U sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story
Stvarno niste sami. Kad sam se počela otvarati prijateljima i poznanicima, oni su sa mnom podijelili svoje probleme i shvatila sam da nisam jedina. Depresija i anksioznost su bolesti 21. stoljeća i sada znam više ljudi koji imaju problema s tim nego onih koji nemaju. Živimo u čudnom razdoblju i neprestano slušamo priče kako je sve moguće te da možemo ostvariti svoje snove. Ali realnost nije takva i tu dolazi do kratkog spoja. Niste sami i depresija nije sramota. Krivila sam se što sam depresivna jer ima ljudi kojima je objektivno teže u životu. Nemojte si to raditi jer bolest nije izbor. Potražite pomoć. Danas postoji mnogo opcija, online savjetovanja, važno je pronaći osobu koja vam odgovara. Prije nego što sam pronašla onu s kojom sam kliknula, bila sam kod dvije, tri psihijatrice. Nemojte odustati ako ne naiđete na pravu isprve. Ne možete pobjeći iz svoje glave, radite na tome, počnite rješavati probleme jer doista može biti bolje”, poručuje Karla Zelić, odnosno Superbabe Killah. Influencerica i glazbenica prije četiri godine s tisućama pratitelja podijelila je detalje vlastite borbe s kliničkom depresijom i narkolepsijom te otada otvoreno govori o tome kako bi pomogla drugima u sličnoj situaciji. Koje stereotipove želi srušiti, kako ove bolesti utječu na kvalitetu života, ali i zašto oporavak nikada ne prestaje, otkriva ova 29-godišnja superžena.
Story: Tekst ‘Velike cure (ne) plaču - moja priča o depresiji’ koji ste objavili na svojoj stranici započeli ste riječima “ne očekujem da će se previše ljudi zaustaviti i pročitati”. Mentalno zdravlje nije nešto što budi interes?
Tu objavu nisam planirala. Bila sam kod kuće i odjednom sam osjetila potrebu da to napišem. Mislila sam da će to biti kraći status, ali kada sam počela pisati, nisam mogla stati i sve je izišlo iz mene. Tako sam ga započela jer sam navikla da lijepe fotografije na kojima ste zgodni ili neki lagan i bezbrižan sadržaj dobivaju mnogo lajkova i komentara, a nešto ozbiljnije i dublje tekstove pročita manji broj ljudi. Ali ovaj je buknuo i dobio puno lajkova, podijeljen je više od tisuću puta te mi se i danas, četiri godine poslije, ljudi i dalje javljaju. Tada sam prvi put vidjela koliko se mnogo ljudi bori s tim. Javljala su mi se djeca od 14, 15 godina, ali i muškarci i žene u 60-ima. Nisam to očekivala.
Story: Napisali ste i da ste nešto slično htjeli napraviti dvije godine prije, ali niste. Zašto? Je li vas bilo sram?
Nisam se sramila. Otkad sam oboljela, razgovarala sam najprije s bliskim ljudima pa s poznanicima jer sam znala da je to nešto za što nisam kriva i što nisam sama odabrala. U početku bih se podsvjesno krivila i pitala što sa mnom ne valja te zašto se ne mogu ‘trgnuti’, ali shvatila sam da to nije pod mojom kontrolom te da nije problem u snazi volje ni u tome jesam li snažna ili slaba osoba. Ljudi su me pratili i moj se život u online svijetu činio super iako sam i tada pričala o problemima, samo ne ovako izraženo. Taj mi se dan sve skupilo i morala sam ljudima reći, nisam htjela biti ‘fejk’. Tada sam bila dovoljno dobro i dovoljno jaka. Morala sam to podijeliti jer sam brojnim klinkama bila uzor, a htjela sam da znaju kako i ja imam probleme. Znam koliko je meni lakše kada neka poznata osoba govori o tome jer znaš da nisi sam. A htjela sam i razbiti stereotipove o tome kakve bi osobe s depresijom trebale biti. Optimist sam i nikada nisam bila bezvoljna ili pesimistična. Uzrok moje depresije nije pesimizam. Osim toga, ljudi misle da moraš imati puno razloga da bi bio depresivan. Imala sam ih, ali ne treba to biti ništa opipljivo.
Story: Kod vas je sve počelo narkolepsijom?
Da. Mislim da se moj organizam borio sa stresom i depresijom prekomjernim spavanjem. Narkolepsija kod mene nije ekstremna, ali dovoljna da mi padne kvaliteta života. Obje te bolesti uspore, imaš manjak koncentracije i energije, što je važno za normalno funkcioniranje. Trebalo mi je puno više vremena nego drugima da nešto napravim, stalno sam bila umorna, nisam mogla učiti, čitati i neprestano mi se spavalo iako sam trenirala, živjela zdravo i radila sve što inače pomaže u situaciji kada imaš nedostatak energije. U svojoj najgoroj fazi narkolepsije nisam mogla biti tri sata za kompjutorom i pisati esej jer već nakon dva sata ne bih mogla gledati. Stalno bih trebala uzimati pauze, moj mozak kao da nije mogao raditi više stvari u isto vrijeme. Doživjela sam i paralizu sna, ali sada sam dobro i narkolepsija je pod kontrolom.
Story: Rekli ste da su paralize sna grozne…
Jezive su i, srećom, nisam ih dugo imala. Prvo sam ih doživljavala jednom mjesečno pa jednom tjedno, a onda svake noći. Osjećaj je grozan i bojala sam se spavati. Mozak ti se probudi, ali tijelo je paralizirano i ne možeš se pomaknuti. Čuješ sve, budan si i želiš ustati, ali ne možeš pa počneš paničariti jer se ne možeš pomaknuti. A kada se uspiješ trgnuti, cijelo tijelo te boli i potpuno si iscrpljen. Stalno sam se osjećala drogirano, a to smanjuje kvalitetu života.
Cijeli razgovor s Karlom Zelić u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji je u prodaji od srijede, 26. svibnja 2021. godine
