Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

20 GODINA OD SMRTI FABIJANA ŠOVAGOVIĆA Kći Anja opisala urnebesnu anegdotu

Autor I.G.
Autor I.G.

Glumica se prisjetila trenutka iz trudnoće kada je njoj i ocu na vrata pokucao Gibonni

Izvor: Instagram

Od jednog od najvećih glumaca u hrvatskoj povijesti, legendarnog Fabijana Šovagovića, oprostili smo se prije točno 20 godina. Prvog siječnja 2001. godine, glumac čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskoga glumišta, preminuo je u Zagrebu sa 69 godina, tri dana prije 70. rođendana. Iako Fabijana nema, njegova glumačka ostavština i dalje živi, a od 2001. godine Festival glumca njegovim imenom svake godine dodjeljuje svoju nagradu za najboljega glumca/glumicu. Danas, na dan kada se obilježava obljetnica njegove smrti, Fabijanova kći, također glumica, 57-godišnja Anja Šovagović-Despot, na svom je Instagram profilu podijelila anegdotu koju je doživjela s ocem, a koje se i danas sjeća s osmjehom na licu.

'Bila sam totalno trudna s trbuhom do zuba. Šovo je u kuhinji rezao špek i luk. Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala televiziju. Vani je bila mećava. Zvoni. Ne mogu se pomaknuti, boli me kičma. Odlazi stari otvoriti vrata. U ruci drži veliki, ogromni nož. Otvara. Ulazi Gibonni. Da mu je napadao snijeg po autu, zatrpao cijelo vozilo i ne može ga otkopati. Pa bi mu ka tribala neka pomoć. I gleda mene pa gleda Šovu. Šovo stoji u pidžami i ne vjeruje svojim ušima. Šta ovaj oće? I drži onaj ogromni nož kojim se reže špek i luk. Odakle si ti? – upita bezobrazno na bezobrazni vapaj u pomoć. Gibonni u nevjerici odgovara da je iz Splita, normalno. - Iz Splita? Pa šta radiš u Zagrebu po nevremenu ovakvom? Je*i ga, Dalmatinac usrani, jesi ti mene zaje*avat došo', započela je Anja objavu.


'Ja sjedim, šutim, ja sam trudna. A Dalmatinac zapanjen stao s lopatom u ruci. Čini se da ne razumije pitanje. Ne odgovara. - Da ti ja pomognem? Ili ova trudna? – očajno je zavapio Šovo. I maše onim nožem ogromnim, ispisujući upitnik po zraku nevidljivom. – Kad ja imam bruh – tiho je replicirao kantautor. – Šta imaš? Bruh imaš? – sad je glumac već bio na rubu plača. – Pa, ti si u pišu udaren, baćo moj! A je l' ti znaš da sam ja ranjen u mozak svoj blesavi, je*o te ja! I sad me ti ranjenim pišulincem tjeraš da ti ja, mozga polovnoga, auspuh otkopavam! Kako ćemo sad nas dva udarena u ključne pozicije života ti tvoga, osposobiti taj tvoj auto? Šta je, Dalmatinac? Šta gledaš? Jesi ti marksist? Šta si ti? – i maše nožem kao lud. Viče. Urla. Reklo bi se da kose čupa na glavi. Strašno uzrujan, potresen muškarčevim bruhom i svojom nemoći, ljut na nepredvidljivu prirodu i još nepredvidljivijeg južnjaka u kopnenom kraju, bijesan na neprirodne pojave Dalmatinaca među Zagorcima, bijesan na ljudske migracije uopće, na sebe koji je u svojoj Slavoniji mozak oštetio rat pohodeći, izbezumljen jednim glupim prijevoznim sredstvom koje ne može krenut, a cijela nam nacija ne može krenut i snijeg je po njoj napadao i 'ko će nas sve otkopati i 'ko će nam mozak ozdraviti i spol probudit', nastavila je glumica prepričavati.


'I hoće li se to i kada li će se uopće dogoditi da lopatom taj namet sa svojih tjemena očistimo, da odbacimo bolest, da ozdravimo, da uskrsnemo, a tako smo neizlječivo bolesni i znamo da nam spasa nema i umiremo sigurno. Očajan jer sam ja baš sada trudna, namjerno sam trudna i namjerno tako sjedim, debela i zadovoljna i nepokretna. Namjerno sad idem dijete roditi, a vani bjesni rat i ruši se komunizam, socijalizam, titoizam, ruši se puškama i bajunetima, a hoćemo li ga se riješit', tog komunizma nesretnog, hoćemo li ga se ikada riješiti, hoćemo li postati neki drugi ljudi, bolji, pametniji, ljepši, zdraviji, hoćemo li glave svoje uspjeti promijeniti, hoćemo li se iskupiti za grijehe, hoćemo li zaslužiti život ovaj usrani? I kad će to biti, kad će se to dogoditi, hoće li uspjeti taj vrli, novi svijet u kojem snijeg sve jače pada, a vjera nam je i snaga na izmaku?! Starcima mozak ne radi kako treba, mladima je pišo van upotrebe, tko će u ovoj zemlji mislit' i tko će u ovoj zemlji djecu pravit?! I šutim ja i šuti Gibonni. I ušutio Šovo'.

Povezane vijesti

Obradujem se sjećanjima na jedan davni zimski dan u kojem je gusto padao snijeg, a tata i ja smo jeli špek i luk

 'Istresao sve što je imao, uzdahnuo duboko, ugledao onaj ogromni nož u svojoj ruci pa se sjetio da nije pojeo što je narezao, otišao žurno u kuhinju i ostavio nas dvoje s bruhom i trbuhom u nelagodnoj tišini nastaloj poslije iznenadne i intenzivne buke. Počnem se smješkati, smješka se i Gibo, promeškoljim se u fotelji, on se prebaci s noge na nogu, nekako bojažljivo promrmlja pozdrav i ode polako s lopatom u ruci. Ode sam, nespretno otvorivši vrata, udari lopatom nekoliko puta u štok, zbunjeno se okrene k meni i u tišini izađe u mrak. Ja sjedim i smijem se, smijem se kao luda svome ocu i sebi i snijegu i državi i zatrpanom autu i Dalmošu u Zagrebu kojeg moj otac nije prepoznao i uzaludnosti objašnjavanja, i maloj, neodoljivoj, upravo izvedenoj igri apsurda. Na Badnji dan, čudne godine neke, upalim radio i čujem stih: Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć' – oprosti. Obradujem se sjećanjima na jedan davni zimski dan u kojem je gusto padao snijeg, a tata i ja smo jeli špek i luk na maloj drvenoj daščici u kuhinji i gledali jedno drugo ispod oka', stoji u objavi koju je glumica posvetila preminulom ocu.

Najčitanije

Najnovije