Emil Mandarić nije oduvijek slijep: 'Najlakše je žaliti se'

Ostaviti trag, upravo mi je to misao vodilja kad promišljam i stvaram. Vjerujem da će i ova izložba biti moj trag. Postoji u narodu izreka: “Što oko vidi, ruka napravi”, a mi slijepi kažemo: “Što ruka vidi, ruka napravi.” Sve su skulpture nastale dodirom predmeta, svaki od njih prošao je kroz moje ruke kako bih vidio oblik, površinu i detalje na njima. Otuda i naziv ‘Dodir’ - rekao nam je Emil Mandarić, autor izložbe koja je nedavno postavljena u Muzeju grada Zagreba u povodu proslave 75. obljetnice Hrvatskog saveza slijepih. Emil je rođen 1965. u Slavonskom Brodu. Oženjen je i otac dviju kćeri. Od 1970. živi u Rijeci gdje je 2011. kao slijepa osoba počeo stvarati umjetnička djela. Prepuštajući se glatkoj površini papira, autor je oblikovao objekte, forme i osobe, a površine skulptura obogatio je Brailleovim pismom. Objekti su vizualno skladni, ali i smišljeni za doživljaj dodirom ruke koji otkriva svu ljepotu sakrivenu u toplini oblikovanog materijala. Nastale u suglasju tehnike i materijala - ekoloških vrećica od pak-papira preuzetih iz trgovina, skulpture prikazuju osobe koje su često zanemarene i neprimjetne u našem društvu, čime autor šalje snažnu poruku.

Story: Kako ste se u početku nosili sa sljepilom?

Neposredno nakon gubitka vida proživio sam razdoblje dubokog žalovanja u kojem sam se opraštao od dijela sebe i dijela dotadašnjeg života. Još osamdesetih godina, kada sam obilazio razne stručnjake po bivšoj državi, jedan liječnik u Beogradu rekao mi je da ću za nekoliko godina oslijepiti. Tada mi je to zvučalo nevjerojatno. Imao sam tek 21 godinu. Pomoć i podrška koju sam pronašao u obitelji i Udruzi slijepih Primorsko-goranske županije, dijeleći iskustva s ljudima koji su uspješno savladali izazove života bez vida, uvelike su mi pomogli da se prilagodim novome načinu življenja. Tako sam iz dana u dan postajao sve samostalniji i prihvaćeniji kao ravnopravan član zajednice.

Story: Čime ste se tijekom života bavili?
Po struci sam strojarski tehničar, radio sam u Ini 26 godina. U invalidskoj mirovini sam od 2011., otkad je Mol otkupio Inu. A te godine pokrenut je postupak zbrinjavanja osoba s invaliditetom.

Story: Kao slijepa osoba, s kakvim se preprekama susrećete?

S pogrešno parkiranim automobilima. Šalim se, ljudi to ne rade iz zlobe, naravno, nego zato što su nesvjesni da nepažnjom nekome mogu napraviti problem. Ne osjećam se ugroženim i ne želim isticati negativne strane sljepoće. Fokusiram se na one pozitivne, edukaciju građana, razgovor s njima, radionice s djecom i mladima. I nekad je važno zahvaliti zajednici na svemu. Najlakše je reći što ne valja i žaliti se. Zašto ne bismo govorili o lijepom i stvarali umjetnost? Kad oslijepite, jednostavno se morate oprostiti od starog načina života i početi novi. To morate napraviti što prije i morate živjeti ponosno. Svaka životna situacija može vam donijeti puno dobrog i lošeg. Danas čak planinarim s članovima Planinarskog društva Obruč Jelenje. Imam svoj štap i imam svoju slobodu.

Story: Je li vas mirovina potaknula da se počnete baviti umjetnošću?

Iste godine kada sam proglašen slijepom osobom, prema nalazu i mišljenju ovlaštenog specijalista, učlanio sam se u Udrugu slijepih Primorsko-goranske županije. Tada sam uvidio što sve slijepa osoba može - baviti se sportom, stvarati umjetnička djela, nebo je granica... Godinu dana poslije u sklopu udruge osnovana je kreativna radionica na kojoj sam se prvi put susreo s radovima pokojnog člana Josipa Mihelčića, osobe kojoj je bomba izbila oba oka i nije imao tri prsta na ruci, a stvarao je zapanjujuće duboreze. Njegovi su radovi na mene ostavili dubok dojam. Umjetnik u meni zasigurno je postojao, ali kada sam u ruke uzeo njegova djela, to me potaknulo da i sam počnem stvarati. Kako sam tada još radio u Ini, nisam mogao sudjelovati u kreativnim radionicama udruge pa sam prve radove počeo raditi tek u mirovini.

Story: Sjećate li se svoga prvog rada?
Bio je to nekakav duborez. Mihelčić i još jedan član, Vladimir Čop, bavili su se time pa sam poželio i ja. Smatrao sam ih autoritetima. Dali su mi komad lipova drveta i dlijeto. Ponosan na svoje prvo djelo, odlučio sam ga pokazati Mihelčiću. On mi je tada rekao: “Nije loše. Za deset godina napravit ćeš prvu stvar koja će stvarno valjati, a do tada imaš čime ložiti peć.” Priznao mi je tada da je tako bilo i u njegovu slučaju. Neko sam vrijeme eksperimentirao s duborezima, a onda smo za 8. ožujka članicama udruge izrađivali darove - lončanice za cvijeće ukrašavali smo papirom. Tada sam shvatio da je papir moj materijal. Posljednjih deset godina gotovo isključivo radim s papirom, sa 14 različiih vrsta. Radim tehnikom kojom se ne koristi nitko u Hrvatskoj. Na Akademiji likovnih umjetnosti, primjerice, rade s kaširanim papirom, ali na drugi način. Ja radim sa suhim papirom, a oni s mokrim. Sam sam sebi prilagodio tehniku. Papir je podatan, može se s njime ulaziti u detalje što keramika, primjerice, ne dopušta. Ne zahtijeva veliku opremu, nije skup poput gline. Od kilograma ljepila napravim dvije skulpture, a kilogram ljepila košta 35 kuna. Usto, kada radite s papirom, jednostavno reciklirate papir oko sebe.

Story: Gdje nastaju vaše skulpture?

U sklopu obiteljske kuće u Rijeci imam prostor od 14 četvornih metara koji je predviđen za rad. Bavio sam se u njemu nekad i drvetom. Dok sam još vidio, izrađivao sam namještaj za svoje potrebe i tapecirao ga pa imam puno predznanja. Kad sam oslijepio, jednostavno sam morao naučiti misli pretočiti u dodir, a kako ne mogu raditi skice modela, zamišljam ih i ‘vrtim’ u glavi. Kad mi na pamet padne neka ideja, uvijek moram napraviti brzi model oblika, što prije ga modelirati od papira. Tada si pomažem gipsanim zavojem. Kad napravim prvi model, počinjem razrađivati detalje. Sve mjerim prstima. Mislim da bi se svaka slijepa osoba koja zna čitati Brailleovo pismo mogla ovime baviti jer je čitanjem tog pisma već donekle razvila motoriku ruku i osjet dodira.

Story: Nakon toga postali ste predsjednik Udruge slijepih Primorsko-goranske županije. Čime se udruga bavi i koliko imate članova?

Udruga djeluje već 72 godine i ima 500-tinjak članova. Kada ljudi imaju neki problem s vidom, prvo zovu nas. Mi možemo pomoći ljudima da nauče kako živjeti sa sljepoćom i to je jedna od najvećih dužnosti naše udruge. Tijekom svog djelovanja udruga je iznimno pridonijela razvoju sustava obrazovanja, osposobljavanja i stručnog usavršavanja slijepih osoba, povećanju njihove zapošljivosti i njihovu zapošljavanju, stambenom zbrinjavanju i prevenciji institucionalizacije. Veliki su napori uloženi kako bi se osigurali uvjeti za ostanak slijepih osoba u lokalnoj zajednici. Naime, udruga veliku važnost pridaje informiranju članova i širenju važnosti senzibilizacije javnosti o potrebama i pravima slijepih osoba. Primjerice, projekt ‘Više nismo sami’, realiziran uz podršku Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, nudi uslugu socijalne pomoći u obliku pružanja pratnje i pomoći videćeg pratitelja slijepim osobama koje žive u samačkim kućanstvima i nemaju bližu rodbinu te nisu osposobljene za samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa ili psa vodiča.

Story: Na koji način radite s djecom?

Surađujem s osnovnim školama i održavam radionice i predavanja o životu slijepih osoba.Najdraže mi je raditi s djecom jer su ona tako opuštena, spontana... Ako od deset njih samo jedan čuje što sam želio reći, i to je puno. Oni će se početi drukčije ponašati i to prenijeti i na druge. Nedavno sam održao predavanje na otvorenom za učenike Osnovne škole Bakar i Područne škole Krasica, gdje sam im pričao o bakarskom slijepom vodonoši. Naime, u povodu 100 godina od njegove smrti izradio sam njegovu skulpturu od papira. Riječ je o stvarnoj osobi, dijelu povijesti grada Bakra, čovjeku koji je u 45-litarskoj bačvi na ramenu raznosio ljudima vodu. On nije hodao sa štapom kao ja, a na cipelama nije imao klasičan đon, nego kožu kako bi mogao osjetiti podlogu po kojoj hoda i tako zaključiti gdje se nalazi. Učenicima sam pokazao skulpturu i objasnio način njezine izrade.

Story: Teme vaših radova često su slijepe osobe?

Tako je, to su Pletač košara, spomenuti Bakarski vodonoša, Harmonikaš, Slijepi s bijelim štapom i Slijepi sa psom vodičem, ali i ljudski likovi iz primorskog kraja, primjerice Ribar, Starost i Mlikarica. Mlikarice su simbol Rijeke, a bilo ih je i oko Grobnika, Bribira i Novog Vinodolskog. To su žene koje su nekoć raznosile mlijeko po kućama. Skulpturu sam napravio kao spomen na njihov mukotrpan rad kojim su se počinjale baviti još kao 15-godišnje djevojčice. Svakodnevno bi u jednom smjeru, do 15 kilometara, nosile teret od 40 litara mlijeka na leđima. Sve su bile pogrbljene, male i imale su drukčiju opremu. Svaka skulptura ima neku priču.

Story: Nedavno održana izložba ‘Dodir’ u povodom 75. obljetnice Hrvatskog saveza slijepih u Muzeju grada Zagreba nije bilo vaše prvo izlaganje radova?

Ne, 2019. imao sam prvu samostalnu izložbu u Bakru, gdje sam predstavio retrospektivni ciklus skulptura ‘Taktilna umjetnost’. Od 2020. član sam Društva likovnih umjetnika Rijeka, gdje sam također održao izložbu, a darovao sam im i svoju prvu minijaturu, rad visok samo 14,5 centimetara koji prikazuje slijepu osobu sa štapom. Ponekad koristim više od 80 slojeva papira, a u toj sam koristio samo četiri kako ne bih izlazio iz dimenzija. Volim takve izazove.

Story: Što vam je sljedeće u planu?

U pravilu uvijek radim na tri do pet radova istodobno. Trenutačno radim na skulpturi u prirodnoj veličini. Najlakše mi je izmjeriti je po sebi pa će biti visoka 190 centimetara. Bit će u potpunosti izrađena od papira, kao i njezina potkonstrukcija.