Ostaviti trag, upravo mi je to misao vodilja kad promišljam i stvaram. Vjerujem da će i ova izložba biti moj trag. Postoji u narodu izreka: “Što oko vidi, ruka napravi”, a mi slijepi kažemo: “Što ruka vidi, ruka napravi.” Sve su skulpture nastale dodirom predmeta, svaki od njih prošao je kroz moje ruke kako bih vidio oblik, površinu i detalje na njima. Otuda i naziv ‘Dodir’ - rekao nam je Emil Mandarić, autor izložbe koja je nedavno postavljena u Muzeju grada Zagreba u povodu proslave 75. obljetnice Hrvatskog saveza slijepih. Emil je rođen 1965. u Slavonskom Brodu. Oženjen je i otac dviju kćeri. Od 1970. živi u Rijeci gdje je 2011. kao slijepa osoba počeo stvarati umjetnička djela. Prepuštajući se glatkoj površini papira, autor je oblikovao objekte, forme i osobe, a površine skulptura obogatio je Brailleovim pismom. Objekti su vizualno skladni, ali i smišljeni za doživljaj dodirom ruke koji otkriva svu ljepotu sakrivenu u toplini oblikovanog materijala. Nastale u suglasju tehnike i materijala - ekoloških vrećica od pak-papira preuzetih iz trgovina, skulpture prikazuju osobe koje su često zanemarene i neprimjetne u našem društvu, čime autor šalje snažnu poruku.
Story: Niste rođeni slijepi, vid ste izgubili postupno. Kada su počeli prvi problemi?
Negdje 1986. godine. Obavio sam razne pretrage zbog naizgled obične upale oka, a onda sam nekoliko mjeseci proveo u bolnici jer liječnici nisu uspjeli postaviti dijagnozu, a izvadili su mi i zdrave gornje zube. Naime, u nekim su slučajevima zubi uzročnik problema s vidom, ali kod mene nije bilo tako. Primio sam tada dosta injekcija u oči koje su, pretpostavljam, prouzročile povećanje očnog tlaka. S vremenom se razvio i glaukom. Početkom devedesete uslijedila je operacija desnog oka, a dvije godine poslije i lijevog. Oštećenja su bila velika pa sam 2004. službeno proglašen slijepom osobom, u 39. godini života. Cijelo vrijeme trudio sam se normalno funkcionirati i nadao se najboljem. Samo šest mjeseci prije potpunoga gubitka vida polagao sam vozački ispit za kamion s prikolicom. Danas nazirem samo svjetlost na lijevo oko.
Story: Kako ste se u početku nosili sa sljepilom?
Neposredno nakon gubitka vida proživio sam razdoblje dubokog žalovanja u kojem sam se opraštao od dijela sebe i dijela dotadašnjeg života. Još osamdesetih godina, kada sam obilazio razne stručnjake po bivšoj državi, jedan liječnik u Beogradu rekao mi je da ću za nekoliko godina oslijepiti. Tada mi je to zvučalo nevjerojatno. Imao sam tek 21 godinu. Pomoć i podrška koju sam pronašao u obitelji i Udruzi slijepih Primorsko-goranske županije, dijeleći iskustva s ljudima koji su uspješno savladali izazove života bez vida, uvelike su mi pomogli da se prilagodim novome načinu življenja. Tako sam iz dana u dan postajao sve samostalniji i prihvaćeniji kao ravnopravan član zajednice.
Story: Kao slijepa osoba, s kakvim se preprekama susrećete?
S pogrešno parkiranim automobilima. Šalim se, ljudi to ne rade iz zlobe, naravno, nego zato što su nesvjesni da nepažnjom nekome mogu napraviti problem. Ne osjećam se ugroženim i ne želim isticati negativne strane sljepoće. Fokusiram se na one pozitivne, edukaciju građana, razgovor s njima, radionice s djecom i mladima. I nekad je važno zahvaliti zajednici na svemu. Najlakše je reći što ne valja i žaliti se. Zašto ne bismo govorili o lijepom i stvarali umjetnost? Kad oslijepite, jednostavno se morate oprostiti od starog načina života i početi novi. To morate napraviti što prije i morate živjeti ponosno. Svaka životna situacija može vam donijeti puno dobrog i lošeg. Danas čak planinarim s članovima Planinarskog društva Obruč Jelenje. Imam svoj štap i imam svoju slobodu.
Cijeli intervju s Emilom Mandarićem u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji je u prodaji od srijede, 7. srpnja 2021. godine
