VELIKE CURE (NE) PLAČU? 'Dogodila mi se depresija, naučila me puno toga'

Stvarno niste sami. Kad sam se počela otvarati prijateljima i poznanicima, oni su sa mnom podijelili svoje probleme i shvatila sam da nisam jedina. Depresija i anksioznost su bolesti 21. stoljeća i sada znam više ljudi koji imaju problema s tim nego onih koji nemaju. Živimo u čudnom razdoblju i neprestano slušamo priče kako je sve moguće te da možemo ostvariti svoje snove. Ali realnost nije takva i tu dolazi do kratkog spoja. Niste sami i depresija nije sramota. Krivila sam se što sam depresivna jer ima ljudi kojima je objektivno teže u životu. Nemojte si to raditi jer bolest nije izbor. Potražite pomoć. Danas postoji mnogo opcija, online savjetovanja, važno je pronaći osobu koja vam odgovara. Prije nego što sam pronašla onu s kojom sam kliknula, bila sam kod dvije, tri psihijatrice. Nemojte odustati ako ne naiđete na pravu isprve. Ne možete pobjeći iz svoje glave, radite na tome, počnite rješavati probleme jer doista može biti bolje”, poručuje Karla Zelić, odnosno Superbabe Killah. Influencerica i glazbenica prije četiri godine s tisućama pratitelja podijelila je detalje vlastite borbe s kliničkom depresijom i narkolepsijom te otada otvoreno govori o tome kako bi pomogla drugima u sličnoj situaciji. Koje stereotipove želi srušiti, kako ove bolesti utječu na kvalitetu života, ali i zašto oporavak nikada ne prestaje, otkriva ova 29-godišnja superžena.

Story: Napisali ste i da ste nešto slično htjeli napraviti dvije godine prije, ali niste. Zašto? Je li vas bilo sram?
Nisam se sramila. Otkad sam oboljela, razgovarala sam najprije s bliskim ljudima pa s poznanicima jer sam znala da je to nešto za što nisam kriva i što nisam sama odabrala. U početku bih se podsvjesno krivila i pitala što sa mnom ne valja te zašto se ne mogu ‘trgnuti’, ali shvatila sam da to nije pod mojom kontrolom te da nije problem u snazi volje ni u tome jesam li snažna ili slaba osoba. Ljudi su me pratili i moj se život u online svijetu činio super iako sam i tada pričala o problemima, samo ne ovako izraženo. Taj mi se dan sve skupilo i morala sam ljudima reći, nisam htjela biti ‘fejk’. Tada sam bila dovoljno dobro i dovoljno jaka. Morala sam to podijeliti jer sam brojnim klinkama bila uzor, a htjela sam da znaju kako i ja imam probleme. Znam koliko je meni lakše kada neka poznata osoba govori o tome jer znaš da nisi sam. A htjela sam i razbiti stereotipove o tome kakve bi osobe s depresijom trebale biti. Optimist sam i nikada nisam bila bezvoljna ili pesimistična. Uzrok moje depresije nije pesimizam. Osim toga, ljudi misle da moraš imati puno razloga da bi bio depresivan. Imala sam ih, ali ne treba to biti ništa opipljivo.

Story: Kod vas je sve počelo narkolepsijom?

Da. Mislim da se moj organizam borio sa stresom i depresijom prekomjernim spavanjem. Narkolepsija kod mene nije ekstremna, ali dovoljna da mi padne kvaliteta života. Obje te bolesti uspore, imaš manjak koncentracije i energije, što je važno za normalno funkcioniranje. Trebalo mi je puno više vremena nego drugima da nešto napravim, stalno sam bila umorna, nisam mogla učiti, čitati i neprestano mi se spavalo iako sam trenirala, živjela zdravo i radila sve što inače pomaže u situaciji kada imaš nedostatak energije. U svojoj najgoroj fazi narkolepsije nisam mogla biti tri sata za kompjutorom i pisati esej jer već nakon dva sata ne bih mogla gledati. Stalno bih trebala uzimati pauze, moj mozak kao da nije mogao raditi više stvari u isto vrijeme. Doživjela sam i paralizu sna, ali sada sam dobro i narkolepsija je pod kontrolom.

Story: Rekli ste da su paralize sna grozne…
Jezive su i, srećom, nisam ih dugo imala. Prvo sam ih doživljavala jednom mjesečno pa jednom tjedno, a onda svake noći. Osjećaj je grozan i bojala sam se spavati. Mozak ti se probudi, ali tijelo je paralizirano i ne možeš se pomaknuti. Čuješ sve, budan si i želiš ustati, ali ne možeš pa počneš paničariti jer se ne možeš pomaknuti. A kada se uspiješ trgnuti, cijelo tijelo te boli i potpuno si iscrpljen. Stalno sam se osjećala drogirano, a to smanjuje kvalitetu života.

Story: Kako ste je stavili pod kontrolu?
Nisam uzimala lijekove jer sam se bojala. Prije desetak godina narkolepsija nije bila toliko istražena i lijekovi su djelovali tako da te što dulje drže budnim, a to nije dobro. Moj problem nije bio toliko težak, a kada sam počela piti antidepresive, i to se smirilo. Ne znam je li se poboljšala kemija u mozgu, ali paralize su prestale.

Story: Spomenuli ste da je bilo nekoliko razloga za depresiju…

Bilo je nekoliko okidača koji nisu bili uzrok, ali bili su povod za depresiju koja je tinjala u meni. Doživjela sam prekid prve ozbiljne veze, nisam bila sigurna želim li se baviti time što sam studirala pa sam se dosta preispitivala, a konačan udarac bio je kada je tata obolio od raka. Sve mi se skupilo i prvo sam bila malo lošije, malo tužnija, ali nakon nekog vremena ništa me više nije zanimalo. Nisam mogla učiti, fakultet me u potpunosti prestao zanimati i tada sam sve počela osjećati ekstremno. Sve emocije bile su toliko pojačane da sam u jednom trenutku jednostavno prestala išta osjećati. Postala sam toliko tupa i toliko mi je bilo sve svejedno da sam se jako preplašila. Na primjer, oduvijek se volim šminkati, uređivati, i prije nisam mogla zamisliti dan da se ne sredim jer me to veseli, a tada se danima nisam ni tuširala, samo sam ležala na kauču i htjela pauzirati godinu. Glazbu koju sam obožavala nisam mogla slušati jer me živcirala. Sve sam se manje družila s ljudima i bilo mi je teško primati ikakve vanjske podražaje, čak i pozitivne. Postala sam poput biljke i to je bilo preživljavanje iz dana u dan.

Story: Jeste li imali i fizičkih smetnji?
Jesam, osjećala sam i fizičku bol, stalni umor, nimalo koncentracije, razdražljivost, osjećala sam se bolesno. Tada sam rekla roditeljima jer sam shvatila da to nije samo faza koja traje mjesec, dva, a i starija sestra s kojom sam živjela vidjela je da nešto nije u redu. Dijagnosticirali su mi depresiju te sam ubrzo osvijestila što mi se događa. Bilo je grozno. I dalje ne mogu zaboraviti te trenutke očaja. Nisam imala suicidalne misli, ali znala sam reći da bi bilo u redu zaspati zauvijek. U tom trenutku ne vidiš izlaz iz svoje glave, iz tog stanja u kojem postojiš, ali ne živiš. Sjećam se da sam pokušala zamisliti najljepši scenarij u kojem mi se ostvare svi snovi i pomislila: “Super, ali radije bih spavala.” Dogodio se kemijski disbalans. Čudiš se sam sebi jer to nisi ti.

Story: Koliko ste dugo bili u najgorem stanju?

Tri mjeseca bila sam u tom stanju i bilo mi je teško trgnuti se, ali imala sam sestru koja me nije pustila. Morala sam reći roditeljima i potražiti pomoć. Nisu znali što se događa jer su u Poreču, ali sestra im je govorila da nisam dobro, a više im nisam ni mogla ni željela lagati kada bi me pitali kako je na faksu. Dotad nisam imala mentalnih problema, došli su odjednom pa je njima bilo logično da nisam dobro zbog tate i prekida veze. Bili su mi velika podrška, odmah su rekli da ćemo naći nekoga i da se ne brinem zbog faksa i svega ostalog. Baš su lijepo reagirali. Sama sam odlučila potražiti pomoć, ali oni su me morali malo pogurati da ne odgađam.

Story: Kako je teklo liječenje? Jeste li uzimali antidepresive?

Psihijatrica mi ih je predložila, no na početku sam bila protiv toga jer sam vjerovala stereotipovima da kada ih jednom počneš piti, više se ne možeš skinuti s njih. Rekla mi je da joj vjerujem i da će mi dati malu dozu kako bih stala na noge. Nakon dva mjeseca počela sam primjećivati da mi postaje bolje. I dalje sam imala jednake misli i borbe, ali kemija u mozgu se poboljšala i fizički sam bila bolje. Nisam više bila toliko umorna i razdražljiva, dobila sam snagu da se borim i iziđem iz stanja potpune apatije. Antidepresivi su mi pomogli uz terapiju i razgovore te sam nakon četiri, pet mjeseci vidjela poboljšanje za 30, 40 posto. Više mi nije smetala glazba, mogla sam čitati i razgovarati dulje s ljudima a da se ne umorim. I fizički sam bila bolje. Antidepresive sam pila oko godinu dana i oni su mi pomogli u početku, dalje sam se izborila sama. Prestala sam ih uzimati kada smo psihijatrica i ja procijenile da sam bolje i da sam se vratila u život.

Story: Ali tu nije stao vaš oporavak? Mentalno zdravlje ne smije se zapustiti?

Ne smije. Depresija se lako vrati ako si podložniji tome. Svi smo različiti. Vrlo sam emotivna, introspektivna i duboko promišljam o svemu, a to je mač s dvije oštrice. Zahvaljujući tome sam kreativna, dobar umjetnik, pišem poeziju, ali kada je loše - jako je loše i sve osjećam intenzivno. Zato i dalje idem na terapije. K psihijatrici sam odlazila dvije godine, a sada redovito idem na gestalt psihoterapiju. Moja me psihijatrica na Rebru može primiti jednom mjesečno, što je malo, i zato sam našla psihoterapeuta kod kojeg sam nekoliko puta mjesečno i s kojim razgovaram o svemu. Mislim da je to najbolje ulaganje u sebe i išla bih i da nemam depresiju. To je sat vremena tjedno tijekom kojeg sa stručnom osobom objektivno pričaš o svom životu. Treba se maknuti stigma s toga jer to je dio brige o sebi. Održavam to stanje u kojemu mi je dobro. Imala sam trenutaka kad sam osjećala da sam lošije, ali to bih brzo prevenirala i pojačala terapiju, naučila sam se bolje brinuti o sebi. Depresija mi se dogodila, ali naučila me puno toga i učinila od mene osobu kakva sam danas. Ojačala me. Ali ona uvijek tinja i ako se prepustiš, može te ponovno ščepati. Uvijek sam na oprezu i trudim se održavati ravnotežu.

Story: Napisali ste da plešete s depresijom? Je li to tango, sentiš…?
To su istodobno svi plesovi, ovisno o fazama. Nekad je tango pa se međusobno nadjačavamo, a nekad se prepustim pa je sentiš. Znalo mi se dogoditi da sam lagano u ‘deprici’, to je taj sentiš, kada se uljuljaš u zonu komfora i nisi preloše, ali nisi ni dobro. Znalo je biti takvih mjeseci, ali to nije dobro pa bih se trgnula. To je putovanje s usponima i padovima te je važno održati glavu iznad vode.

Story: Koliko je u tome važna podrška okoline, ali i medicinske struke?
Podrška je važna. Naučila sam se nositi s tim, dosta sam mehanizama naučila na terapiji, imam prijatelje i obitelj koji su mi podrška i koji me razumiju, ali nitko ti ne može pomoći kao stručna osoba. Važno je imati terapeuta. Na terapiji sam prvi put naglas shvatila neke uzroke i uz terapeuta sam sebi odgovoriš na neka pitanja te radiš na sebi. Imam predivnu podršku otkad sam progovorila o depresiji i želim je dati drugima. Mislim da sam od nečega lošeg napravila nešto dobro i zato sam sretna. Zato mislim da mi se depresija dogodila s razlogom. Našla sam svoju svrhu u tome i ništa me ne ispunjava poput činjenice da mogu nekome pomoći.

Story: Jedna ste od rijetkih influencerica koja govori o svojim problemima, smeta li vam što slično ne rade i vaši kolege te što se na društvenim mrežama ne pokazuje stvaran život?
Online život je lažan. Ne sav, ali to su filtrirani dijelovi života gdje objavljujemo najljepše trenutke i najbolje dijelove sebe. Među prvima u Hrvatskoj odabrala sam drukčiji pristup i odlučila pokazati da se ne probudim savršena, da imam strije, ožiljke od akni, govoriti o svojim nesigurnostima, strahovima... Htjela sam curama koje me prate dati do znanja da nisam uvijek onakva kako izgledam na fotografijama. Svi fotkamo doručak s avokadom, ali ne neki utorak kad nabrzinu pojedeš hrenovke i jaje. To je u redu, ali budimo i stvarni jer taj ‘savršeni život’ potiče mentalne probleme. Uspoređuješ cijeli svoj život s nekim malim, uređenim komadićem koji je netko servirao na pladnju. Tu počnu nesigurnosti, poremećaji u prehrani, anksioznost, depresija i zato sam htjela pokazati svoju stvarnost. Lijepo je što se ljudi povezuju s tim, no tužno je što ima i onih koji napišu: “Evo je, priča o depresiji da bi privukla pažnju.” Da, baš ću o svojim najdubljim problemima pričati jer mi treba pažnje. Radim to jer znam da će me netko pitati kome se obratiti za pomoć. Influenceri bi trebali biti realniji. Nemaju svi moju priču, ali imaju nešto. Idemo zagrepsti ispod površine.

Story: Kako na vas utječu društvene mreže s obzirom na to da, osim podrške, ima i puno zlobnih i ružnih komentara.
Repala sam sa 17, 18 godina, a u tome svijetu ima najviše hejtera. Imala sam vatreno krštenje, pogotovo zato što sam bila cura - 50 posto bila je podrška, a 50 posto vrijeđanje. Bila sam klinka i tada me to pogađalo, ali shvatila sam da trebam prihvatiti konstruktivnu kritiku i da je nešto sasvim drugo kada te kritizira neka anonimna, frustrirana osoba koja se krije iza tipkovnice. Na svojim profilima na društvenim mrežama dobivam golemu i predivnu podršku, ali nedavno sam imala intervju za jedne dnevne novine gdje sam pričala o depresiji i bilo je groznih komentara. Ali i da je članak bio naslovljen ‘Žena proglašena fizičarkom godine’, naći ćeš komentare “Kakva fizika, bolje da kuha”, “Vidi je na što liči”... Takvi prigovaraju svemu i to ne shvaćam osobno, ali pogađa me što smo toliko jalno i frustrirano društvo.

Story: Kada ste počeli repati, bili ste Miss Killah, a danas ste Superbabe Killah. Promjena imena označila je unutarnju snagu?
Bila sam Miss Killah, ubojica rima, ali kako sam prestala repati, više se nisam identificirala s tom Karlom. Bila sam u Amsterdamu kod sestre, baš sam bila dobro, osjećala sam da sam izišla iz lošije faze i bila sam ponosna na sebe, što je rijetko jer uvijek mislim da mogu bolje. Gledala sam što sam proživjela i shvatila da sam superžena. Pobijedila sam depresiju, borim se za svoj autentičan stil i puno sam puta mogla posustati, prodati se i zaraditi više, ali oduprla sam se i zadržala svoje vrijednosti. Mislim da trebaš biti superžena da u Hrvatskoj imaš svoje ‘ja’ i furaš svoj film, zato sam si i rekla da sam Superbabe. To je alter ego koji sam stvorila, on me inspirira, a ja inspiriram druge. Superbabe Killah se ne boji i dovoljno je jaka da izdrži sve.

Story: Sada se ponovno vraćate glazbi?
Kao klinka nisam to shvaćala ozbiljno. Prestala sam jer mi je život krenuo u drugom smjeru, no posljednjih godina ponovno mi se javila želja da se tu ostvarim. Ne stvaram si pritisak jer to je samo dio stvari koje volim. Snimila sam prvu pjesmu koja je srednji prst sustavu i izići će za mjesec, dva, a zatim ide jedna emotivna. Bit će svega, bit će zanimljivo i veselim se tome.