Iako je podrijetlom iz Zadra, 27-godišnja Nadine Mičić afirmirana je glumica u Sarajevu, gdje je završila Akademiju scenskih umjetnosti i trenutačno živi. Hrvatska ju je javnost bolje upoznala tek početkom ove godine kada je s kolegicama Anom Tikvić, Mateom Mavrak i Asjom Krsmanović na Facebooku pokrenula stranicu ‘Nisam tražila’ i ne sluteći da će u tri dana čak tri tisuće ljudi s njima podijeliti svjedočanstva o seksualnom zlostavljanju. Neke su žene tada prvi put iznijele svoje iskustvo, a druge su, čitajući tuđe priče, spoznale da su i same pretrpjele nasilje. Nadine je u tom prvom valu MeToo pokreta u regiji shvatila kako joj posao glumice omogućuje da govori za one koji to ne mogu pa je odlučila u javnom prostoru progovarati o temama o kojima se šuti. Osim seksualnog nasilja, to je i spontani pobačaj, iskustvo koje je, nažalost, i sama doživjela prije godinu dana. Danas uživa u drugoj trudnoći i s partnerom očekuje dječaka koji bi na svijet trebao stići u listopadu, a za Story je ispričala zašto se uz spontane pobačaje veže osjećaj krivnje i kako ga pobijediti.
Story: S pratiteljima ste na Instagramu podijelili vijest da ste trudni, ali i da vam to nije prva trudnoća. Gubitak djeteta doživjeli ste kao osobni neuspjeh. S kojim ste se još emocijama tada morali nositi i što vam je pomoglo?
Trudnoća je jedna od lijepih stvari koje su mi se dogodile u ovoj groznoj godini koja je svima bila mučna. Pritom godinu sada računam pod ovu pandemijsku, a ne kalendarsku. Prvu sam bebu izgubila u lipnju prošle godine i morala sam proći proces kiretaže. Bilo je to iznimno teško i emotivno razdoblje za mog partnera i mene. Teško je prihvatiti da se nešto izjalovilo a da ti na to nisi mogao utjecati, pogotovo kada je riječ o tvom tijelu pa ga automatski optužiš. Nevjerojatno je koliko općenito podrazumijevamo vlastito biće i ne prihvaćamo ‘ne’ kao odgovor iako je za naše dobro. Sklona sam prevelikom analiziranju pa sam vrlo brzo upala u zamku nepotrebnih misli i optužbi na vlastiti račun. Bilo je teško, ali uz pomoć obitelji postalo je na početku podnošljivo, a poslije prihvatljivo. Mama mi je tada rekla: “Shvati da ta beba jednostavno nije željela imati rođendan na zimu.” I to je bilo dovoljno. Dovoljno banalno, a nježno da to prihvatim kao odgovor. Moj partner je svoju bol zanemario da bi se usredotočio na moju i na tome sam mu zauvijek zahvalna. Moramo naučiti biti nježniji prema sebi i isključiti ono što društvo eventualno očekuje, ali i mi od sebe. Definitivno sam se uvjerila da bebe dolaze kad one to žele, a da na kraju svega ipak imamo samo sebe i ljude koje smo odabrali. Važno je usredotočiti se na ono što imamo. Zvuči kao klišej, ali radost je zaista u tome. Ono što ti treba pripadati naći će put do tebe. To mi je mantra za sve segmente života.
Story: Jesu li vam se nakon objave te vijesti javile i druge žene sa sličnim iskustvom?
Jesu, pristigla je gomila poruka. U pamćenje mi se posebno urezala poruka žene koja je napisala da je upravo došla s kiretaže i da joj je taj post trebao. Od siline nametnutog zaboravili smo dijeliti stvarna iskustva. Dijelimo savjete o koži i kosi, mjestu kupnje cipela i novog kauča, ali njegu duše ne dijelimo. Moju bol ne može nitko iskoristiti protiv mene. Ona je tu, svakako postoji, ali mogu dijeljenjem pomoći da osoba koja proživljava isto ili slično barem zna da nije sama. U ovom slučaju da nije ‘greška’ u njezinu tijelu. Svi smo felerični.
Story: Rijetko je koja javna osoba spremna govoriti o spontanom pobačaju...
Naše društvo o važnim stvarima ne govori. Uz toliko mogućnosti i informacija izabrali smo postati površni ljudi. Sve vodimo lijevom rukom (neka mi oproste ljevaci, ali shvatit će suštinu). Problemi društva dotiču nas samo u trenutku, ako i toliko, upali smo u vlastite kanalizacije i, što je najgore, brčkamo se. Sve se to može preslikati i na spontane pobačaje. Ženama često to isto društvo nameće osjećaj sramote, one bivaju okarakterizirane kao - ‘manje žena’ ako njihovo tijelo odbija trudnoću. Isti se osjećaj nameće i ženama koje ne žele biti majke. Divim se onima koji se riješe stege očekivanja okoline, ali razumijem one koje to još ne mogu. Zato je dobro govoriti o tome, stalno pričati dok nam ne postane normalno, što i jest. Mislim da je ljepota društvenih mreža u tome što s potpunim strancima sličnih sudbina možeš dijeliti iskustva. U poslu kojim se bavim osjećam se odgovornom govoriti za one koji to ne mogu ili ih se ne čuje. Pogotovo kad o nečemu mogu govoriti na osnovi osobnog iskustva u bilo kojem mediju. Pa kada sljedeći put pomislite - zašto su one glumice ustale - znajte da je netko morao, a osjetile smo se odgovornima i prozvanima. Prozvanom prije svega kao sugrađankom pa onda sve ostalo.
Cijeli razgovor s Nadine Mičić u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji je u prodaji od srijede, 2. lipnja 2021. godine
