DINO SE HRABRO NOSI S DIJAGNOZOM: 'Želim biti najbolji u svemu što radim'

Splićanin Dino Sinovčić od rođenja ima artrogripozu, rijetku bolest zglobova zbog koje ne može potpuno ni ispružiti ni saviti noge. Uglavnom je u invalidskim kolicima, ali može i kratko samostalno hodati, a u posebnim situacijama nosi i ortoze

Rođen je s dijagnozom artrogripoze, ali nikada nije dopustio da se ‘ukopa’ u sigurnoj zoni iz koje ne može napredovati. Kada ne pliva, igra košarku. Vozi i automobil, a vozački ispit položio je sa 18 godina iz prvog pokušaja. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu u Splitu, a nakon paraolimpijade trebao bi početi raditi kao trener plivanja. Ako se netko može inspirirati njegovim životom, tvrdi, nema mu veće satisfakcije. Možda samo zlatna medalja na paraolimpijadi u Tokiju?

Izvor: Jadran Babić

Story: S dijagnozom artrogripoze nosite se od rođenja. Kako bolest utječe na vaše tijelo?
Riječ je o iznimno rijetkoj bolesti, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Pojednostavljeno, artrogripoza multiplex congenita je bolest zglobova. Zbog artrogripoze imam kontrakture zglobova pa ne mogu potpuno ni ispružiti ni saviti noge. Bolest može obuhvatiti cijelo tijelo, a ja imam sreću što je zahvatila samo noge, gornji dio tijela potpuno je zdrav. Artrogripoza nije progresivna, moje je stanje nepromijenjeno od 2003. kada sam posljednji put operiran. Naime, prvu operaciju imao sam već kao jednogodišnje dijete, a do 2003. bilo ih je 15. Liječnici su pokušavali izravnati moje noge kako bih lakše hodao, ali nakon svake operacije ubrzo bi se sve vratilo u početno stanje. Danas većinu vremena provedem u invalidskim kolicima, ali mogu i hodati na kratke relacije - imam ortoze, ali stavljam ih samo ako se moram negdje penjati na kat, ako nema lifta.

Story: Jeste li prvi put ušli u bazen zbog rehabilitacije nakon operacije? Je li tako počela vaša sportska karijera?

Nakon svake operacije liječnici su mi sugerirali da plivam u bazenu zbog rehabilitacije i tako je sve počelo. Majka i otac vodili su me subotom na plivanje gdje su me primijetili treneri plivačkog kluba Mornar iz Splita. Predložili su mi da se priključim njihovoj selekciji plivača bez invaliditeta, što sam i učinio 2004., u dobi od 13 godina.

U početku je to bila igra, neobavezni, bezbrižni treninzi. Dvije godine poslije učlanio sam se u plivački klub za plivače s invaliditetom Cipal. Tek 2009., kad sam otišao na prvo međunarodno natjecanje, shvatio sam da plivanje više nije igra. Na Europskom prvenstvu na Islandu osvojio sam broncu na 100 metara leđno - bila je to moja prva medalja. Tada je moja karijera krenula uzlaznom putanjom, a posljednje tri godine donijele su sportske vrhunce i meni i mom treneru.

Izvor: Jadran Babić

Story: Trenera niste promijenili već 15 godina, kako to?

Kad sam počeo trenirati, uz mene je godinu dana bio drugi trener iz plivačkog kluba Mornar, a nakon njega preuzeo me Slobodan Glavčić. Od tada se nismo razdvajali. Slobodan mi je s vremenom postao drugi otac koji me usmjerava u životu, pomaže mi savjetom, pohvalom, kritikom. Nemamo odnos trenera i plivača, već smo jedan drugome obitelj. Slušamo se i poštujemo, a rezultati naše suradnje ne izostaju.

Story: Kako izgledaju vaši dani? Koliko puta dnevno trenirate? Jesu li treninzi prije odlaska u Tokio intenzivniji?

I prije sam trenirao tri puta dnevno, u tom se smislu nije puno promijenilo. Za osvajanje Svjetskog prvenstva i kvalifikacije za Paraolimpijske igre potrebno je mnogo rada i truda, ali to sam prihvatio pa tako i gledam na svoje treninge. Moj dan započinje jutarnjim treningom od 7 do 9 sati, nakon toga u 11 sati idem na fizikalnu terapiju kod Tomislava Prusca bez kojeg ne bih mogao odrađivati treninge na tako visokoj razini. Terapija mi je iznimno važna da bih lakše mogao odraditi drugi i treći trening u danu.

Nakon terapije ručam, potom odlazim u teretanu na dva sata, pa se vraćam u bazen od 17 do 19 sati. To je moje radno vrijeme svakog dana. Prošle godine završio sam Kineziološki fakultet u Splitu, smjer plivanje, i nakon Paraolimpijskih igara uzeo bih malo vremena za odmor. Kad se odmorim od ludog tempa, trebao bih početi raditi u plivačkom klubu Mornar kao trener plivanja.

Izvor: Ivo Čagalj/PIXSELL

Story: Ima li u klubu Mornar mladih s invaliditetom koji treniraju? Postoji li netko tko bi mogao krenuti vašim putem?

Ne, u Splitu postoji plivački klub Cipal za osobe s invaliditetom, čiji sam i ja bio član do 2019., a onda sam se vratio u Mornar. Moj je trener iz Mornara pa je bilo logično da treniram u njegovu klubu. Trenutačno na razini cijele Hrvatske ne vidim potencijal. Kada kolega Kristijan Vincetić, također plivač s invaliditetom, i ja odemo u sportsku mirovinu, sigurno će proći dosta godina do neke nove medalje na europskim i svjetskim prvenstvima, paraolimpijskim igrama pogotovo. Iako imamo nekoliko mladih potencijala u ženskom dijelu reprezentacije, morat ćemo pričekati da skupe dovoljno iskustva i treninga kako bi bile konkurentne na velikim natjecanjima.

Vincetić također ide na paraolimpijadu. On je godinu dana stariji od mene i radi u plivačkom klubu Dubrava, a njegova disciplina je 100 metara delfin. Uz njega ide Toni Brajša iz PK Natatora iz Zagreba i plivačica Paula Novina također iz Natatora.

Story: Ovo nisu vaše prve Paraolimpijske igre?

Tako je, drugi ću put nastupiti na njima, bio sam u Rio de Janeiru 2016. godine. Sam ambijent me oduševio. Prvi sam put nastupio pred 10.000 navijača na bazenu, ugođaj je bio fenomenalan. U Riju sam otplivao najbolje vrijeme u karijeri (1:14:46 min) i osvojio peto mjesto, što je za mene velik uspjeh. Sada mi je cilj u Tokiju isplivati novi osobni rekord. Hoće li biti dovoljan za neku od medalja, vidjet ćemo. Ne volim pompozne najave. Svi plivači tamo imaju jednake šanse. Iako tamo dolazim kao svjetski prvak, ne mogu reći da ću sigurno uzeti zlato jer treba respektirati i druge plivače.

Story: Na Europskom prvenstvu u Portugalu u svibnju ove godine osvojili ste srebrnu medalju. Dakle, prilično ste spremni za Paraolimpijske igre. Je li vam pandemija i odgoda igara pomogla ili odmogla u pripremama?

U Portugalu sam nastupio samo mjesec dana nakon što sam prebolio koronavirus. Samim time rezultat je odličan i stvaran pokazatelj da sam bio u dobroj formi. Da se nisam zarazio koronom, vjerujem da bi palo i zlato. Većina je to i očekivala od mene. Rezultatom sam jako zadovoljan i znam da sam na dobrom putu da ostvarim dobro vrijeme i u Tokiju. Nakon što sam 2019. osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno u kategoriji S6 na WPS svjetskom paraplivačkom prvenstvu u Londonu, bilo je logično da nastavim raditi tim tempom, na maksimalnoj razini i da spreman krenem na Paraolimpijske igre. S te strane mislim da bih bio spremniji da su se održale prošle godine. Sada sam godinu stariji, a konkurenti su dosta mlađi od mene, pet do sedam godina.

Njihov se organizam brže oporavlja od napornih treninga. S druge strane, moja je prednost što sam najiskusniji, uz još jednog natjecatelja iz Kine. Zbog odgode igara uspješno sam sanirao ozljede, dobro sam se odmorio, imao sam slobodno ljeto, što si nisam mogao priuštiti posljednjih osam godina.

Izvor: Jadran Babić

Story: Kad vas očekuje prvi nastup u Tokiju?

Polazak je planiran 20. kolovoza, a prvi nastup je 1. rujna. Plivam 100 metara slobodno. U toj disciplini ne očekujem mnogo, ali bit će mi dobra priprema za ono što slijedi dva dana poslije - moja glavna disciplina je 100 metara leđno.

Story: Što vas izdvaja od drugih sportaša, što vas gura naprijed?

Pozitivna tvrdoglavost i upornost. Želim biti najbolji u svemu što radim. Perfekcionizam me gura sve ove godine. Naravno, da nemam ovakvih rezultata, ne bih se bavio ovim sportom. Kad sam bio mlađi, motivacija mi je bila otići na prvo natjecanje u Hrvatskoj, potom u inozemstvo. I sama putovanja bila su mi svojevrsna nagrada. Kad sam počeo postizati bolje rezultate, postao sam još motiviraniji. Ima tu i financijskih dobrobiti pa trenutačno živim od plivanja. Sve me to potiče na daljnji rad - medalja, najbolje vrijeme, napredovanje, putovanja.

Story: Tko vam je najveća podrška? Imate li djevojku?

Osobe s invaliditetom jako ovise o svojim roditeljima. Od početka su oni bili i moja taksi služba. Cijelu srednju školu vozili bi me ujutro na trening, s treninga u školu, iz škole na ručak pa opet na trening. Svoje su dane prilagođavali meni i odricali se svojih potreba. Oni su velik razlog zašto sam danas tu gdje jesam - kvalitetni roditelji stvorili su kvalitetnog plivača. Nakon toga sigurno i prijatelji, oni me podržavaju i razumiju i znaju da nisam za lude izlaske jer je moj život pun odricanja.

Malo je onih oko mene koji to ne razumiju i vide samo medalju. Iza medalje krije se puno odricanja. Djevojku trenutačno nemam, pokušao sam to kombinirati, ali u mom ludom rasporedu to jednostavno nije moguće. Rekao sam sebi da ću najprije odraditi Paraolimpijske igre u Tokiju, a zatim krenuti u potragu. Takav je plan, ali svašta se može dogoditi...

Story: Što vas još raduje osim plivanja? Imate li nekih hobija?

Najviše me raduju drugi sportovi. Član sam Košarkaškog kluba invalida Split koji smo osnovali prije tri godine. Jedan sam od osnivača. Posvetit ću se više košarci nakon paraolimpijade. Zasad imam medalje iz košarke, stolnog tenisa, tenisa, plivanja, vaterpola... Sve sam to probao. Sve mi ide, a za to su vjerojatno zaslužni i geni - otac se bavio košarkom cijeli život, a majka je igrala odbojku. Imam raspon ruku od dva metra, to nam je genetski, svi smo u obitelji visoki. Vjerojatno bih i ja bio visok i bavio se košarkom da nemam tu dijagnozu od rođenja. Jedino se šest godina starija sestra nikad nije bavila sportom, još ne znamo čija je ona. Kad ne treniram i ne igram košarku, volim se odmoriti na vikendici u malome mjestu Gradac.

Story: U razgovoru s vršnjacima i drugim mladima s invaliditetom motivirate li ih da se počnu baviti sportom?

Želim svojim primjerom mladima dokazati da je uz trud doista sve moguće. Uvijek naglašavam kako mi je cilj da se što više ljudi s invaliditetom uključi u sport. Ako se netko može inspirirati mojim životom, nema veće satisfakcije za mene. Poanta je da i drugi s invaliditetom vide da nisu sami, da će im i druge osobe s invaliditetom pomoći savjetom i primjerom, a onda će im biti puno lakše kročiti kroz život koji im je zasigurno težak, posebno ako su kao mladi doživjeli nesreću i postali invalidi. Moram reći da je meni svakako puno lakše jer sam od rođenja osoba s invaliditetom. Jednostavno za bolje ne znam, na ovakav sam život navikao i njime sam zadovoljan.