Nadine Mičić o zlostavljanju: 'Ženama se često nameće osjećaj sramote'

Iako je podrijetlom iz Zadra, 27-godišnja Nadine Mičić afirmirana je glumica u Sarajevu, gdje je završila Akademiju scenskih umjetnosti i trenutačno živi. Hrvatska ju je javnost bolje upoznala tek početkom ove godine kada je s kolegicama Anom Tikvić, Mateom Mavrak i Asjom Krsmanović na Facebooku pokrenula stranicu ‘Nisam tražila’ i ne sluteći da će u tri dana čak tri tisuće ljudi s njima podijeliti svjedočanstva o seksualnom zlostavljanju. Neke su žene tada prvi put iznijele svoje iskustvo, a druge su, čitajući tuđe priče, spoznale da su i same pretrpjele nasilje. Nadine je u tom prvom valu MeToo pokreta u regiji shvatila kako joj posao glumice omogućuje da govori za one koji to ne mogu pa je odlučila u javnom prostoru progovarati o temama o kojima se šuti. Osim seksualnog nasilja, to je i spontani pobačaj, iskustvo koje je, nažalost, i sama doživjela prije godinu dana. Danas uživa u drugoj trudnoći i s partnerom očekuje dječaka koji bi na svijet trebao stići u listopadu, a za Story je ispričala zašto se uz spontane pobačaje veže osjećaj krivnje i kako ga pobijediti.

Story: Jesu li vam se nakon objave te vijesti javile i druge žene sa sličnim iskustvom?
Jesu, pristigla je gomila poruka. U pamćenje mi se posebno urezala poruka žene koja je napisala da je upravo došla s kiretaže i da joj je taj post trebao. Od siline nametnutog zaboravili smo dijeliti stvarna iskustva. Dijelimo savjete o koži i kosi, mjestu kupnje cipela i novog kauča, ali njegu duše ne dijelimo. Moju bol ne može nitko iskoristiti protiv mene. Ona je tu, svakako postoji, ali mogu dijeljenjem pomoći da osoba koja proživljava isto ili slično barem zna da nije sama. U ovom slučaju da nije ‘greška’ u njezinu tijelu. Svi smo felerični.

Story: Rijetko je koja javna osoba spremna govoriti o spontanom pobačaju...

Naše društvo o važnim stvarima ne govori. Uz toliko mogućnosti i informacija izabrali smo postati površni ljudi. Sve vodimo lijevom rukom (neka mi oproste ljevaci, ali shvatit će suštinu). Problemi društva dotiču nas samo u trenutku, ako i toliko, upali smo u vlastite kanalizacije i, što je najgore, brčkamo se. Sve se to može preslikati i na spontane pobačaje. Ženama često to isto društvo nameće osjećaj sramote, one bivaju okarakterizirane kao - ‘manje žena’ ako njihovo tijelo odbija trudnoću. Isti se osjećaj nameće i ženama koje ne žele biti majke. Divim se onima koji se riješe stege očekivanja okoline, ali razumijem one koje to još ne mogu. Zato je dobro govoriti o tome, stalno pričati dok nam ne postane normalno, što i jest. Mislim da je ljepota društvenih mreža u tome što s potpunim strancima sličnih sudbina možeš dijeliti iskustva. U poslu kojim se bavim osjećam se odgovornom govoriti za one koji to ne mogu ili ih se ne čuje. Pogotovo kad o nečemu mogu govoriti na osnovi osobnog iskustva u bilo kojem mediju. Pa kada sljedeći put pomislite - zašto su one glumice ustale - znajte da je netko morao, a osjetile smo se odgovornima i prozvanima. Prozvanom prije svega kao sugrađankom pa onda sve ostalo.

Story: Kako vam zasad protječe trudnoća? Imate li neke trudničke želje?
Trudnoća protječe odlično. U prvom tromjesečju bila sam pozitivna na koronavirus, ali srećom je sve dobro prošlo. Iako se uglavnom osjećam kao da mi se snaga vratila, umor me stigne češće nego prije trudnoće. Općenito se osjećam sporije i gluplje, samo ne znam što je zbog trudnoće, a što zbog nuspojava bolesti COVID-19. Dugo su mi trudničke želje bile bomboni Haribo i krumpir-salata. Sada jedem sve, zapravo ne jedem, metem sve ispred sebe. I dalje radim, ali ne onoliko koliko bih željela. Pandemija je znatno ugrozila kulturu. Od samog nastanka teatar je u razvoju čovječanstva prošao sve pošasti i ratove, služio kao terapija i bijeg, ali zbog specifičnosti pandemije nije mogao funkcionirati u svim svojim svrhama. Tako da sam godinu provela nadajući se povratku poslu, radujući se svakoj zakazanoj predstavi i publici koju je ponekad sačinjavalo samo desetak ljudi. Sada se nadam da ću još malo raditi dok beba ne dođe, da barem malo nadoknadim prethodnu godinu.

Story: Što vam je najljepše u ovom razdoblju trudnoće?
Što sebi udovoljavam bez iznimke, a naravno i svi ostali! Općenito sam osoba koja često sebe zanemari i da nije tog života u meni, vjerojatno bih se teško okrenula sebi. Ovako zbog njega pazim sebe, što prvi put ima smisla.

Story: Koji je bio osnovni motiv za pokretanje Facebook stranice ‘Nisam tražila’?
Kolegice i ja reagirale smo u trenutku. Nakon što je glumica Milena Radulović javno iznijela svoju priču o zlostavljanju, internet je bio ispunjen govorom mržnje koji se ponajviše odnosio na profesiju kojom se bavimo. U očima društva glumica se, čini se, ubraja među nemoralna bića pa je sasvim očekivano da joj se događaju takve stvari. Strašno je koliko je komentara sadržavalo frazu - sama je tražila. U tom smo se trenutku spontano dopisivale preko društvenih mreža i došle do zaključka da moramo nešto napraviti - odmah! Shvatile smo da je najbolji put upravo preko društvenih mreža jer se njima gotovo svi koristimo. Tako je na Facebooku nastala stranica ‘Nisam tražila’ koja je trebala biti sigurna platforma za žene i muškarce koji su pretrpjeli ili trpe seksualno nasilje i uznemiravanje.

Story: Jeste li očekivali da će vam se javiti toliki broj zlostavljanih žena i muškaraca?
Nismo ni slutile. Čak smo se prvih nekoliko sati pitale hoće li se uopće itko javiti. Za tri dana stranica je skupila više od četiri tisuće ljudi i više od tri tisuće ispovijesti. No već treći dan bila je blokirana. Ekipa koja je rješavala taj problem, a s obzirom na to da nismo mogle odgovarati ni na jednu poruku, dobila je izvještaj Facebooka u kojem se kaže da nikada na ovim prostorima nije zapamćen veći broj prijava stranice. Željeli su nas ušutkati i prepasti, sve iz straha da ih netko ne prepozna iz priče ili, još gore, spomene imenom i prezimenom. Strašno je kada spoznate da je više od tri tisuće ljudi, većinom žena, pod svojim imenom i prezimenom bilo spremno ispričati svoju najveću traumu potpunim strancima. Ne institucijama koje se time trebaju baviti, nego nekom prostoru iza kojeg u početku nisu imali pojma ni tko stoji. Tada shvatiš da je sustav svih država u regiji potpuno zakazao. Da nitko ne radi u korist osobe koja je pretrpjela nasilje nego upravo suprotno, otvara i kopa po rani mašući njom pred društvom kao kakvom sramotom te osobe.

Story: U kojoj je fazi stranica danas, pristižu li svjedočanstva i dalje?
Bogatstvo je te stranice i grupe što su žene i muškarci formirali zajednicu bezrezervne podrške. Svaki negativni komentar se briše, a oni jedni druge savjetuju i tješe. Mnogo je udruženja ponudilo besplatnu psihološku i pravnu pomoć, pa tako na stranici možete pronaći taj popis po državama regije. Svjedočanstva i dalje stižu, znatno manje, ali dolaze. Stranicu koristimo da i dalje izvještavamo, kako o našim koracima tako i o propustima sustava ili eventualnim uspjesima inicijative.

Story: Jeste li komunicirali sa žrtvama zlostavljanja?
Prva tri dana plakala sam uz osjećaj mučnine i bola u želudcu. Bila sam beskrajno bijesna i tužna. Onda sam shvatila da takva nisam ni od kakve pomoći pa sam pokušala uspostaviti emocionalni odmak. Kada u tri dana pročitate tisuće užasnih iskustava žena koje nas svakodnevno okružuju, shvatite da tu ne postoji ‘neko koje me posebno uznemirilo’, to su tri tisuće svjedočanstava, tri tisuće duša u nekoliko dana. Ne možeš se ne zapitati koliko je još onih koji i dalje ne mogu govoriti o svom iskustvu. Komuni­cirali smo s apsolutno svima. Na poruke se odgovaralo i uvijek smo upućivali na kontakte udruženja i organizacija koje smo imale. Morate biti svjesni da mnogo ljudi sebi ne može priuštiti ni psihološku ni pravnu pomoć, a državne službe apsolutno nisu zainteresirane.

Story: Čemu mislite da ste pridonijele osnivanjem stranice i planirate li daljnje korake?
Stranica je pridonijela tome da se u javnom prostoru konačno govori o seksualnom nasilju. Žene i muškarci sada znaju da negdje na internetu postoji stranica kojoj mogu pisati, da je na toj stranici zajednica koja će pokušati pomoći na ovaj ili onaj način. Mislim da je pridonijela i eventualnom strahu potencijalnih počinitelja jer kada nešto poprimi javni diskurs, kao da tek tada dobije na važnosti. Mnogi od njih već su se uplašili za sebe, a mislim da je to dobro. Na­ravno, ništa od ovog nije dovoljno dok se seksualno nasilje i uznemiravanje ne budu sustavno kažnjavali, dok policijski službenici ne dobiju jasne upute kako razgovarati s osobom koja je to pretrpjela, dok vlast ne donese zakone kojima štiti žrtve i dok mi kao društvo ne prestanemo sve gledati kroz svoju prizmu. Ljudi i ljudske priče su različite i nije na nama da procjenjujemo jesu ili točne ili netočne, na nama je da slušamo i ne osuđujemo te, ako možemo, pomognemo. Svjedočanstva su najviše dolazila iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, zatim Slovenije i Crne Gore. Zakoni u svim navedenim državama su različiti i mi smo mogle djelovati samo unutar one u kojoj živimo, a za mene je to trenutačno BiH. Poslano je pismo Parlamentu Federacije BiH s konkretnim zakonima koje smo osmislili u odnosu na ono što smo iz svjedočanstava prepoznale kao mane sustava. U Hrvatskoj su zastupnice predložile izmjenu zakona, međutim to nije izglasano. U Srbiji do toga uopće nije došlo. Očito vlasti ne smatraju da je to problem kojim se trebaju baviti i zaista pokušavamo razumjeti što se mora dogoditi da bi pojedinci, koji bi morali biti u službi građana, čuli vapaj onih koje predstavljaju.

Story: Živite u Sarajevu, osjetite li promjene nabolje od početka MeToo pokreta u regiji ili je još prerano govoriti o tome?

Statistike me, nažalost, slamaju mjesecima. Naime, od 2017. u BiH čak 91 posto slučajeva silovanja nije pravno procesuirano. I kako onda reći ženama da prijave silovatelja? Kako im reći bilo što, osim ‘oprosti’ u ime nekoga drugog? Osim te zajednice koja je kreirana, bojim se da su sve druge promjene gotovo nevidljive. One nisu nevažne, ali u odnosu na traume koje su ti ljudi javno podijelili, nevidljive su. Ne­prestano kontaktiramo s organizacijom UN Women, ambasadorima u BiH koji su pak u stalnom kontaktu s kolegama iz regije. Savršeno su svjesni problema i zaista zajedničkim snagama pokušavamo izvršiti pritisak na vlast. Mo­ramo biti svjesni da je ovo borba koja će trajati, za mene i vas je kasno, ali nije za našu djecu.

Story: Poznajete li neke zlostavljane žene ili ste možda zlostavljanje osjetili i na svojoj koži?
Skoro sa sigurnošću i velikim grčem mogu reći da je gotovo svaka druga žena koju poznajem pretrpjela neki oblik seksualnog nasilja ili uznemiravanja. I sama sam doživjela seksualno uznemiravanje mnogo puta, često ne znajući jer bih svoju nelagodu potisnula. Vrlo je specifično što pojedinci misle da su glumice ‘otvorenije’, a pod tim aludiraju valjda na promiskuitetnost koja visi kao nevidljivi pridjev uz opis zanimanja glumica što je nametnulo patrijarhalno društvo, pa si daju za pravo komentirati, ulijetati, pipkati. Sve se vraća na ono da na kraju svega kažu da je žena to sama tražila. Jer je obukla kratku suknju, jer je crveno nalakirala nokte, jer je pjevačica ili glumica, a zna se kako se do tog posla dolazi, jer je šetala sama, jer se smijala pa provocirala, jer se nasmiješila, naravno ne iz pristojnosti nego je zavodila, jer je jednostavno žena, a mi po rođenju valjda to tražimo.

Story: Dobitnica ste nagrade za najbolju sporednu ulogu u predstavi ‘Murlin Murlo’ na Danima satire Fadila Hadžića u Zagrebu 2019. godine. Na kojim projektima trenutačno radite i možemo li vas vidjeti u kazalištu, seriji ili filmu i u Hrvatskoj?
Trenutačno igram predstave koje su na repertoarima sarajevskih kazališta. Mnogi su drugi projekti ugašeni zbog pandemije. Vodim dječju školu glume i moji su me učenici tijekom godine spašavali od mnogih ludila. Također, na ljeto se priprema meni vrlo važan projekt u Hrvatskoj. Detalje ne smijem otkrivati, ali beskrajno se veselim što sam dobila priliku raditi u svom drugom domu. Tada ću biti znatno okruglija pa nije zgoreg najaviti budem li neprepoznatljiva.