Trs voli kamen, grozd voli sunce, a vino voli bocu, pokazali su rajnski rizlinzi vinarije Kopjar iz mjesta Pece nedaleko od Novog Marofa. Sedam ih je Robert Kopjar donio u zagrebački Vinski klub na kušanje: 2013. bila mu je prva berba, ponudio je i zrele 2015. te 2017., seriju svježijih od 2018. do 2020. te sasvim mladi prošlogodišnji rizling. Vina su istog stila, sva polusuha, s izraženom svježinom koja je kombinacija finih kiselina i mineralnog tla. Precizno su vinificirana i sortno prepoznatljiva, no svako ima malo drukčiji karakter. Kao da smo upoznavali više generacija ljudi iz iste obitelji čije se osobine nisu uvijek mijenjale s oca na sina postepeno, nego su "skakale" i s djedova na unuke.
I to je "upoznavanje" započelo rizlinzima iz 2020., 2019. i 2018. Prvi je bio očekivano mlad, ali po svemu fin, sa 5,7 grama neprovrela sladora i primjerenim kiselinama. Godinu dana stariji, koji je sad i u redovitoj prodaji, imao je pomalo neočekivanu zelenu aromatsku notu. Okus mu je bio sočan, pun i jako mineralan. Podjednako sočnom i punom, samo s više voćnosti, a manje "zelenila", pokazala se berba 2018. I mineralnost je bila izraženija nego kod mlađih rizlinga, a ravnotežu je stvaralo čak devet grama neprovrela šećera.
"Fermentacija je stala sama, a vino nam je bilo fino", veselo je rekao Robert Kopjar.
Rizling je sorta čije grožđe nakuplja puno kiselina, a pristaje mu i malo slatkoće. Kiseline, tanini i mineralne soli okusu vina daju tvrdoću, a šećeri, alkoholi i viši alkoholi mekoću. Da bi vino bilo fino, te dvije strane moraju biti izbalansirane. Bez obzira na ravnotežu, vina od rajnskog rizlinga spadaju među tvrđa, zato što su kiseline i mineralnost izraženije nego slast i alkohol.
Zahtjevna je to sorta čije grožđe sazrijeva kasno, krajem rujna ili čak u listopadu. Bobice vole osunčane terene na kojima će moći dugo skupljati slador. Zato im je drag i vjetar koji ih prosušuje nakon magli i kiša. Vrhunsko će grožđe dati samo trs posađen na teškom terenu, sa što više kamena iz kojeg će crpiti mineralnost. Ona se prepoznaje po slankastom okusu i nježnom peckanju usne šupljine, a vinu jamči trajnu svježinu.
Rizling je najbliži rođak beline starohrvatske ili beline bijele velike, koju Francuzi zovu gouais blanc, a Nijemci weiße heunisch. Jancis Robinson piše u knjizi 'Wine Grapes', u kojoj je sa suradnicima opisala 1368 sorata vinove loze, da genska istraživanja nisu dokazala je li rizling roditelj ili dijete te beline koju i mi držimo autohtonom. Štoviše, tepamo joj i da je zagorski Kazanova zato što su trsevi pronađeni u vinogradu pokraj Krapine, a u najbližem je srodstvu s više od 80 sorata vinove loze. Čak je i chardonnay rezultat njezine "ljubavi" s crnim pinotom.
Čvrsta veza s belinom ukazuje da u Zagorju i rizlingu mora biti dobro. Počela je to pokazivati vinarija Bolfan Vinski Vrh iz Hrašćine prije gotovo dva desetljeća, a i Boris Drenški iz Rusnice pokraj Huma na Sutli još je 2008. osvojio Decanterovo zlato za Rajnski rizling izborne berbe prosušenih bobica 2006. Potonje je vino predikatno, iznimno slatko, ali s još iznimnijim kiselinama koje su mu, ponovimo, osigurale ravnotežu okusa.
Bolfanovi su rizlinzi, pak, uglavnom na suhoj strani, iako ima nekih s ostatkom šećera. A između te dvije krajnosti je cijela paleta vina koja dodatno pokazuje i raskoš sorte. Od rizlinga se mogu napraviti izvrsni pjenušci, svježa suha vina odlična su pratnja jelima od masnijeg mesa, a dobro podnosi i duge maceracije, pa čak i nakon šest mjeseci "namakanja" kožica bobica u amfori ne gubi sortne osobine. Da dobiva gotovo nevjerojatnu raskoš aroma i plemenitost pokazali su plešivički vinari Tomac i Šember, a poslije njih i Jagunić koji ga dugo macerira u drvenoj bačvi. Rizlinzi s manjim ostatkom neprovrela šećera pristaju pikantnijoj orijentalnoj kuhinji, a što je vino slađe kombinacije s hranom su neočekivanije. Tako poluslatki rizlinzi odlično pristaju pačjem pečenju s pireom od kuške koja se uz patku pekla, a sasvim slatki, poput Bodrenova "zlatnika", naprosto obožavaju gusju ili pačju jetru kao paštetu, ali i pečenu.
Ne treba sumnjati da će se i Kopjar okušati u ekstremnijim rizlinzima, no njegova aktualna paleta ipak je u kategoriji "off dry" što je genijalna engleska kovanica za vina koja nisu sasvim suha. Da se tu dobro snalazi, te da vinima vrijeme ne smeta, pokazala je i grupa njegovih zrelijih rizlinga iz berbi 2017., 2015. i 2013. Četiri i pol godine zreli rizling u formi je poput Luke Modrića.
"Isprva je na nosu slatkast, no vrlo brzo se pojavljuju prepoznatljivi rizlinški mirisi agruma. Okus je slastan, a istovremeni i svjež, više od mineralnosti nego od kiselina. Lijepo traje. Da imam birtiju, sigurno bih ga točio na čaše, a da imam prodavaonicu živežnih namirnica, držao bih ga u hladnjaku s mineralnom vodom, sokovima i pivom da mladež koja ide na neku zabavu može kupiti odlično vino u kojem će uživati puno više nego u pivu ili žestici", zapisao sam u ožujku prošle godine nakon posjeta Kopjarovu podrumu tijekom kojeg smo i dogovorili predstavljanje vertikale njegovih rizlinga za širu publiku.
Organizacija je potrajala, no isplatilo se čekati. Potpisujem svaku lanjsku riječ o Rizlingu 2017. i dodajem da se u boci razvila lijepa aroma ananasa. To se voće može osjetiti i u okusu, a vino je sad u punoj formi, savršeno zrelo, a još se iznimno lagano pije.
Berba 2015. je na tragu predikatnih vina po boji starijeg zlata, aromama našeg zrelijeg voća i punijem okusu. Prvi Kopjarov rizling, bila je to berba 2013., djeluje mlađi nego što jest. Prema analizi ima tri grama po litri više neprovrela šećera nego 2015., no u okusu je manje sladak. U arhivi je još nekoliko desetaka boca koje doista treba otvarati u posebnim prilikama, samo kako se vidjelo u kojem će se smjeru razvijati i kad će mu kvaliteta početi padati. Završili smo prošlogodišnjim rizlingom koji još nije spreman za tržište. Prema analitičkim podacima o alkoholu, kiselinama i neprovrelom šećeru sličan je izvanrednoj 2017., a po aromama jako dobroj 2019. Treba dočekati 2023. da dođe u formu. Ako ne Modrićevu, onda barem njegova učenika i nasljednika Matea Kovačića, pa da vidimo kako će se dalje razvijati.
Rizling po svemu sudeći potječe iz Njemačke. Tamo i u obližnjem Alsaceu pronađeni su najstariji zapisi o sorti, pa je jasno da voli hladniju klimu. Zato i kod nas najbolja vina daje na Plešivici, a usporedno sa zagorskima, kvalitetom sve više iskaču međimurski rizlinzi. U Slavoniji i Podunavlju dobri su rizlinzi ipak iznimke: vrsni vinogradari i vinari koji ga jako vole uspijevaju u jako dobrim godinama napraviti i jako dobra vina.
Na listi najzastupljenijih sorata u Hrvatskoj rizling zauzima osmo mjesto. Posađen je na malo manje od tri posto svih hrvatskih vinogradarskih površina što je tek nešto više od 550 hektara. U svijetu nije ni među 10 najrasprostranjenijih, ali ima ga na svim kontinentima osim Antarktike. Nijemci ga uzgajaju na površini većoj nego što mi ukupno imamo vinograda. Puno ga je u Alsaceu, danas francuskoj regiji oko koje su se dvije ekonomski najmoćnije zemlje Europske unije stoljećima borile, a ima ga i u svim zemljama nekadašnje Austrougarske monarhije. Talijani su ga posadili malo više nego mi, a Španjolci na manjoj površini od one o kojoj brine neka veća hrvatska vinarija. Gotovo tri puta više nego u Hrvatskoj ima ga u Kaliforniji, iako malo tko zna za neko tamošnje dobro vino od rizlinga. Puno su bolja u državi Washington na krajnjem sjeverozapadu SAD-a.
U Južnoj Americi najviše ga je, ali ne i puno, u Argentini, a doista malo u Čileu i Urugvaju. Poprilično dobri rizlinzi stižu iz Južnoafričke republike, a prije stotinjak godina dosta su ga sadili i Australci. Ipak, tamo je ustuknuo pred chardonnayjom. Novozelanđani ga više vole, a sade ga i Kinezi. Vinogradarstvo i vinarstvo tamo rastu nevjerojatnom brzinom pa ne treba začuditi ako za desetak godina ta ogromna zemlja ne bude vodeća na svijetu i po proizvodnji rizlinga. Uz dobre cijene to bi nas moglo i razveseliti, a do tad uživajmo u hrvatskim rizlinzima. Imamo u čemu!