Tko je Ana Despot? Djevojka o kojoj će se tek pričati i pisati. 'Motivacija za scenarij bila mi je prikazati ljubav koja se razvija kroz vrijeme i na kraju pobudi novi život, iako oduzme jedan stari', opisala je svoj postupak koji je bio potreban prilikom stvaranja njezinog prvog animiranog filma 'Jaje'. Oduvijek crta, a ljubav prema umjetnosti su joj usadili i roditelji, glumci Anja Šovagović Despot i Dragan Despot. Kako izgleda proces izrade animiranog filma, što ju motivira, koje savjete je od svojih roditelja drži blizu srca, otkrila je u razgovoru za Story.hr.
Recite nam nešto više o svom projektu. O čemu je riječ?
“Jaje” je animirani film o krugu života i ljubavi koju dijele dva živa bića, stara kornjača i jaje nepoznatog porijekla. Ono o čemu se godinama bezuvjetno brinemo rađa se tek kada nas više nema. Film sam napravila kao završni rad na preddiplomskom studiju Animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a radila sam ga posve sama. Morala sam biti sama svoj režiser, producent, scenarist, animator i montažer, ali sam tim iskustvom zaista naučila mnogo toga što ću moći primijeniti na buduće projekte. Nije uvijek bilo lako, pogotovo zato što se radi o mom prvom animiranom filmu, ali sretna sam što na kraju imam film koji mogu podijeliti s drugima.
Kako se rodila ideja za filmom, i zašto baš animirani?
Motivacija za scenarij bila mi je prikazati ljubav koja se razvija kroz vrijeme i na kraju pobudi novi život, iako oduzme jedan stari. Inspirirale su me prolaznost života i općenita potraga za bezuvjetnom ljubavi. Spoznala sam da mene osobno uvijek najviše pogode filmovi s nekakvim pomalo tužnim, ali katarzičnim momentom, pa mi je bilo vrlo važno tako nešto uklopiti i u svoj film. Također, nisam mogla sakriti svoju ljubav prema starim Disneyevim animiranim filmovima i basnama, tako da sam odmah znala da želim da mi likovi budu životinje. Glavni mi je cilj bio postići nježan i ugodan ambijent, pa sam koristila lagane boje i rukom crtanu 2D animaciju. Iako volim gledati igrane i dokumentarne filmove, animirani film ipak ima još jednu dodatnu umjetničku dimenziju putem koje možemo potpuno razigrati maštu, i što se tiče sadržaja i tehnike kojom nešto želimo prikazati.
Oduvijek crtate?
Doslovno oduvijek. Majka mi je baš nedavno ispričala da sam kao djevojčica od tri godine plakala sama u sobi jer nisam mogla dovoljno realistično nacrtati obris svoje ruke. Moram priznati da se od tada malo toga promijenilo! Često pomislim da bih ja kao djevojčica bila oduševljena kad bih tada znala da ću se ja kao (polu) odrasla žena baviti ovime čime se bavim, onime za što smo se obje toliko silno trudile.
Imate li neku svoju najdražu ilustraciju?
Teško je odabrati jednu koja mi je najdraža, jer sam o svakoj ilustraciji koju sam ikada nacrtala u jednom trenutku mislila kako je genijalna, a u drugom kako je nešto najgore što sam ikada vidjela. Mislim da je to normalno za sve umjetnike, barem se nadam! Ali izdvojila bih ilustraciju plakata za Frakturin Festival svjetske književnosti 2020. godine za koju sam dobila drugu nagradu, zato što sam u nju uklopila potres koji nas je prošle godine sve snašao i mnogima nam preokrenuo život naglavce, uključujući i mene. Ta me ilustracija podsjeća na to da se iz svake nesreće naposljetku uspijemo izdignuti, bez obzira na to što nam se u danom trenutku čini da je sve izgubljeno, a to je vrlo važna poruka koju i samoj sebi ponekad moram ponavljati.
Tata mi je jednom rekao da je ‘bolje biti siguran nego nesiguran’, i makar to zvuči očito i urnebesno, zapravo je time puno toga rekao
Kako nastaje vaša ilustracija? Provedite nas kroz cijeli proces.
Imam naviku zapisivati i najsitnije ideje koje mi padnu na pamet. Može me inspirirati bilo što što vidim ili čujem, čak i ako se radi o nečemu trivijalnom. Zatim uzimam jednu od ideja te radim skicu koja obično samo meni ima smisla, ali to je i poanta skice, odrediti što crtaš, gdje će što biti i zašto to uopće radiš. Nakon skice slijedi najzanimljiviji dio, crtanje same ilustracije. Tada nacrtam linije, odredim paletu boja, krenem i nadam se najboljem. Primijetila sam da mi stupanj koncentracije i smirenosti uvelike utječe na rezultat i na zadovoljstvo ilustracijom. Osobno sam vrlo precizna i perfekcionistički nastrojena pa volim imati svaki korak procesa pod kontrolom, ali to, naravno, nije uvijek moguće. Ako nešto idem raditi ‘nabrzaka’, obično se samo frustriram i ne budem zadovoljna, pa mi je važno dati si vremena i pokušati ne razmišljati o ničemu drugom.
Od kud ljubav za filmom općenito? Jesu li na to utjecali Vaši roditelji?
Ljubav za filmom, a pogotovo animiranim, svakako potječe od mojih roditelja, ali i iz moje pomalo djetinje prirode. Vjerujem da nikada neću prestati maštati o zanimljivim i neuobičajenim svjetovima, čudnim likovima i nevjerojatnim bićima. Moji su roditelji najviše utjecali na to da se nikada nisam morala ‘sramiti’ što me zanima umjetnost, da nikada nisam ni pomislila da ‘umjetnost nije dovoljna’ ili da ‘umjetnost nije pravi posao’. Na tome ću im zauvijek biti zahvalna jer znam da ću uvijek imati njihovu podršku, a to je ponekad presudno, pogotovo kod mlađih umjetnika.
Koje biste njihove savjete izdvojili kao najvrjednije?
Najvrjedniji savjeti koje mi gotovo svaki dan ponavljaju je da se ne smijem živcirati i da se moram opustiti, da ne moram raditi ništa što ne želim, te da će mi se trud uvijek isplatiti. Nekada je teško slijediti takve savjete, ali ponekad ih nije loše čuti i nekoliko puta u danu, za svaki slučaj. Tata mi je jednom rekao da je ‘bolje biti siguran nego nesiguran’, i makar to zvuči očito i urnebesno, zapravo je time puno toga rekao.
Koji su Vaši ciljevi u budućnosti? Kakvoj karijeri težite?
Kao i mnoge umjetnike, zanima me neopisivo mnogo aspekata umjetničkog posla. Voljela bih biti režiser animiranih filmova i nastaviti stvarati autorske filmove ili raditi u većem studiju, bavim se fotografijom i ilustracijom, iza sebe imam mnogo ilustratorskih poslova, uključujući slikovnicu Sanje Pilić u izdanju Mozaik knjige, volim i slikati i kipariti, s glinom ili digitalno, posljednjih nekoliko mjeseci provodim u klesarskoj radionici Galerije Jakšić u Donjem Humcu u kojoj sam nevjerojatno mnogo naučila u kamenu kao materijalu, zanima me i glazba, završila sam srednju glazbenu školu, pjevam i sviram klavir, te me izuzetno zanimaju video igre. Igram ih oduvijek i moram reći da su me upravo one inspirirale da se krenem ozbiljnije baviti umjetnošću. Ljudi nisu ni svjesni koliko toga ulazi u proizvodnju video igara, i koliko je umjetnički i zanatski aspekt u tome bitan. No kada bih sve trebala sažeti, rekla bih jednostavno da se želim baviti stvaranjem.
Gdje se može pogledati Vaš film?
Moj film “Jaje” možete pogledati ovoga ljeta na Pula Film Festivalu, u studentskoj kategoriji, 18.7.2020. Također, film se nalazi na YouTube-u.