam joj što olakšavati, Ana je realizirana i sposobna žena. Kada smo se upoznali, bila je mlada čelistica kojoj je trebao netko kao ja, da joj skrati put do nekih spoznaja. Danas joj više nitko ne treba, potpuno je formirana i izgrađena i jako dobro zna što radi. Imamo sina i svaki dan komuniciramo. Oboje smo normalni, razumni ljudi, nema razloga za drugačije odnose.
Od razvoda živite sam. Znači li to da ne dajete priliku novoj ljubavi?
Kako ne? Kanim se ženiti još barem nekoliko puta. Imam samo 71 godinu.
Znate li se uopće posvađati, viknuti?
Ne znam.
Nikada niste bili u situaciji da baš morate povisiti ton?
Nisam. Ne znam imam li doista umijeće odabrati prave ljude. Vjerojatno da. Jer u svakom bendu u kojem sam radio, ljudski faktor bio mi je najvažniji. Isto je tako i sa ženama.
Kako vam se onda dogodio Danijel Popović? I njegova petodnevna epizoda u Srebrnim krilima?
Nakon što su Dado Jelavić i Adi Karaselimović otišli iz benda, tražio sam bubnjara i gitarista. Dado se bio umorio i rekao da ne može takvim tempom svaki dan. Adi se okrenuo drugoj vrsti glazbe. I danas smo svi jako dobri. Uglavnom, nazvao sam Rajka Dujmića i kako tada nije bilo mobitela, a Pišta čak ni doma nije imao telefon, zamolio sam ga da razglasi kako nam treba novi bubnjar i pronađe Pištu. Koji dan poslije došao sam doma pa smo Rajko i ja otišli u klub izvan Zagreba gdje je Pišta svirao. Pitao sam ga hoće li svirati s nama, rekao je da hoće i to je bilo to. Još sviramo skupa. Danijela sam zvao u bend, ali rekao je da želi solo karijeru. Bilo bi glupo držati u bendu nekog tko je u prolazu, tko razmišlja o nečemu drugom. Poštovali smo njegov izbor.
Kada ste već spomenuli Rajka, mnogo vama dragih ljudi više nije s nama. Jeste li se naviknuli na život bez njih? Bez Rajka, Muca, Saše Zalepugina, Đorđa Novkovića...?
Nažalost, jesam. Svaki odlazak iznenadi, ali je neminovan. Najviše sam se družio s Mucom, Rajkom i Đorđem. Sašu sam, hvala Bogu, poznavao dugo i dobro, ali nismo se tako intenzivno družili. To su dečki s kojima sam odrastao, stasao profesionalno, proveli smo mnogo vremena zajedno, i privatno i u poslu. Uvijek nedostaju oni koji su najviše bili uz tebe.
Manje je poznato da ste i autor pjesama drugih izvođača, primjerice 'Zaboravi sve' Zlatka Pejakovića, megahita koji se i danas izvodi na svim zabavama.
Malo radim s drugima, više pišem za sebe. Imao sam dogovor s Marijem Mihaljevićem, a prije njega sat do dva praznog hoda. Sjeo sam iz dosade za klavir i napravio glazbu. Pustio sam Mariju, zvučalo mu je super. Odmah je napisao tekst i otišli smo do Zlatka. On je pristao i to je to. Sve u nekih sat, dva.
Kako je išlo ono s plaćanjem ručkova i potom kolača između vas i Pejakovića?
Zlatko je nekoliko godina stanovao na Trešnjevci, blizu mene. Bili smo samci i hranili se po restoranima. Da se ne svađamo tko će platiti ručak, igrali smo par - nepar. I svaki, ali baš svaki put, Zlatko je izgubio. I platio. Nakon klope išli smo na kolače i onaj koji nije platio ručak, plaćao je kolače. Nakon tih 100 puta dogodilo se da sam ja izgubio i platio ručak. Onda je Zlatko trebao platiti kolače. Vlasnik slastičarnice nosi mi račun, a Zlatko kaže: 'Ja ću platiti', a on: 'Ali inače uvijek plati gospodin Kalember.' Čovjek ne zna da smo nas dvojica igrali par - nepar. Zlatko je to komentirao: 'Em sam luzer, em sam sad i škrtica. Ispadam najveći škrtac, a stalno plaćam.'