'Odlazak psihijatru trebao bi biti kao odlazak frizeru. Kako ti ljepota i higijena mogu biti važniji od onoga unutra?', govori Splićanka Katarina Smolić koja je, prije svega, svestrana.
Ona je dizajnerica, stilistica, osnivačica brendova Katakomba i Obekei, ali i glas, ne samo svoje generacije nego i žena na ovim prostorima. I ne samo žena! U svojim je javnim istupima uvijek stajala na stranu ‘drukčijih’, a u posljednje vrijeme sve otvorenije govori o važnosti mentalnog zdravlja te svojim primjerom inspirira sve one koji žele živjeti autentično, zdravo i sretno. Dovoljan je samo jedan pogled na njezin profil na Instagramu imena @katasplakata da biste uvidjeli kako Katarina tu društvenu platformu ne koristi samo radi objavljivanja outfita i hrane, nego i u svrhu osnaživanja drugih ljudi, pogotovo onih koji nikad nisu imali tu sreću da se stope s masom.
Kako to čini, dalo bi se nadugo i naširoko prepričavati, no ono zbog čega smo s Katarinom ovaj put željeli razgovarati jest rad na sebi. Naime, kada govorimo o toj temi, obično to svodimo na prakticiranje joge i ispijanje smoothieja, a čak i sama duhovna zajednica zanemaruje da je rad na sebi sve samo ne isključivo ugodno iskustvo. Zašto je važno dobro se isplakati i susresti se oči u oči s najmračnijim dijelovima sebe koliko god bolno to bilo, objasnila nam je u ovom intervjuu.
Story: Tko je zapravo Katarina Smolić?
Kreatorica svoje svojstvene egzistencije. Autentična ličnost koja izvan sigurne zone razmišlja izvan okvira i ruši društvene norme življenja ne mareći za tradiciju i nametnute obrasce. Hedonistička duša u procesu pronalaženja svoje životne svrhe. Svoga tijela gospodar. Svojih ruku djelo.
Story: Kako prakticirate mentalno zdravlje i zašto mislite da je o njemu važno govoriti?
Kada je riječ o mentalnom zdravlju, prakticiram tjelovježbu i zahvalnost. Mislim da je jedno i drugo osnova, a sve ostalo je samo plus. Ne pratim mainstream medije i fake news, nego čitam knjige i nezavisne portale te izbjegavam toksične ljude. Pijem samo vodu i svježe cijeđene sokove. Meditiram i puno hodam uz more. Hobiji su uvijek tu, kao i kreativnost. Nemam nijedan porok. Smatram da apsolutno svaki porok dodatno loše utječe na mentalno zdravlje jer ima učinak instant-rješenja, dok se već sutra problem pojedinca udvostručuje. Jako je važno govoriti o mentalnome zdravlju kako bi čovjek kao pojedinac dobio osjećaj da nije sam te da se i drugima to događa. To je proces koji se događa u svakom čovjeku i trebao bi biti prihvaćen jer je neizbježan te zahtijeva tretman i njegu, kao i tretmani za ljepotu. Bilo bi super kada bi njega o mentalnom zdravlju postala nešto normalno pa da ljudi međusobno razmjenjuju iskustva bez kočnice, predrasuda i straha od osude. Vjerujem da bi se tada znatno smanjio broj suicida, konzumacije lijekova, ovisnosti o alkoholu, drogama, cigaretama...
Story: Što mislite o odlasku psihijatru? Zašto je ta tema i dalje obavijena velom tajne?
Odlazak psihijatru trebao bi biti jednak odlasku frizeru. Kako ti ljepota i higijena mogu biti važniji od onog unutra?! Najvećim krivcima smatram odgoj i obrazovanje koji se uopće ne bave tom tematikom. Naučili su nas potiskivanju emocija pa većina ljudi živi u vlastitoj sjeni. Koliko smo samo puta čuli termin ‘emotivna osoba’ i to se navodi kao loša osobina, što je pogrešno. Emocije su energija u pokretu. Dođu i prođu. Svaki čovjek ima emocije, samo je razlika kako ih svaki pojedinac izražava. Naučeni smo da je jedino radost zdrava emocija, a ostale se potiskuju zbog osude. Ljutnja, strah i tuga su jednake emocije poput radosti koje treba prigrliti i izraziti u trenutku. Kada to zadržavamo u sebi, jednostavno dolazi do nagomilavanja i mentalne neravnoteže. Budući da se čovjek današnjice sve više zatvara u sebe i otuđuje, odlazak psihijatru na razgovor jedino je rješenje da se na površinu izbaci sve što se u njemu nagomilalo.
Story: Kako su se na vas odrazile posljednje dvije godine koje su bile stresne za sve i koliko se općenito razlikujete kao osoba sada u 30‑ima u odnosu na vaše dvadesete?
Posljednje dvije godine za mene su prošle glatko s obzirom na prethodne dvije. Kao da sam se nesvjesno pripremala za to jer ja sam rad na sebi počela 2018. godine, prakticirajući ga svakodnevno, tako da sam 2020. dočekala na čvrstim nogama. Kad kažem čvrstim nogama, pod time mislim da sam već stvorila zdrave navike, odbacila nezdrave poput poroka i toksičnog okruženja, pronašla rješenje za anksioznost koju smatram kugom 21. stoljeća i kreirala svoju idealnu svakodnevicu. Moja je teorija da su tridesete zrele dvadesete s uputama za upotrebu zbog svih ranijih iskustava. Karakterno sam ista osoba, ali praćena iskustvima tijekom godina postajem bolja za sebe, pa tako i za svoju okolinu. Poprimam odlike probuđene zrele osobe koja poštuje sebe, a kad poštuješ sebe, onda poštuješ i druge.
Story: Planirate li se baviti jogom profesionalno? Recite nam sve o tome.
Trenutačno pohađam tečaj za učitelja joge i diploma me čeka iduće godine u proljeće. Prakticiram jogu i do pet puta tjedno pa će me škola samo unaprijediti i dati mi dodatno znanje. Želim se profesionalno baviti jogom, ali ne zbog trenutačnog trenda nego zbog sebe. Kao moderna osoba koja je posljednjih godina shvatila da ima utjecaj na ljude, želim svoj zdrav način života, kao i jogu, prenijeti na svoju okolinu jer smatram da je joga lijek za mnoge probleme modernog čovjeka kao što su stres, anksioznost i slično. Želim dokazati svima da moderan čovjek može biti moderan i paralelno zdravo živjeti! Glazba i odjeća ne moraju diktirati čovjekove životne navike.
Story: Što je, prema vašemu mišljenju, autentična žena te kako postati takva?
Autentičnost žene nalazi se u njezinu karakteru i u vjerovanju u sebe, a ne u izgledu, točnije modnom izričaju. Modu svatko može kupiti i nositi, čak i iskopirati, ali ako ona ne dolazi od karakterno autentičnog pojedinca, osoba se trenutačno stapa s masom i postaje dio nje. Autentičnom ženom se postaje onda kad s vjerom u sebe nosiš svoje stavove i principe, a da ih ne potiskuješ zbog okoline željne osude. Autentičnost je kruna koju treba znati nositi i obraniti u svakom trenutku.
Story: Mnoge žene koje pokušavaju biti autentične susreću se s teškoćama i odbacivanjem okoline. Isplati li se biti autentičan čak i kada plaćaš visoku cijenu za to?
Evo, ja se prva susrećem s tim teškoćama i odbacivanjem. Iako to ne bih nazvala odbacivanjem, nego strahom i bijegom. Osoba koja je autentična ogledalo je svakome tko je potisnuo svoju autentičnost pa se zbog toga oni i boje te bježe zapravo sami od sebe, a ne od tuđe autentičnosti. Itekako plaćam cijenu za to jer muškarcima je prvima autentična žena koja izlazi iz okvira izazov. No radije biram biti svoja i autentična nego vođena masom koja se poistovjećuje većinom iz straha od osude i neprihvaćanja, što ih na kraju čini nezadovoljnima i nesretnima. Osho je to lijepo sročio: “Biti autentičan jest ostati vjeran svom vlastitom biću.”
Story: Mislite li da je metoda ‘mislit ću pozitivno i to je dosta’ štetna? Što je za vas prava promjena perspektive?
U redu je misliti pozitivno, ali i negativne misli i emocije treba prigrliti i naučiti otpustiti. Misli su također energija u pokretu. Kako dođu, tako prođu, no treba obratiti pažnju kada se one ponavljaju jer sigurno nam pokušavaju skrenuti pozornost na nešto. A gdje ide pažnja, tu ide energija pa je iznimno važno obratiti pažnju na njih, bile one pozitivne ili negativne. Za mene je promjena perspektive zahvalnost i otpuštanje. Kada postaneš zahvalan na apsolutno svemu u životu, a da to nisu samo pozitivne stvari, onda se kompletna perspektiva mijenja te sve postaje jasnije i jednostavnije. Kultiviranjem zahvalnosti možemo kultivirati sreću.
Story: Kako se nosite s osudom društva iliti s hejterima?
Danas jako dobro, točnije više ni u kome ne vidim hejtera, nego osobu koja nije probuđena. Suosjećam s tim ljudima i njihovim borbama te ih jednostavno kao budna osoba znam filtrirati. Budan čovjek nikada ne osuđuje, a ni ne stavlja druge u određenu kategoriju. On shvaća da svaki čovjek proživljava upravo ono iskustvo koje mora iskusiti. Stoga kao probuđena osoba shvaćam da su njihove osude uglavnom njihova vlastita projekcija unutarnje borbe. Ljudi će nas uvijek procjenjivati kroz filtere vlastitih očekivanja i uvjerenja, a naše vrline i mane prepoznavat će isključivo na osnovi onih koje žive u njima. Mi smo ogledalo pa ono što ljudi vide u nama njihova je refleksija i obrnuto, stoga ne doživljavam ništa osobno. Pri susretu s osudom uvijek u sebi ponovim ‘oprosti im, ne znaju što čine’.
Story: Koje bi tri knjige i videa na YouTubeu trebali pogledati svi koji rade na sebi?
Prva knjiga s kojom bi svi trebali početi jest ‘Četiri sporazuma sa samim sobom’ Don Miguela Ruiza. To je prva knjiga koju sam dobila i uz koju je počelo moje putovanje te definitivno mijenja čovjeka iz korijena i ruši sve obrasce ponašanja koje su nam usadili roditelji, škola i okolina tijekom odrastanja, oblikuje te u jednu novu i zdravu osobu. Za drugu knjigu predlažem ‘Snaga je u vama’ Louise Hay koju sam također dobila u pravom trenutku u ruke. Ta mi je knjiga riješila rebus života i mislim da će svatko pronaći sebe i odgovore u njoj. Tek nakon te dvije knjige preporučila bih seriju knjiga duhovnog učitelja Oshe, nikako prije. Namie, ljudi počnu s njim jer im je on prva asocijacija za duhovnost pa se izgube u njegovim dubinama i odustanu misleći da to ipak nije za njih.
Story: Što, prema vašemu mišljenju, točno znači rad na sebi i koje su tri stvari osnova za to? Kako vi to prakticirate?
Rad na sebi je daleko najteži rad koji zahtijeva mnogo strpljenja, volje i zapravo je beskonačan, ali rezultati u hodu motiviraju za dalje. Rad na sebi znači i upoznavanje samoga sebe, a što više upoznaješ sebe, sve se više prihvaćaš, razumiješ, voliš, cijeniš i poštuješ. Smatram da je glavna osnova za rad na sebi vjera u sebe, nakon toga vjera u vodstvo i život bez poroka jer tijelo i um moraju biti potpuno svjesni svoga bivstva kako bi mogli raditi i napredovati. Poročan način života samo je hod unatrag i potiskivanje svega za što se zapravo trudimo radom na sebi izvući na površinu. Poroci su kreirani kako bi čovjek ‘na brzaka’ kratkoročno potisnuo i zaboravio svoje probleme i unutarnje borbe koje se već sutra udvostruče, a nakon nekog vremena prerastu u veliki problem, čak i u bolest.
Story: Kako to da vas zanima wellbeing? Kada ste se počeli baviti tom temom? Odakle potreba da tako otvoreno govorite o tome?
Zainteresirala sam se u trenutku kada mi je trebala pomoć i kada sam se umorila od toga da mi ni liječnik ne može reći što mi je nego me šalje kući na juhu i prepisuje mi persene. Odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i pronaći rješenje za svoje probleme. Prvo je to bila anksioznost s kojom sam se borila u srednjoj školi i na fakultetu pa sam onda, istražujući to, počela otkrivati sve više stvari u kojima sam se pronalazila. I kako sam s vremenom primijetila napredak, to me motiviralo da nastavim istraživati. Imam potrebu pričati o tome kako bih pomogla drugim ljudima koji proživljavaju slično te koji se zbog toga osjećaju prestrašeno, otuđeno i posramljeno. Moji su rezultati vidljivi. Nisam otišla u fanatizam pa ne strašim ljude nekim savjetima i terminima s kojima se prvi put susreću. Svakom pojedincu pristupam pedagoški. Svaka osoba zahtijeva drukčiji pristup, a to mnogi ne shvaćaju pa samo dodatno prestraše ljude.
Story: Danas je rad na sebi trend. Mislite li da je to dobro ili loše, licemjerno ili iskreno?
Svaki trend, pa tako i ovaj, ima svoje slijepe sljedbenike i one koji su tu samo zbog sebe. Slijepo slijediti trend, kao i masu, loše je za pojedinca jer onda nema izgrađene stavove i ne vodi se srcem pa samo ugrožava svoje potrebe i često se pogubi. Dakle, trendove ne treba nametati, nego pojedinac treba sam odlučivati za sebe, makar se to kosilo s trenutačnim trendom i mišljenjem većine. Treba slušati svoj unutarnji glas u tišini, a ne vanjsku buku.
Story: Kako se nosite s unutarnjim kritičarom koji često zna biti toliko jak da vodi do nekog oblika samomržnje?
Ne kaže se bez veze da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj i upravo je zato rad na sebi najpotrebniji jer njime dolazimo do razumijevanja i prihvaćanja sebe u svim situacijama. Jako sam kritična prema sebi i svom radu, što nije loše jer me to motivira da rastem i napredujem, no ponekad to kritiziranje preraste u kažnjavanje, što nije dobro. Upravo bi u tim trenucima sebi trebalo poklanjati najviše ljubavi i razumijevanja. Trenutačno najviše radim na tome da postanem svoj najbolji prijatelj te da na sebi primijenim zdravo i pozitivno ophođenje kakvo imam prema drugim ljudima kada se nađu u problemu. Često osvijestim da su lijepe riječi podrške koje uputim nekome zapravo samo odraz onoga što trebam reći i sebi. Sve dok samog sebe kritiziraš, pohvale i komplimenti drugih ne utječu na tvoje samopouzdanje pa se trudim biti blaga i obzirna prema sebi i postati si najbolji prijatelj.