'Živimo u dosta sigurnom okruženju, manjine su definitivno najugroženije'

Festival je na sebe preuzeo ozbiljan zadatak, a to je očuvanje sjećanja na holokaust, što mu je primarni cilj, ali i razvoj društva u cjelini, ne baveći se pritom kuloarima nego pozicionirajući se na društveno-kulturnoj sceni kao jedan od imperativa u ostvarivanju ciljeva. Koristimo kulturu i umjetnost kako bismo tematizirali ova važna pitanja, pritom vodeći računa da nikoga ne vrijeđamo, omalovažavamo, ali i s jasnim porukama o razvoju tolerantnijeg društva razvijajući dijalog koji u javnom diskursu izostaje ili je čak i neprimjeren”, opisuje glavne zadaće Festivala tolerancije njegova direktorica Nataša Popović. Festival, koji je ove godine održan 15. put, izrastao je iz Festivala židovskog filma koji je upravo Nataša osmislila i pokrenula, a kako bi ga realizirala, morala je dignuti kredit. Ubrzo je dobila podršku Oscarom nagrađenog producenta Branka Lustiga s kojim je blisko surađivala sve do njegove smrti u studenome 2019. godine. Otkriva što je od njega naučila, zašto je iznimno važna edukacija mladih, ali i vidi li u skoroj budućnosti društvo kojim vladaju potpuna tolerancija i prihvaćanje.

Story: Koje kriterije filmovi moraju zadovoljiti da bi bili uvršteni u program?
Pri odabiru smo se ponajprije vodili temom, porukom i kvalitetom filma, što uključuje dobru glumu, režiju, kameru, razvijene likove... Pokojni Branko Lustig postavio je kriterij da film mora imati okidač koji će pokrenuti emociju, koja će izazvati empatiju, i koji će prije svega prenijeti poruke kojima je festival posvećen. Pratimo filmsku industriju cijelog svijeta i pokušavamo pronaći ono najzanimljivije, najbolje za program festivala vodeći računa i o geografskom području kako bi naša publika dobila širu sliku europske i svjetske suvremene filmske industrije, ali i uvid u različite kulture i običaje. Da bi film ušao u selekciju za program, potrebno je da pridonosi širenju horizonata i odbacivanju predrasuda. Festival je od samog početka posvećen očuvanju sjećanja na holokaust i u programu su iznimni filmovi najnovije produkcije, ali i filmski klasici iz prošlog stoljeća. Trudimo se vratiti gledatelje na festivale unatoč velikom izboru filmova i serija na online servisima. Smatramo da je pogledati film na festivalu potpuno druga dimenzija jer na licu mjesta s nekim možeš razgovarati o vlastitom doživljaju filma.

Story: Kada usporedite Hrvatsku danas i prije 15 godina, kada je festival osnovan, kakvo je stanje?
Živimo u iznimno izazovnim vremenima i teško je uopće dati procjenu kakvo je stanje društva. Čini mi se da ima dosta isključivih ljudi koji su jako glasni, posebice ako čitamo komentare na društvenim mrežama ili slušamo izjave predstavnika naroda, vladajućih ili, pak, javnih osoba. Međutim, čini mi se da je veći dio naših sugrađana, nas ‘običnih’ ljudi, i dalje empatičan i tolerantan, nije isključiv i opasan za urušavanje demokratskih vrijednosti društva te kršenje i urušavanje temeljnih ljudskih prava. Imali smo to priliku vidjeti nakon potresa koji su obilježili prošlu i ovu godinu, ljudi su se ujedinili, organizirali i pomagali onima u potrebi. To je bio pozitivan val koji je trebalo iskoristiti za nadogradnju i razvoj društva u cjelini. Nažalost, nije iskorišten, a ljudi su ostavljeni da se sami organiziraju i snalaze kako bi preživjeli. Nismo nacija koja izlazi na ulice, naučeni smo komentirati u užem krugu poznanika, ali ono što mi se čini da je jako važno jesu edukacija, transparentnost, dijalog i pozitivna afirmacija usmjerena prema malom čovjeku te poboljšanju životnih i svih drugih uvjeta.

Story: Prema vašem mišljenju, koje su skupine u nas najugroženije?
Iako još živimo u dosta sigurnom okruženju, manjine su definitivno najugroženije. Tu ne mislim samo na nacionalne manjine nego i na vjerske, etničke, rodne, spolne i druge.

Story: Branko Lustig rekao je da je dovoljna mala iskra da dođe do fašizma... Vidite li da negdje ozbiljno frcaju te iskre?
Ne frcaju iskre nacionalizma uz koje idu i iskre fašizma i netrpeljivosti samo kod nas i u Europi, nego u cijelom svijetu. Sjećam se kako mi je Lustig, koji je preživio holokaust, govorio: “Ponavljaju se godine 1932. i 1939. kada su bile kriza, glad i nestašica novca. Pazi, kad god zavladaju takve okolnosti, kad su ljudi nezaposleni, javljaju se pokreti poput fašizma koji ubiru plodove gorčine i nezadovoljstva. Pogledaj što se događa u Mađarskoj, Grčkoj, Poljskoj, gdje se polako razvija nacionalizam kao izraz nezadovoljstva sadašnjim stanjem. Takve stvari ulaze na mala vrata, ali brzo uzmu maha.” Nažalost, Branko je bio u pravu: čujemo sve više opasnih izjava, imamo sve više smjerova i ideja koje su opasne i ozbiljne. “Prvo su došli...” poznata je izjava i provokativna pjesma Martina Niemöllera o ignoriranju i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike ‘uklanjanja, čišćenja’ pojedinih društvenih skupina.

Story: Koliko u umirivanju iskri, u edukaciji, pomažu festivali poput vašeg? Treba li, poput lektire, za učenike srednjih i osnovnih škola biti obavezan dolazak na barem jednu projekciju ili panel-raspravu?
Iskre su obično najvidljivije kod odraslih, ali je edukacija mladih najvažniji alat kojim možemo prevenirati pojave netrpeljivosti te izostanka tolerancije, poštovanja i straha od drugog i drukčijeg. Gotovo svaki mjesec imamo online edukativni program na kojim danas sudjeluje više od 250 učenika iz cijele Hrvatske. S obzirom na to da je prošle godine festival prebačen na srpanj, a u lipnju je završena školska godina, ova je pandemija postavila brojne izazove i u provođenju redovnog obrazovanja, a posebno u provođenju izvannastavnog obrazovanja u školama. Uspješno smo odgovorili izazovima i nastavili edukacije online. Među prvima u Hrvatskoj razvili smo ozbiljnu digitalnu platformu za izvannastavno obrazovanje tijekom pandemije. Pod imenom ‘Dijalogija - pričajmo o tome’ u listopadu 2020. počeli smo provoditi edukacijske programe, a u suradnji s Njemačkim veleposlanstvom u Zagrebu i Institutom za vanjsku kulturnu politiku SR Njemačke organizirali smo predavanje dr. Matthiasa Haßa iz Memorijalnog i obrazovnog centara kuće Konferencije u Wannseeu iz Berlina. Ove smo godine u svibnju, u suradnji s Francuskim institutom iz Zagreba, organizirali predavanje o načinu prikaza holokausta u kinematografiji koje je održao dr. sc. Ophira Levy. Održali smo i nekoliko edukacija o integraciji azilanata gdje 16-godišnji dječak govori o vlastitom iskustvu integracije, što voli u Hrvatskoj i zašto će ovdje ostati.

Story: Koliko je važna edukacija o ovakvim temama i ima li je u Hrvatskoj dovoljno?
Naravno da je važna, postoje brojne udruge koje se bave edukacijom mladih. No smatram da je neophodno uključiti više edukacije o tim temama u redovni školski kurikulum. Edu­kacija je najvažniji dio izgradnje tolerantnog i demokratskog društva. Ove teme jesu zastupljene u kurikularnom obrazovanju, ali su ostavljene više-manje profesorima na odabir.

Story: Vratimo se malo na početak, kako ste odlučili pokrenuti Festival židovskog filma? Jesu li osnutku pridonijela neka osobna iskustva s netolerancijom?
Na moju sreću, festival nije proizišao iz vlastitih neugodnih iskustava, nego je nastao iz ljubavi, želje za održavanjem kulturnih i umjetničkih projekata koji se bave ljudskim pravima i očuvanjem sjećanja na holokaust. Ideja za pokretanje Festivala židovskog filma u Zagrebu proizišla je iz suradnje s Vesnom Domany Hardy, snažnom i pametnom ženom goleme pozitivne energije. Vesna ima filmsku životnu priču, iznimno sam je poštovala i voljela s njom razgovarati o svemu, posebno o kulturi i umjetnosti izvan granica Lijepe Naše. Njezina i životna priča njezine mame Eve Grlić su me fascinirale, toliko da sam odlučila, spletom okolnosti, snimiti dokumentarni film ‘Vesnina priča’ i on je imao premijeru na ovogodišnjem festivalu. Tada je Vesna iz Londona došla u Zagreb s prijedlogom da se pokrene prvi festival židovskog filma na ovim prostorima. Nažalost, u početku ga nije prepoznala Židovska općina Zagreb, ali mogu reći i na moju sreću, jer sam radila u jednoj agenciji kao direktorica i kada sam čula cijelu priču, odlučila sam uložiti vlastiti novac, pronaći donatore i pokrenuti festival, iako nisam ni slutila u što se upuštam. Ideja mi se činila iznimno zanimljivom pa sam odlučila krenuti u taj izazov uz podršku nekoliko prijatelja i Festivala židovskog filma iz Londona. Tijekom priprema prvog Festivala židovskog filma čula sam da u Zagreb dolazi Branko Lustig i odlučila mu napisati emotivno, pomalo osobno pozivno pismo. Dalje priča ide kao na filmu… Branko me nazvao, rekao da dobiva tisuće pisama, ali da ga je ovo posebno zainteresiralo. Nakon ugodnog razgovora postavio mi je pitanje koliko će biti židovskih festivala, a ja sam se nasmijala i rekla da će, za razliku od nesuglasica u židovskoj zajednici, festival biti samo jedan. Od tada, od svibnja 2007. godine, počela sam surađivati s Brankom Lustigom. Volio je reći da sam njegov životni student, što i jesam bila, radili smo zajedno punih 13 godina. Razgovarali smo putem Skypea svaki dan dok je živio u Los Angelesu, a kada se vratio iz Amerike u Zagreb, svaki smo dan radili na sljedećem festivalu. Sada, s odmakom, mogu reći da sam imala nevjerojatnu sreću i mnogo mi ljudi zavidi na njoj. Ali vjerujte, nije mi bilo lako, trebalo je puno učiti, raditi više i bolje od najboljeg jer je mentor bio Lustig. Mnogi su željeli silno surađivati s njim, svaki dan mu je dolazio netko s novom idejom za film, za projekt… Sa mnom je razgovarao o svakom prijedlogu.

Story: Koliko je trebalo hrabrosti za pokretanje festivala? Ipak ste morali dignuti kredit kako biste ga organizirali.
Kad ste mladi, ne razmišljate toliko razumom koliko srcem. Da se to sve događa danas, nisam sigurna da bih ponovno ušla u takav rizik. Dugo je vremena bilo potrebno da se festival postavi na noge, teško je doći do donatora i partnera i zadržati ih. S obzirom na to da festival nema prihode od ulaznica, što nisu zanemarivi iznosi, njegova organizacija i održavanje još su zahtjevniji.

Story: Koja su vam najdraža sjećanja na sve što se dosad događalo tijekom godina?
Na prvom je mjestu suradnja s Brankom Lustigom, zatim podrška koju dobivamo od publike, suradnja s partnerima i suradnicima. Posebno mi je drago prisjetiti se svih zvijezda iz svijeta filma, ali i možda manje poznatih koje smo doveli u Zagreb poput Stefana Ruzowitzkog, Stellana Skarsgårda, Ralpha Fiennesa, Volkera Schlöndorffa, Istvána Szabe, kao i suvremenih europskih i svjetskih vizualnih umjetnika poput Seija Kimota, Manfreda Bockelmanna, Andrewa M. Mezvinskog, Angelice Dass i drugih. Posebno se rado sjećam posljednjeg projekta koji sam radila s Brankom, a to je opera za djecu ‘Brundibar’ koju su izvodila djeca zatočena u koncentracijskom logoru Theresienstadt u okupiranoj Češkoj, na kojem nam se pridružio i jedan od najvećih hrvatskih kazališnih redatelja i moj dragi prijatelj Krešimir Dolenčić. Nevjerojatno talentirane djevojčice dječjeg opernog zbora Zvjezdice pod ravnanjem maestra Zdravka Šljivca izvele su nevjerojatnu operu na otvorenom 2018. godine. Evo, dobit ćete ekskluzivnu najavu da će se ta opera izvesti četiri puta u listopadu 2021. godine u Jasenovcu.

Story: Koje su najvrednije lekcije koje ste naučili od Branka Lustiga?
Najvrednije su produkcijske i životne lekcije, pogotovo jer sam ih učila od jednog od najboljih producenata svijeta. Jedna od najvažnijih jest da sve treba tri puta provjeriti i razmišljati barem četiri koraka unaprijed. Sagledati sve mogućnosti koje mogu krenuti po zlu, pronaći zamjensko rješenje. Ostati hladne glave kada stvari krenu pogrešno, pronaći najbrže i najkvalitetnije rješenje u tom trenutku. Mislim da sam u posljednjih nekoliko godina dokazala da me i naučio.

Story: S njim ste osnovali i Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust. Koje su njegove glavne zadaće?
Branko me zamolio da smislim nešto što će osigurati da se edukacija o holokaustu nastavi i nakon njegove smrti, a da to bude cijele godine. Tako sam došla na ideju o osnivanju Centra za promicanje tolerancije. To je ustanova osnovana po načelu javno-privatnog partnerstva s Gradom Zagrebom i vjerujem da je svojevrsno jamstvo da će Centar moći provoditi programe i edukacije tijekom cijele godine na jednome mjestu, nadamo se u trenutačno napuštenom kulturnom dobru, zgradi strojarnice i kotlovnice Prve hrvatske tvornice ulja iz 1921. godine u Zagrebu. Svrha mu je postati relevantna točka u Zagrebu i Hrvatskoj za pitanja tolerancije, ljudskih prava i očuvanja sjećanja na holokaust. Vjerujemo da ćemo to ostvariti putem umjetničkih i obrazovnih programa te inovativnih muzejsko-galerijskih interaktivnih sadržaja.

Story: Centar je postavio 20 kamena spoticanja, posvetu Židovima stradalim u NDH. Hoćete li postavljati nove kamene spoticanja?

U znak sjećanja na romske žrtve ustaškog i nacističkog režima postavit ćemo do studenoga 2021. godine 20 kamena i pragova spoticanja na širem zagrebačkom području. Točan datum sada ovisi o zakladi STIFTUNG - SPUREN njemačkog umjetnika Guntera Demniga koji ih je osmislio i izrađuje ih. Partneri projekta su Savez Roma u Hrvatskoj ‘Kali Sara’, a njegovu realizaciju podržali su Veleposlanstvo SR Nje­mač­ke, Veleposlanstvo Kanade, Vele­pos­lanstvo Republike Austrije, Mini­starstvo kulture i medija te Grad Zagreb.

Story: Početkom godine uništen je kamen posvećen Miroslavu Šalomu Freibergeru. Je li vas iznenadio taj čin? Što mislite zašto je uništen?
Da, nažalost, oštećen je baš kamen spoticanja za nadrabina Freibergera. Naravno da me iznenadilo, ali još me više zabrinulo jer razmišljam kakav je to čin i čovjek koji nakon ubijanja žrtve holokausta oskvrnjuje malu pločicu velike komemorativne vrijednosti. Ono što me još više brine jest način na koji institucije rade posao. Prijavili smo oštećenje, a iz MUP-a su nam dali nevjerojatne odgovore da je možda oštećen u potresu ili uslijed radova na kolniku koji su rađeni nekoliko dana prije samog postavljanja. Obavijestili su nas iz MUP-a da su slučaj predali Državnom odvjetništvu i još nemamo informaciju o istrazi, a od tog nemilog događaja prošlo je više od šest mjeseci. Iz svega navedenog sumnjamo da je devastiran iz mržnje, a ne slučajno.

Story: Vidite li skoru budućnost u kojoj se takve stvari više neće događati, u kojoj se Festival tolerancije neće morati organizirati jer će tolerancija i prihvaćanje u svakom pogledu biti neupitne?
To bi bila utopija, voljela bih da mogu odgovoriti kratkim ‘da’. Nažalost, tisuću svjetlosnih godina udaljeni smo od takvog društva. Posebno ako pogledamo samo nekoliko dana unatrag i vidimo koliko je ljudi napadnuto u širem centru Zagreba jer su imali na sebi neki predmet duginih boja... Zato su edukacija i stalni razgovor o temama koje su u fokusu festivala jako važni. Važno je krenuti od vrha i ne slati dvosmislene poruke ili ih prilagođavati. Nisam za striktne zabrane, ali ako nema druge, morat će se dogoditi prije ili poslije ako ne želimo potpunu devastaciju društva.