Kako je živjeti s HIV-om u Hrvatskoj? Imaju li takve osobe pravo na privatnost? Kako izgleda njihov obiteljski i društveni život i kako je pritom raditi u kuhinji jedne osnovne škole? Odgovore na ova pitanja dokumentarcem ‘Poznavajući Marija’ pokušala je dati 27-godišnja scenaristica i redateljica Emili Ema Sedlar snimivši ga 2020., tijekom studija na Sveučilištu Vern. Riječ je o prvom hrvatskom dokumentarnom filmu o životu HIV pozitivne osobe, čija je online premijera nedavno održana, a danas je svima dostupan na YouTubeu.
Glavni akter je Mario Lemešić iz Bjelovara koji je, zbog radne atmosfere i pritiska javnosti nakon otkrivanja njegova statusa, na bolovanju bio gotovo pet godina. Uz to što radi kao stručnjakinja za odnose s javnošću na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Emili se već godinama bavi aktivizmom pa je željela ekranizirati Marijevu borbu protiv stigmatizacije i diskriminacije, a savjete u vezi snimanja filma dao joj je i otac, redatelj Jakov Sedlar.
Story: ‘Poznavajući Marija’ vaš je debitantski uradak. Kako to da ste se odlučili baviti baš tom temom?
Baveći se aktivizmom u sferi HIV/AIDS-a, primijetila sam da ono što nama nedostaje u društvu jest empatija, razumijevanje. Ne slušamo tuđe priče, nego smo spremni olako osuditi. Jedna od takvih priča na koju trebamo obratiti pozornost jest ona o Mariju. Inače, oduvijek me zanimala tematika HIV/AIDS jer je ona, barem meni, kompleksna s psihološke i sociološke strane. S obzirom na to da sam provela dio djetinjstva u New Yorku, u školi smo čitali književna djela koja govore o problematici AIDS-a, a tijekom zdravstvenog odgoja učili smo o načinu kako se percipiralo tu bolest, posebice kako su u javnosti stigmatizirali LGBT zajednicu u počecima epidemije. Primjerice, u sedmom razredu čitali smo dramski tekst ‘Angels in America’ autora Tonyja Kushnera koji govori o tome kako osobe različitih biografija prihvaćaju svoje voljene koji se bore s virusom. I danas imam prijatelje iz tog razreda koji su angažirani u toj vrsti aktivizma i beskrajno sam zahvalna što su bili i ostali dio mog života, jer sam upravo od njih najviše naučila pripremajući se za ovaj film. S druge pak strane, bila sam razočarana time što se u Hrvatskoj vrlo malo govori o HIV-u, a i što su ljudi s jedne strane primitivni, a s druge neupućeni, jer se u školama definitivno ne govori o HIV-u, barem kad je riječ o stigmi i diskriminaciji. Kada sam govorila ljudima da pišem za strane portale koji se bave aktivizmom u sferi HIV/AIDS-a te kada sam im ispričala kako bih jednoga dana snimala i dokumentarni film, bila sam izložena čudnim pogledima koji su bili gotovo izrazi mržnje. Postavljali su mi pitanja poput: “Jesi li ti možda HIV pozitivna?” ili “Je li ti netko umro od AIDS-a?” Znala sam da trebam reagirati, a jedna od takvih reakcija bila je snimiti film o HIV-u u Hrvatskoj.
Story: Kako ste se vi i Mario upoznali?
Marija sam upoznala tako što sam ga dodala na Facebooku i otvoreno ga pitala za intervju za američki portal Positive Women’s Network USA, a poslije sam napravila još jedan intervju za hrvatski LGBT portal CroL. Otišli smo na kavu i kada mi je ispričao svoju priču, znala sam kako će mi trebati vremena da puno toga naučim o situaciji u Hrvatskoj. Našli smo se u jednom kafiću kod Maksimira. Bila sam nervozna jer sam htjela ostaviti pozitivan dojam kao mlada novinarka i netko tko bi se htio u dokumentarnom filmu baviti tematikom o kojoj se vrlo malo govori u medijima, školstvu i slično. Mario je bio izrazito drag i nježan te smo razgovarali o projektima koje želimo ostvariti ne samo kao aktivisti nego i kao pojedinci koji žele mijenjati retoriku i stereotipove o osobama koje žive s HIV-om. Najviše sam ponosna na to što sam stekla prijatelja poput Marija.
Story: Kako je izgledao proces snimanja dokumentarca? Jesu li vas i/ili Marija vodile sumnje, strah od reakcije publike?
Jedan mi je profesor na novinarstvu rekao da ako postoji strah o određenoj tematici koja je drukčija i pruža nove perspektive, onda on treba biti prisutan, posebice kada autor želi promovirati solidarne ideje koje potiču toleranciju, ljubav i razumijevanje. Znala sam da je ovo tematika o kojoj se u Hrvatskoj uopće ne priča, jedino kada je Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, a to nije dovoljno. Pažljivo sam stvarala redateljski koncept jer sam htjela objasniti ne samo Marijevu rutinu nego i osobe kojima je on okružen. Htjela sam prikazati prekrasan odnos između njega i njegova partnera Kikija, kako imaju obiteljski i srdačan odnos s medicinskim sestrama, psihologinjom i doktorom u Klinici za infektivne bolesti, ali i odnos između njega i njegovih roditelja. Ti međuljudski odnosi u dokumentarnom filmu sve govore i vjerujem da sam te trenutke uspjela prenijeti na film.
Story: Kakve su bile reakcije?
Ljudi su pozitivno reagirali na film i bili su sretni što ipak postoje redatelji koji žele snimati film o tabu temi koja nije prisutna u Hrvatskoj. Prepoznali su tu moju želju da se neke stvari, o kojima se ne govori, pokrenu.
Story: Koliko ste dugo radili na dokumentarcu?
Dosta. Meni je ta priča bila iznimno važna i kada sam pisala tekst za portal, znala sam da njegovu priču treba prikazati u audiovizualnom formatu. Mjesecima sam gledala dokumentarne projekte koje su snimali kolege u SAD-u i s njima sam se konzultirala jer sam im naglasila činjenicu da je situacija u SAD-u i u Hrvatskoj drukčija što se percepcije i znanja o HIV-u tiče. Ovo je bio projekt u kojem sam upoznavala i sebe kao redateljicu.
Story: Na što ste posebno željeli skrenuti pozornost filmom? A što je Mariju bilo najvažnije da se prikaže?
Imam teoriju da će možda ljudi postati svjesniji i znatiželjni u vezi s tabu temama kada im se određeni projekt predstavi iz perspektive pojedinca bez obzira na to je li riječ o novinskom članku ili dokumentarnom filmu. U redateljskom konceptu imala sam dvije stvari koje sam htjela naglasiti tijekom snimanja i montiranja ovoga filma: prvo, bilo mi je važno istaknuti odnose koje Mario ima s ljudima kojima je okružen i koji svakodnevno utječu na njegov život. Mario i ja smo se složili da nam je krucijalno dobro snimiti scene u bolnici Fran Mihaljević jer smo oboje htjeli uhvatiti one situacije u kojima je jasno da se svi liječnici iznimno prijateljski odnose prema svojim pacijentima.
Story: Vjerujete li da se ovim dokumentarnim filmom (i umjetnošću općenito) mogu promijeniti stavovi gledatelja i njihovi vrijednosni sustavi?
Itekako! Vjerujem da film može biti okidač da ljudi sami počnu otkrivati i stvarati dojmove o određenim društvenim temama. Kada sam se preselila u Hrvatsku, stalno sam pratila LGBT filmske festivale i tražila pojedinačne ljudske priče te sam iz toga sama počela otkrivati i istraživati kakvo je društvo u kojemu živim.
Story: Tijekom brojnih intervjua i snimanja scena pamtite li neki posebno emotivan trenutak?
Najviše pamtim dan kada smo snimali Marijeve roditelje. To je psihički bio težak dan jer sam postavljala pitanja vezana uz njihovu reakciju kada su doznali da je Mario HIV pozitivan te kada je doživio diskriminaciju u školi. Dok sam snimala i postavljala pitanja, gledala sam reakciju Marijevih roditelja, ali i njegove na njihove odgovore. Njegovim roditeljima nije bilo lako odgovoriti, bili su emotivni i puno su toga htjeli reći, a i Mario je bio emotivan. Moram priznati da mi je to bio psihički težak trenutak i ispričala sam se Mariju jer sam mislila da sam pretjerala. No on mi je rekao da želi takve trenutke u filmu.
Story: Je li vas nešto posebno iznenadilo u Marijevoj ispovijesti?
Svaki segment me iznenadio, posebice činjenica da je trebao organizirati tribinu na kojoj je roditeljima i učiteljima trebao reći da ne predstavlja nikakvu opasnost za njihovu djecu kao školski kuhar. U SAD-u poznajem kuhare s istom dijagnozom koji najnormalnije rade i nitko se ne boji da će oni zaraziti druge. Bilo mi je tužno slušati da su čak i nakon tribine ljudi i dalje uvjereni u pogrešne neznanstvene informacije. Zato i želim snimati filmove poput ‘Poznavajući Marija’ i mogu reći da to nije jedini film o HIV-u na kojem ću raditi.
Story: U svijetu je tijekom godina snimljeno dosta igranih filmova o HIV-u, koje biste izdvojili i zašto?
Svaki film s tematikom HIV-a ostavio je snažan dojam, ali postoje dva koja su me obilježila u određenim trenucima. ‘Philadelphia’ je film koji sam prvi put gledala s devet godina sa svojom mamom. Ona mi je govorila o osudama koje osobe s HIV-om dožive i to sam upravo primijetila u filmu - kako se uspješnom čovjeku život okrene naglavačke samo zato što je dobio HIV. ‘The Normal Heart’ je izvrstan autobiografski film koji prikazuje početke HIV-a u SAD-u i strah koji su mladi gay muškarci proživljavali. Izdvojila bih i dokumentarne filmove ‘We Were Here’, ‘Blood Brother’ i ‘How To Survive A Plague’.
Story: Glumac Billy Porter nedavno je javno priznao da je zaražen HIV-om, ali odlučio je to skrivati čak 14 godina zbog straha od diskriminacije. Kako ste vi doživjeli tu vijest i jeste li se možda u tim trenucima čuli s Marijem?
Bila sam sretna što jedna javna, pozitivna i aktualna ličnost govori o svojem iskustvu s HIV-om i strahu od diskriminacije. Vjerujem kako takve priče mogu potaknuti i druge da govore o svom statusu, barem je tako u SAD-u. Jednog bih dana htjela vidjeti više osoba poput Marija koje govore o svom HIV pozitivnom statusu te da ne postoje strah i osuda zajednice, pogotovo u Hrvatskoj. S obzirom na to da ovdje živim i radim, cilj mi je snimati filmove u kojima će osobe koje žive s HIV-om vidjeti da se radi na tome da ova zajednica bude sigurnije mjesto za sve nas.
Story: Je li vam prije ili tijekom snimanja i vaš otac Jakov Sedlar davao savjete?
Njemu sam se prvom obratila s ovom idejom i pružio mi je veliku podršku. Istina je da smo različiti, ali svejedno učimo jedno o drugome, posebice kada je o filmu riječ. Tu sam ipak privilegirana jer imam mogućnost razgovarati s njim o temama koje su mi zanimljive, a on će me uvijek saslušati i reći što misli, bez ikakvih nagovora na bilo što.
Story: Trenutačno ste zaposlenica Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Što točno radite?
Snimam promotivne filmove, radim digitalni marketing za TTF-ove društvene mreže i osmišljavam ideje za promociju fakulteta, što je uistinu važno jer danas je PR nerijetko - sve.
Story: Završili ste novinarstvo na Vernu, ali kako ste rekli, cijeli se život bavite umjetnošću. Kako? Kako je izgledala vaša inicijacija u umjetnički svijet?
Odrasla sam u umjetničkom svijetu jer mi je majka kiparica, a otac filmski redatelj. Veći dio djetinjstva provela sam s mamom i ona me potaknula da se bavim umjetnošću na svoj način: da nađem svoj smisao i strast te da ih primijenim u nekom umjetničkom formatu. To je za mene dokumentarni film.
Story: Aktivizmom se bavite već nekoliko godina - u kojim ste sve akcijama sudjelovali te koje vas teme najviše dotiču?
U posljednjih sedam godina najviše idem na Pride, Osmi marš i sudjelujem u određenim prosvjedima, poput #FreePalestine. Dvije sam godine volontirala u Gongu i ondje pomogla organizirati prosvjed Hrvatska može bolje.
Story: Postoji li netko u svijetu aktivizma tko vas je posebno inspirirao, na koga se ugledate i od koga učite?
Osim što su mi tijekom odrastanja inspiracija bile feministkinje poput Bell Hooks i Glorije Steinem, u posljednje vrijeme pratim mlade aktiviste iz SAD-a koji su aktivni u organizacijama poput Black Lives Matter, a to su Alicia Garza i Opal Tometi. Emma Gonzalez mi je postala prava inspiracija nakon što je održala govor protiv nošenja oružja i promijeni tog zakona. Najviše navijam za osobe poput Alexandrije Ocasio-Cortez i Bernieja Sandersa.
Story: Kojih biste se tema još voljeli dotaknuti u dokumentarnim filmovima ili nekoj drugoj vrsti umjetnosti?
Htjela bih jednog dana snimati film o položaju Roma u Hrvatskoj jer je to tema o kojoj je teško početi dijalog s mnogima. Uz to, u Hrvatskoj bih se bavila i temama poput mentalnog zdravlja, s obzirom na to da imamo sve više osoba koje imaju različite psihičke bolesti, a boje se govoriti o svojim dijagnozama, strahovima i nesigurnostima.
Story: Radite li na nekom novom projektu?
Trenutačno pripremam scenarij za dokumentarni film ‘The Lovely Ladies’. Film prati skupinu žena koje žive s HIV-om, spajaju se na jednom forumu i pružaju svakodnevne savjete poput kako se povjeriti partneru i reći mu za HIV status, kako se boriti protiv depresije nakon što je netko otkrio za pozitivan status, kako objasniti svojoj djeci što je HIV i zašto trebaju uzimati terapiju. Inicijatorica tog foruma je Jennifer Vaughan, youtuberica koja je počela dijeliti svoje priče vezane uz HIV. Plan mi je jednog dana snimiti film o Ali Forney Center, organizaciji koja pomaže mladim LGBT beskućnicima.
