Umjetnički radovi Zagrepčanke NikolineIvezić već više od tri desetljeća komentar su naše svakodnevice. Upravo je to i njezina najnovija instalacija ‘Abused’ postavljena u Centru za likovni odgoj Grada Zagreba. Ova umjetnička instalacija tematizira nasilje nad ženama te njihovu nemoć da se suprotstave i zlostavljaču i sustavu.
Kao što je umjetnik Hrvoje Milić istaknuo u predgovoru izložbe, zbog koronavirusa uočen je porast zlostavljanja, no ni u jednoj autonomnoj kući za zlostavljane žene i djecu ne planiraju se povećati sredstva.
Dana 5. ožujka 2021. vladajući u Saboru nisu prihvatili izmjene članka 156. Kaznenog zakona kojim bi se spolno zlostavljanje gonilo po službenoj dužnosti, što znači da će nedavne prijave žrtvi otići u zastaru.
Iako umjetnicu Nikolinu Ivezić javnost najbolje poznaje po slikoreljefima žena velikih grudi nastalima kao protest protiv prikazivanja žena isključivo kao seks‑simbola, u instalaciji ‘Abused’ prvi se put, nakon ciklusa ‘Nesreće’, bavi nešto mračnijim temama, ali ne odustaje od istog cilja - kritike društva. Osim razgovora o instalaciji, ova slikarica, dizajnerica, scenografkinja i ilustratorica otkrila nam je zašto je smatraju najsnažnijom pojavom u domaćoj pop art struji u likovnoj umjetnosti te zašto joj upravo to smeta.
Story: Za mnoge ste predvodnica hrvatske pop art scene. Kako biste vi sebe opisali? Kako ste i kada počeli baviti pop artom?
Nitko ne voli da ga se ukalupljuje u stil u koji se ni geografski, ni vremenski ne uklapa. Ipak, u nekim etapama mog djelovanja ili nekim elementima, kao što je stripovska ikonografija, nalazi se poveznica s pop artom, bilo to doslovno ili ironično kritikom komercijalizacije društva. Prije desetak godina sam s kustosicom KoraljkomJurčecKos bila koautorica izložbe ‘Pop art s not dead’ u Klovićevim dvorima, gdje se okupila ekipa umjetnika koja je također imala poveznice s pop artom u nekim fazama svog djelovanja. Zanimljivo je što dotad nitko kod nas nije obradio sličnu temu, ali očito joj je i publika bila sklona jer je to bila jedna od posjećenijih izložbi te godine, što za izložbe suvremene umjetnosti kod nas baš i nije slučaj.
Story: Kako gledate na kulturnu scenu danas i kada ste započinjali, u čemu je razlika?
Počeci mojih izlaganja bili su početkom devedesetih godina, znači u ratno vrijeme. Materijal za slikanje bilo je gotovo nemoguće nabaviti pa smo često išli čak u Graz po uljene boje. Bila su to vremena bez interneta pa je bilo teško pratiti aktualna zbivanja i trendove u umjetnosti, a danas je uz društvene mreže i internet sve dostupno.
Story: Na umjetničkoj sceni ste već 30 godina, a većina vaših radova posvećena je ženama. Na koji način vidite ‘nježniji spol’ i što poručujete svojim radovima?
U svojim radovima pokušavam ironično kritizirati postojeće društvene šablone, bilo da je riječ o muškom poimanju ženskog tijela kao seksualnog objekta ili propitivanju uloge spolova u suvremenom društvu koju su nametnuli mediji i potrošačko društvo.
Story: Kako je nastala instalacija ‘Abused’, što vas je potaknulo na rad? Možda podaci o porastu slučajeva zlostavljanja u pandemiji?
Da, jer iako je zbog koronavirusa uočen porast zlostavljanja, ni u jednoj autonomnoj kući za zlostavljane žene i djecu nisu planirali povećanja sredstva. Prema dostupnim pokazateljima, svaka treća žena u obitelji doživi neku vrstu psihičkog ili fizičkog nasilja, a 30-40% žena koje se jave policiji i traže zaštitu od nasilja prođu tako da ih se privede kao drugooptužene za nasilje u obitelji. Nakon što provedu noć sa zlostavljačem u postaji, budu prekršajno kažnjene podjednako kao i njihov zlostavljač, jer policija i samu prijavu okarakterizira kao nasilje. Policija je prva koja dolazi u kontakt sa žrtvom pa bi ona trebala biti ta koja štiti žrtvu nasilja u obitelji, ali ne koriste dovoljno instrumente zaštite, kao što su zabrana prilaženja ili udaljenja iz zajedničkog doma, pa su žrtve te koje odlaze iz doma, a ne zlostavljač. Datum održavanja izložbe vezan je uz 22. rujna, kada se u Hrvatskoj obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u spomen na tri žene ubijene na zagrebačkom Općinskom sudu.
Story: Kao što ste i sami rekli, dosad ste svojim radovima na ironičan način prikazivali kako društvo žene vidi kao seksualne objekte. Instalacija ‘Abused’ nešto je mračnija, ozbiljnija, dramatičnija od vaših prijašnjih radova.
Da, nakon ciklusa ‘Nesreće’, u kojem sam se bavila isključivo mračnim osobnim temama, te ciklusa portreta ‘nesretnih’ žena, ovo je jedna od rjeđih mračnijih tema kojima sam se bavila. Instalacija na izložbi predstavlja pedesetak ženskih glava koje su gotovo identične - frizure su iste, oči sklopljene, a usta zatvorena - te izgledaju kao lutke iz izloga. Ali svaka od njih ima različite ozljede, odnosno modrice i rane na licu. ‘Abused’ je rad koji progovara o zlostavljanju žena, odnosno o njihovoj nemoći da se suprotstave, što zlostavljaču, što sustavu koji ga na neki način štiti.
Story: Znate li kakve su reakcije promatrača instalacije ‘Abused’, jeste li možda vi njih promatrali?
Izložba je postavljena nalazi u sklopu Centra za likovni odgoj Grada Zagreba i Memorijalne zbirke Joze Kljakovića koji je specifičan po tome što nije klasičan galerijski prostor. Na poziv njihova ravnatelja Nikše Lalina ideja za izložbu postoji već dugo, ali zbog poznatih problema s koronom nije bilo moguće realizirati je prije. Samo otvorenje imalo je i zvučnu kulisu ženskih krikova, ne baš ugodnu, pa se posjetitelji nisu baš dugo zadržavali u samoj galeriji jer je instalacija odražavala određenu nelagodu.
Story: Svojedobno ste izjavili kako previše pretenciozne teme nisu za vas, da vas zanima i doza humora. Jeste li možda uplovili u neku drugu stvaralačku fazu ili je tema zlostavljanja toliko važna da se ne može zanemariti?
Imala sam 2017. izložbu ‘All you need is luck’ koja se bavila temama sreće i nesreće, suprotstavljanjem dvaju dualiteta koji se izmjenjuju u životu. Vjerojatno se kako ljudi sazrijevaju mijenjaju i teme, odnosno životne preokupacije. Iako su u prijašnjim ciklusima bile najčešće teme pin up djevojaka naglašenih oblina, posljednjih godina se često bavim osobnijim temama pa je češći motiv mojih slika aseksualni, intimistički ogoljen prikaz žene, bilo da je riječ o scenama iz kupaonice, spomenutim nesrećama, starenju i slično.
Story: Što vas je potaknulo da napravite seriju radova koji prikazuju žene s oblinama bez lica?
Kada sam prije tridesetak godina počela stvarati slike sa ženama, pokušala sam prikazati šabloniziran crtež žene s nedostatkom identiteta, ali naglašenih seksualnih atributa. Većina ljudi koji znaju moje radove poistovjećuju ih s mojim ciklusom pin up djevojaka velikih grudi bez lica. Ciklus je nastao devedesetih godina kada su se žene i počele češće operirati u tu svrhu. Zanimljivo mi je da se danas, kada su se žene izborile za prava više nego ikada prije, žele pokazati upravo kao isprazni seks‑simboli. Danas su im umjetne obrve i usta pa ih u posljednje vrijeme imaju i junakinje mojih slika. Na svojim sam slikama golotinjom i stereotipovima medija i pop kulture željela ironizirati, kritizirati i karikirati društvenu površnost. Posljednjih desetak godina slike su nešto osobnije i najčešće imaju lica, ili barem njegove dijelove, s obzirom na to da je riječ o osobnijim temama.
Story: Prošle ste godine objavili monografiju koja je sukus vaših radova. Koji su posebno odjeknuli u javnosti i na koje ste ponosni?
Ideja o monografiji nastala je slučajno prije tri godine kad sam slomila nogu. Kako nisam mogla ni do ateljea, počela sam slagati fotografije svojih radova, što - uzmemo li u obzir da su prvo desetljeće mojeg djelovanja bile devedesete - nije bio lak posao. Skupljajući te materijale, zaključila sam da ću zaokružiti tri desetljeća svojeg rada pa se pojavila ideja o knjizi. Teško mi je reći koja su mi djela najdraža, ali obično su to ona posljednja. Što se tiče javnosti, možda je najviše odjeknuo rad ‘Stup srama’ gdje sam javno prozvala galeriste koji ne plaćaju umjetnicima. Moja ideja knjige bila je da iziđe iz uobičajenih kalupa i standarda monografija na koje sam često nailazila i koje su mi se, iako sam i sama umjetnica, činile dosadne. Moji su radovi često poticali publiku u galeriji na interakciju pa sam to pokušala prenijeti i u knjigu, tako da svakih nekoliko stranica poziva na bojenje, izrezivanje i ‘animiranje’ slika.
Story: Možete li se prisjetiti svoje prve samostalne izložbe, kako je pamtite?
Moja prva izložba bila je u Galeriji Nova u Zagrebu, kada ju je vodila gospoda Ljerka Šibenik. Kako je izložba bila u vrijeme Eurokaza, koji je u istom atriju kao i galerija, gotovo su se sve slike prodale. Nažalost, to se nije poslije ponavljalo.
Story: Vaš je otac Ivan Ivezić, dizajnerski rekorder zlatnog doba jugoslavenske diskografske industrije. Kako je utjecao na odabir vašeg zanimanja?
U Školi primijenjene umjetnosti završila sam grafički dizajn pa sam se uz oca vrlo rano počela baviti dizajnom. Kako je on tada radio u Jugotonu, današnjem Croatia Recordsu, devedesetih sam ga godina zamijenila. U vrijeme kada sam završila srednju školu nije postojao studij dizajna pa je moj logičan odabir bila Akademija likovnih umjetnosti. S tatom sam ovo ljeto radila odabir materijala za njegovu retrospektivnu izložbu u HDD-u koja bi trebala biti realizirana do kraja godine u Zagrebu.
Story: Ponekad ljudi kupuju slike jer im ‘pašu uz namještaj’, a ne razumiju u potpunosti što je umjetnik htio reći. Smeta li vam to?
Pa često ljudi slike doživljavaju površno, toga sam svjesna. Ali više od toga da im ‘paše uz namještaj’ smeta mi kada imaju potrebu kreirati što bi željeli da bude na slici.
Story: Murali, slike, instalacije... Što trenutačno radite i planirate?
S obzirom na to da je ovo doba korone dosta nestabilno, teško je planirati. Nadam se da ću napokon imati izložbu u Beču koja je zbog spomenutih problema već nekoliko puta odgođena. Instalacija ‘Abused’ trebala bi biti dio veće izložbe u sklopu Splitskog ljeta sljedeće godine, a u planu je i nekoliko street art instalacija.
