SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: 'Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU'

Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.

“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.

San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.

Story: Kako biste se opisali - tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?

Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.

Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.

Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno - sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.

Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.

Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?

Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.

Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.

Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja - maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete - roditelja, profesora, prijatelja?

Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.

Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.

Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi - opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.

Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?

Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.

U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.

Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.

Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?

Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.

Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.

Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?

Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.

Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.

Story: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?

Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.

Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.

U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.

Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?

Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.

Story: Osim upisa na Akademiju dramskih umjetnosti, koji je vaš san koji želite ostvariti?

Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.