U vino se isplatilo ulagati više nego u zlato

Sredinom 2020. karton sa 12 boca šampanjca Salon iz 2002. mogao se kupiti za oko 5900 funti, a ovih mu je dana vrijednost porasla na čak 10.618 funti. Zarada je, dakle, oko 80 posto, objavio je Liv-ex (The London International Vintners Exchange). To je u posljednjih 18 mjeseci bilo najbolje ulaganje, prema podacima ovog globalno tržištta za trgovinu vinom na kojem se općenito moglo zaraditi više nego na dionicama i zlatu.

Ispočetka se najviše trgovalo bordoškim vinima, koja su još u 18. stoljeću počeli kupovati bogati Englezi, a i Amerikanci poput davnašnjeg veleposlanika u Francuskoj te kasnijeg trećeg predsjednika SAD-a Thomasa Jeffersona koji je u Zapadnom krilu Bijele kuće sagradio vinski podrum za svoju zbirku od oko 20.000 boca.

Amerikanci su imali važnu ulogu i u ovogodišnjem porastu vrijednosti vina. Vlada je u lipnju ukinula carine na uvoz europskih vina pa su američki kupci nadopunili zalihe. Značajan utjecaj na porast vrijednosti imala je i pandemija. U Liv-Exu tvrde kako su štednja akumulirana tijekom izolacije 2020. te kamatne stope koje su padale do nule bili poticaji za ulaganje u alternativnu imovinu, među kojom su i dobra vina.

 Nakon proizvođača šampanjaca, te su (ne)prilike najbolje iskoristile burgundijske vinarije. Značajno su poskupjele glasovite etikete poput Domaine de la Romanée-Conti, ali ne samo ona iz vinograda čije ime vinarija nosi i godinama su među najskupljima na svijetu. Više od 50 posto skuplja su nego lani njihova vina s grand cru položaja Grands Echézeaux i Richebourg. Rekorde ruši Chambertin Armanda Rousseaua iz 2012. kojem je cijena porasla za 73,6 posto. Slijede Bonnes Mares Georgesa Roumiera iz 2013. sa 69,1 i Leflaiveov Bâtard-Montrachet iz 2013. sa 66,6 posto većom cijenom nego lani. Rastuća globalna potražnja poklopila se sa sve manjim berbama u Burgundiji, a vina, naravno, postaju skuplja što ih je teže nabaviti

Vrijednost bordoških vina lani je lagano padala, no i dalje se na 500 najprodavanijih etiketa u prosjeku moglo zaraditi 9,2 posto. Za usporedbu, ulaganje u investicijsko zlato u proteklih 20 godina donosilo je prinos od 8,3 posto.

Sakupljači finih vina vraćaju se klasičnim etiketama i regijama, ali počelo se trgovati i vinima iz Libanona, Austrije i Armenije. Pojačao se promet talijanskih, kalifornijskih te vina iz doline Rhône koji je snažno rastao već 2020. Ukupno je 2021. postala je najuspješnija godina za sekundarno tržište finih vina, dakle trgovinu nakon što vina "napuste" vinarije. Vrijednost 1000 najprodavanijih vina od uspostave ove globalne trgovinske vinske mreže postojano raste i danas ona vrijede 3,15 puta više nego 2000.

Gledajući iz kojih se regija vina više ili manje kupuju, vidi se da je udio bordoških sa 42 posto na kraju 2020. pao na 38,8 posto, a udio burgundijskih porastao je s 19,7 na 21,4 posto. Rekordne godine imale su i Rhône i SAD, s udjelima od 4,5 odnosno 7,6 posto. Italija je ostala stabilna na 15,3 posto.

Unatoč zapanjujućem porastu cijena šampanjaca, njihov udio u trgovini blago je pao na 8,4 posto. Prodaja ružičastih šampanjaca dosad je bila gotovo zanemariva u odnosu na bijele, no prošle je godine svaki peti prodani bio rosé, a mešu pojedinačnim etiketama ističu se Cristalovi roséi iz 2013. i 2012. Prodaja ružičastog šampanjca enormno je lani porasla u SAD-u, čak čak 2,2 puta u odnosu na 2020. godinu.

Iako je udio bordoških vina u svjetskoj trgovini vinima pao, na listi 10 najprodavanijih vinskih brendova čak je sedam s obala rijeke Gironde. Predvodi je Château Lafite Rothschild, slijede Petrus i Mouton Rotschild pa Sassicaia toskanske vinarije Tenuta San Guido. Potom su tu još dva Bordožanina, Château Margaux i Château Haut-Brion pa kalifornijska vinarija Screaming Eagle. Na osmom je mjestu Château Pontet-Canet iz Bordeauxa, na devetom Domaine de la Romanée-Conti iz Burgundije i na desetom ponovno bordoški Château Latour. Na listi 10 najprodavanijih vina čak je šest crnjaka Château Lafite Rothschild, i to iz berbi 2018. 2017., 2015., 2009., 2016. i 2010. Drugo najprodavanije vino je toskanska Sassicaia 2018., četvrto kalifornijski Screaming Eagle 2018., šesto šampanjac Salon Oenotheque, a osmo burgundijski Domaine Ponsot Clos de la Roche 2018. Kako je mahom riječ o mladim vinima, za vjerovati je da se kupuju baš zbog ulaganja.

U analizama stanja na tržištima vrijednosnicama obično se napominje kako nije riječ o preporuci za kupnju pa ni ove podatke s vinske svjetske burze ne treba tako shvatiti. No malo tko kod nas ulaže u vina. Ima dobrostojećih kupaca jako skupih etiketa no čini se da je više riječ o kolekcionarima nego o ulagačima. Što se domaćih podataka tiče, o sekundarnom tržištu gotovo se ništa ne zna, a nisu uvijek pouzdani ni oni o primarnom, dakle o tome koliko je ukupno vina iz vinarija izašlo na tržište. Dokazuje to i slučaj prošeka kojeg se, prema službenim podacima, u 2018. i 2019. nije prodala ni litra. A u to je ipak teško povjerovati.