Oliver Lušić kapetan je hrvatske rukometne reprezentacije gluhih. Najavljuje nadolazeće Europsko prvenstvo na kojem naši brane zlato, govori o poteškoćama u komunikaciji te predlaže kako je olakšati u vrijeme kada moramo nositi maske
Od 18. do 27. lipnja u Zagrebu će se održati 12. Europsko rukometno prvenstvo gluhih, a zlatnu medalju s prošlog prvenstva brani naša rukometna reprezentacija. Dosad su osvojili četiri zlata na europskim prvenstvima, jednako toliko na olimpijskim igrama, a sa svjetskih prvenstava donijeli su dva zlatna odličja. Vlasnici su i brojnih srebrnih te brončanih medalja, a sve ih to čini jednim od najboljih i najtrofejnijih domaćih sportskih timova. Predvodi ih njihov kapetan Oliver Lušić, koji je i predsjednik Hrvatskog sportskog saveza gluhih te igrač rukometnog kluba Mornar-Crikvenica. Kako je organizirati ovakvo veliko i prestižno natjecanje dok i dalje hara pandemija, kako se zaljubio u sport u kojem je ostvario uspješnu karijeru, ali i s kojim se problemima susreću osobe i sportaši s oštećenjima sluha otkriva 31-godišnjak.
Story: Bliži se 12. Europsko prvenstvo gluhih, kako se odvijaju pripreme?
Pripreme idu odlično, s osmijehom i veseljem radimo i treniramo bez ikakvih problema po programu izbornika Marija Sirotića i kondicijskog trenera Dragana Todorovića. Zaželjeli smo se jedni drugih, treninga i natjecanja, konačno smo se okupili nakon duge pauze zbog pandemije.
Story: Veselite li se što ćete s reprezentacijom prvi put zaigrati na domaćem terenu?
Naravno da se jako veselimo. Sretni smo što konačno igramo kod kuće, a Hrvatski sportski savez gluhih prvi je put domaćin nekog velikog natjecanja. Malo nam je i neobično jer smo naviknuli da uvijek igramo na gostujućem terenu. Neizmjerno nam je žao što naša publika neće imati priliku uživo nas pogledati i dati nam dodatni impuls u ostvarenju cilja, a to je medalja.
Story: Hrvatska je domaćin ovog natjecanja, daje li to dodatnu draž samom prvenstvu ili na vas stavlja dodatni pritisak za ponovno osvajanje zlata?
Domaćinstvo na nas igrače i stručni stožer, koji uz izbornika Sirotića, kondicijskog trenera Todorovića čine maser Marinko Smolčić i vođa puta Marijo Lušić, djeluje izrazito motivirajuće i daje nam golemu želju da pokažemo svijetu da, osim sportskog uspjeha, možemo biti i uspješni domaćini. Važno nam je pokazati našim navijačima, sportskoj javnosti i ljudima iz vrha Grada Zagreba i Republike Hrvatske koliko vrijedimo te im tako zahvaliti za dosadašnju podršku.
Story: Koliko je važno za hrvatski sport i gluhe osobe da se takvo veliko i važno natjecanje održava kod nas?
Kako nas šira javnost, nažalost, i dalje zna poistovjetiti s paraolimpijcima, što mi nismo, ovo je prvenstvo iznimno važno jer želimo informirati i osvijestiti javnost. Na osnovi zakona o sportu u Republici Hrvatskoj, koji je donesen 2006. godine, postoje tri ekvivalenta krovna sportska saveza - Hrvatski olimpijski odbor koji se brine o čujućim sportašima, Hrvatski paraolimpijski odbor koji se skrbi o sportašima s invaliditetom i Hrvatski sportski savez gluhih koji se isključivo brige o sportašima oštećenog sluha. Prema tom Zakonu o sportu sve su tri krovne sportske organizacije potpuno ravnopravne u pogledu uvjeta i svih prava. Nadam se da ćemo javnost dodatno informirati i jednom od medalja.
Story: Hrvatska muška rukometna reprezentacija gluhih jedna je od najuspješnijih i najtrofejnijih domaćih sportskih ekipa, što smatrate ključem uspjeha?
Mi smo, prije svega, velika obitelj. Mislim da je to ključni preduvjet svakog uspjeha uz talent, red, rad i disciplinu. Većina dečki nisu profesionalci, rade i imaju obitelj, ali nije im teško odricati se, posvetiti slobodno vrijeme rukometu i dodatnim treninzima, niti im je problem potrošiti cijeli godišnji odmor na pripreme i natjecanje. To nije došlo preko noći, takva atmosfera stvarala se godinama, znala se hijerarhija i poštovala su se pravila ponašanja. Nadam se da ćemo i ostati takvi jer onda uspjesi neće izostajati. Kao kapetan reprezentacije posebnu pozornost posvećujem tom segmentu.
Story: Ovo se natjecanje održava dok koronavirus i dalje vlada svijetom. Koliko je pandemija utjecala na organizaciju? Spomenuli ste da vas publika neće moći bodriti s tribina?
Pandemija nam je prouzročila mnogo problema, kao i svima. Otkako smo preuzeli domaćinstvo od Danske, koja je trebala biti domaćin u srpnju 2020., dvaput smo morali mijenjati termin. Najprije je prvenstvo trebalo biti u siječnju 2021. pa smo prebacili za travanj 2021., a oba je puta domaćin trebao biti Umag. Na kraju smo bili primorani prelomiti i odlučili smo se za Zagreb i termin od 18. do 27. lipnja. Pandemija je uskratila i mogućnost prisutnosti gledatelja. Dobili smo puno upita iz svih dijelova svijeta ljudi koji su htjeli doći gledati prvenstvo pa produžiti na našu obalu. Vjerujem da ćemo nekom drugom prilikom uspjeti ponovno organizirati natjecanje, i to ne samo u rukometu, nego i u ostalim sportovima kao što su taekwondo, atletika, streljaštvo, mali nogomet...
Story: U Hrvatskoj postoji samo jedan rukometni klub gluhih, a vi i vaši suigrači iz reprezentacije igrate u klubovima čujućih osoba. Jeste li imali poteškoća u komunikaciji?
Naravno da postoje komunikacijske poteškoće u svakodnevnim situacijama jer u reprezentaciji ima igrača koji su potpuno gluhi i barataju isključivo znakovnim jezikom, a ima i onih koji su nagluhi i čiji znakovni jezik nije baš na zavidnoj razini. Zato sam produžena ruka izbornika i pomoćnog trenera jer prevodim svaku riječ na treninzima i utakmicama. Nikada nismo dopustili da nas to razjedini, svatko od nas ulaže dodatni napor kako bismo svi imali pravodobnu informaciju i komunikaciju. Najponosniji budem na kraju nekog natjecanja, i to ne kada osvojimo medalju nego kada nam na rastanku bude žao što se više nećemo družiti svaki dan jer tada najbolje vidim koliko je lijepo biti dio reprezentacije.
Story: Kako je počela vaša rukometna priča?
Počela je u sedmom razredu osnovne škole kada sam uz oca koji je igrao rukomet počeo odlaziti na treninge gluhih rukometaša i svidjelo mi se. Odmah sam se uključio i u osnovnoškolsku rukometnu ekipu i potpuno se zaljubio. Primijetio me je trener Dario Gabrić iz današnjeg rukometnog kluba PPD-a i pozvao na trening. Do tada sam trenirao sve moguće sportove, ali nijedan mi se nije svidio kao rukomet.
Story: Je li vas činjenica da imate oštećenje sluha i u jednom trenutku pokolebala da u rukometu ostvarite profesionalnu karijeru?
Moram priznati da je bilo puno situacija kada sam nailazio na nerazumijevanje trenera zbog teško oštećenog sluha. Znali su misliti da sam tvrdoglav, da ih ne želim poslušati ili da se pravim pametan. Znao sam biti frustriran zbog toga, ali shvatio sam da su obostrano povjerenje i pravilna komunikacija ključni u takvim situacijama. Važno je da trenerima objasnim svoju situaciju, da gluhoća nije nikakav bauk te da se, uz minimalno strpljenje i povjerenje, može sve riješiti, da me pozovu sa strane na treningu i objasne sve ili tijekom utakmice da me izvade na klupu 10 sekundi i kažu sve što imaju. Danas nemam više takvih problema jer iskustvo čini svoje.
Story: Tko je uvijek bio uz vas, tko je vaša najveća podrška?
Obitelj, samo obitelj. Neizmjerno sam sretan i zahvalan što imam prekrasnu obitelj, suprugu Rossanu koja mi je bezrezervna podrška u svemu i sina Nikolasa, bez čije se pomoći i razumijevanja ne bih mogao svakodnevno nositi sa svim obavezama i izazovima. Moram spomenuti svoje roditelje koji su potpuno gluhi, ali to ih nije ni najmanje spriječilo da pruže maksimalnu skrb i pomoć mojoj gluhoj sestri i meni. Žrtvovali su sve što je trebalo kako bi nama bilo dobro.
Story: Koliko je sport općenito važan za socijalizaciju i integraciju gluhih osoba u društvo?
Sudeći po mom primjeru, rekao bih da je sport imao ključnu ulogu u mojoj integraciji u društvo i okolinu. Kroz sport i sportske uspjehe ljudi su počeli shvaćati da nisam manje vrijedan i da nisam nimalo uskraćen za normalan život. Naravno da je bilo raznih zadirkivanja u djetinjstvu na račun mog sluha, ali nikada me to nije sputavalo. I danas zna biti svakakvih dobacivanja i izrugivanja, posebice na utakmicama, ali navikao sam i ne osvrćem se na takve stvari.
Story: Kakvo je stanje u Hrvatskoj, ima li dovoljno sportskih klubova i sportskih aktivnosti za gluhe osobe i djecu? Pomaže li tu projekt ‘Uključivanje gluhe djece i mladeži u redovan sportski program’ koji je HSSG je pokrenuo prošle godine?
Stanje općenito u sportu nije dobro. Sve se manje djece bavi sportom, pa tako i u populaciji gluhe djece. Sportskih klubova ima, ali nema stručnog kadra za rad s gluhom djecom, premalo je znanja, strpljenja i razumijevanja, a pritom najviše mislim na komunikaciju. Zatvaraju se škole za gluhu djecu pa se bazen iz kojeg smo crpili sportaše drastično smanjio. Koliko god je pohvalno što se uključuju u redovan sustav školstva, toliko je i loše jer se pogube u cijelom tom stresnom procesu - preseljenje, financijski problemi, komunikacija, nepoznavanje okoline i društva. Česte su situacije kada gluha djeca dođu na školovanje u grad iz manje sredine i ne znaju kome bi se obratili niti gdje se mogu uključiti u sportske aktivnosti, a komunikacija s profesorima tjelesne i zdravstvene kulture svedena je na minimum. Upravo smo zato pokrenuli projekt ‘Uključivanje gluhe djece i mladeži u redovan sustav sporta’ na kojem smo zaposlili dva kineziologa i dva prevoditelja znakovnog jezika, a dobili smo i podršku Ministarstva turizma i sporta, na čemu im zahvaljujem. Cilj je projekta okupiti djecu s oštećenim sluhom i informirati njihove roditelje kako bismo im mogli pružili maksimalnu mogućnost izbora, omogućiti im da vide i shvate kako njihova djeca imaju priliku kroz sport i sportske aktivnosti integrirati se u društvo, upoznati nove ljude, kulturu, sklapati prijateljstva, steći nove svjetonazore, graditi mostove za svoju budućnost, a budu li postizati dobre rezultate, otvaraju im se razne mogućnosti povezane sa subvencioniranjem školovanja, trajnim novčanim naknadama i ostalim beneficijama propisanim zakonom. Naravno, ne mogu svi biti vrhunski sportaši, stoga nam je glavni cilj integracija osoba s oštećenim sluhom u društvo, da postanu dobri ljudi i budu zadovoljni svojim životom.
Story: Jeste li zadovoljni provođenjem projekta?
Zadovoljan sam trenutačnim stanjem, ali uvijek može bolje. Tek smo počeli. Vjerujemo da ćemo za koju godinu imati osjetno veći broj mladih i uspješnih sportaša oštećenog sluha. Imamo trenutačno 40-ak gluhe djece koja su se uključila na području Zagreba i Splita te okolice, nekolicinu smo već integrirali u klubove s kojima smo dogovorili suradnju i koji se natječu u redovnom sportskom sustavu. Imamo puno ideja i želja, a jedna od njih je da projekt zaživi u cijeloj Hrvatskoj, ali trenutačno smo financijski i kadrovski ograničeni. Nadamo se da ćemo okupljanjem u ljetnim kampovima i na sportskim danima postupno uspjeti širiti bazu iz koje bismo crpili nove sportaše. Ovim putem bih pozvao sve roditelje s djecom oštećenog sluha da nam se jave. Sve aktivnosti u sklopu projekta potpuno su besplatne, potrebna je samo dobra volja.
Story: Predsjednik ste Hrvatskog sportskog saveza gluhih, zbog kojih vas se problema najviše obraćaju članovi i koje su sve aktivnosti saveza?
Otkako sam postao predsjednik HSSG-a 2019. godine susrećem se svakodnevno s raznim očekivanim preprekama i problemima, ali dva se ističu - komunikacija i nerazumijevanje statusa gluhih sportaša. Komunikacijske barijere nastojimo rješavati zapošljavanjem prevoditelja. Moram naglasiti da tu ne pomažemo isključivo na sportskom planu nego i u svakodnevnim životnim situacijama poput odlaska liječniku, u banku, poštu i slično. Malo nam teže ide osvješćivanje javnosti i medija o statusu gluhih sportaša. Miješaju nas s paraolimpijcima, uskraćuju nam neka prava kada shvate da nemamo veze s njima, bez obzira na jasan stav o ravnopravnosti prema Zakonu o sportu. Isto tako moram priznati, status gluhih sportaša kudikamo je bolji nego u drugim zemljama i u nekim drugim područjima u Hrvatskoj. Hrvatski sportski savez gluhih brine se o 14 sportova i važno je naglasiti da su to sportovi isti kao kod čujućih. Nema posebnih disciplina kao kod paraolimpijaca.
Pandemija je uvelike utjecala na populaciju gluhih osoba jer se zbog nošenja maski stvorio još veći jaz u komunikaciji s okolinom. Nailazili smo na velik otpor i nerazumijevanje okoline kada bismo nekoga zamolili da skine masku
Story: Pandemija je donijela i nošenje maski u zatvorenim prostorima, a ovisno o brojkama zaraženih i na otvorenom. Kako je to utjecalo na komunikaciju gluhih i nagluhih osoba? Kako vi vidite da bi se taj problem mogao umanjiti (riješiti)? Trebaju li se više upotrebljavati viziri?
Pandemija je uvelike utjecala na populaciju gluhih osoba jer se zbog nošenja maski stvorio još veći jaz u komunikaciji s okolinom. Nailazili smo na velik otpor i nerazumijevanje okoline kada bismo nekoga zamolili da skine masku. Mislim da je vizir bolje rješenje jer mnogo nas čita s usana. Ali opet, sve se svodi na strpljenje i razumijevanje, što stalno ponavljam. Ako čujuća osoba doista želi pomoći gluhoj osobi, uvijek može uzeti mobitel ili papir i napisati ono što želi reći ili, još bolje, svi uvijek mogu naučiti znakovni jezik, a osobe koje ne čuju nikada neće moći čuti.
Story: Pred vama su intenzivni natjecateljski dani, hoćete li poslije imati vremena za odmor?
Preda mnom su veliki izazovi, kako sportski tako i organizacijski. Odmah nakon Europskog prvenstva očekuju me ispiti na diplomskom studiju u Rijeci, gdje studiram sportski menadžment te obveze nove turističke sezone. Nadam se i da ćemo uspjeti organizirati prvi ljetni kamp za djecu oštećenog sluha. Vremena za odmor nema puno, ali najviše me veseli što znam da ću svaki slobodan trenutak provesti sa svojom obitelji.
