'Život s bipolarnim poremećajem itekako postoji. Lijekovi pomažu'

Zagrepčanka Tena Sakar Vukić majka je dvoje djece, marketinška stručnjakinja, žena koja se u slobodno vrijeme bavi trčanjem i snimanjem reklama, a gledatelji su je imali priliku vidjeti i u seriji ‘Zabranjena ljubav’. Na prvi pogled ni po čemu se ne izdvaja od drugih, a njezine životne navike ne razlikuju se pretjerano od onih prosječnih građana. No Tena već 15 godina živi s nevidljivim suputnikom poznatijim pod nazivom bipolarni poremećaj. Osobe koje pate od te mentalne bolesti imaju česte promjene raspoloženja - od neuobičajeno sretnog do nevjerojatno lošeg i depresivnog stanja. Da se nešto neobično događa, prvi je put primijetila sa samo 19 godina, kada joj je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti i depresija, a tek dvije godine nakon toga dobila je konačnu dijagnozu - bipolarni poremećaj. Odmah na početku rekla nam je kako ovo neće biti zabavan intervju, a cilj njezina javnog istupanja isključivo je osvještavanje javnosti o mentalnim poremećajima i potrebi pružanja podrške osobama koje se s njima bore.

Prvo sam se obratila svojoj majci. Rekla sam joj da se nešto čudno događa i da se više ne osjećam kao Tena koja je prije nekoliko mjeseci bila sretna studentica. Majka i ja smo u tom trenutku analizirale moguće scenarije. Tada i nije bilo toliko puno informacija i tema posvećenih psihičkim bolestima. Jedno vrijeme stajale smo na mjestu, a onda je mama pronašla Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju na Rebru. Odmah sam im se javila. Kada sam došla na pregled, liječnica je zaključila kako je riječ o graničnom poremećaju ličnosti i depresiji. Točnije, nešto između te dvije dijagnoze. Nakon nekoliko seansi prepisali su mi antidepresive i u tom sam se trenutku osjećala puno bolje.

Story: Tada vam još nisu dijagnosticirali bipolarni poremećaj?
O bipolarnom poremećaju tada nije bilo ni riječi. Niti sam ja znala što je to jer su u tom trenutku mijenjali naziv bolesti. Možda sam nekada čula za maničnu depresiju, ali nisam znala ništa više o tom poremećaju. S današnjeg stajališta smatram da stari naziv, odnosno manična depresija puno bolje opisuje stanje do kojeg dovodi bipolarni poremećaj. Bipolar­nost je ipak uljepšan naziv onoga što ova bolest zapravo jest.

Story: Kako ste se osjećali kada su vam liječnici priopćili dijagnozu?
Kada su mi rekli prvu dijagnozu, nisam osjećala strah. Bila sam potpuno ravnodušna. Nisam bila tužna jer sam napokon znala što mi se događa. Dvije godine poslije, odnosno 2008. godine, stanje mi se naglo pogoršalo. U tom trenutku dobila sam ulogu u seriji ‘Zabranjena ljubav’, a moje je stanje odjednom postalo jako loše. Depresija je bila užasno jaka. Imala sam problema i s prehranom. Otišla sam prof. dr. sc. Slađani Štrkalj Ivezić koja je na temelju svega što mi se događa zaključila da je riječ o bipolarnom poremećaju i da sam trenutačno u depresiji. Teško je priznati da si baš ti osoba koja se bori s depresijom. Pogotovo kada se te epizode ponavljaju i znaš da će doći trenutak kada nemaš volje brinuti se o sebi, djeci, životinjama, obaviti osnovne stvari, tuširati se, platiti račune, ustati s kauča... Jednostavno ne mogu.

Story: Koliko su bipolarni poremećaj i depresija utjecali na vaš svakodnevni život?

Moje psihičko stanje utjecalo je na fakultetske obaveze. U tom trenutku studirala sam na PMF-u, završila prvu godinu, a onda sam potpuno zakazala. Zbog manjka koncentracije i čestih promjena raspoloženja postalo je sve teže pratiti nastavu i učiti za ispite na, slobodno možemo reći, zahtjevnom fakultetu. Odlučila sam pauzirati školovanje. U tom trenutku trenirala sam orijentacijsko trčanje i atletiku. Odustala sam i od toga. Prestala sam biti dio hrvatske reprezentacije. Poslije sam upisala Visoku poslovnu školu Zagreb, smjer marketing i komunikacije, ali bila sam skeptična. No poslije se pokazalo da je to bila odlična odluka. Gradivo sam puno lakše svladala i uspjela sam završiti sve tri godine, a poslije još dvije godine stručnog diplomskog studija Dizajn tržišnih komunikacija.

Story: Kako je izgledala prva hospitalizacija?
Prva hospitalizacija bila je tijekom depresivne faze. Imala sam 22 godine, a u bolnici sam provela samo tri dana. Liječnica mi je već tada postavila dijagnozu pa smo otprilike znali o čemu je riječ i odmah mi je bila propisana terapija. Prva je hospitalizacija, slobodno mogu reći, prošla dobro. No onda je uslijedila druga, znatno gora. Sjećam se da je došla u vrijeme kada sam završila preddiplomski studij, dan nakon promocije stanje mi se rapidno pogoršalo. Mjesec dana prije bila sam u povišenom raspoloženju. Veselila sam se promociji, družila se, a kako sam tada već rodila prvo dijete, zbog trudnoće i dojenja nisam pila nikakve lijekove. Povišeno raspoloženje bilo je okidač za tešku maniju sa psihotičnim elementima. Odjednom su se pojavili užasni strahovi. Bojala sam se da će nas napasti izvanzemaljci, mislila sam da nas netko želi ubiti... Nisam mogla spavati, nisam mogla jesti, nisam normalno funkcionirala. Onda sam isključila struju. Mislila sam da nas špijuniraju. Sve sam to čak mogla spriječiti mjesec dana prije kada sam osjetila da sam hiperaktivnija, sretnija, druželjubivija... U ovoj bolesti postoji granica i kada dođete do nje, jednostavno osjetite da pretjerujete. To je alarm te ako se osoba u tom trenutku javi liječniku i korigira se terapija, postoji velika šansa da se manija uopće neće razviti.

Story: Tko vam je bio najveća podrška u tim trenucima?

Najveća podrška bio mi je moj suprug koji je svaki dan dolazio u bolnicu. Čak je medicinskim sestrama i tehničarima donosio kolače. Budući da ste u sobi s nekoliko pacijenata, posjeti su nekada zabranjeni pa je moj suprug dolazio ispod prozora. Tada nisu postojali pametni telefoni pa nismo mogli komunicirati putem videopoziva, ali svaki je dan bio uz mene. Ne znam kako osobe uspiju ovakvo stanje izdržati bez podrške bliskih osoba. Naravno, nije nemoguće, ali moraš biti jako dobro upoznat s bolešću i priznati da imaš problem. Osobe s bipolarnim poremećajem imaju i 20 posto veću šansu za samoubojstvo pa je podrška iznimno važna. To je bolest koja utječe na vašu dušu, kompletno vas promijeni, nekada uništavate sami sebe. Teško je.

Story: A posao? Koliko vam je bilo teško svakodnevno odlaziti u tvrtku?
Imala sam dosta dobra razdoblja i često sam normalno funkcionirala. Uspješno sam radila pet i pol godina kao vanjska suradnica u jednoj marketinškoj agenciji na poslovima digitalnog marketinga. Radila sam od kuće i takav mi je posao odgovarao jer mi je ponekad, iako sam stabilno, problem voziti auto, biti među puno ljudi, svakodnevno putovati. No nikada se nisam susrela s negativnim komentarima iako ljudi često komentiraju da će bolest nestati ako, primjerice, promijeniš radne navike, prošetaš šumom ili nađeš neki hobi. Ovo je ozbiljno stanje. Moramo shvatiti da je ovo, laički rečeno, pogrešan rad našeg mozga, a ljudi se trebaju suzdržati od komentiranja nečije terapije. Lijekovi pomažu i to će vam potvrditi svaka osoba koja pati od neke mentalne bolesti.

Story: S kakvim ste se predrasudama najčešće susretali?
Nikada nisam bila stigmatizirana. Snimila sam više od 50 reklama i nikada me nitko nije odbio zato što patim od bipolarnog poremećaja ili depresije. No ponekad sam se znala susresti s ignoriranjem jer je bilo razdoblja kada se po nekoliko mjeseci nisam družila s ljudima. To su trenuci kada se jednostavno ne možeš emotivno povezati s drugima. Nisam mogla i nisam htjela. Posljedica toga su, naravno, prekinuti kontakti s prijateljima ili poznanicima. To je i normalno jer odnose trebaš njegovati, a ja sam naučila biti samostalna i minimalno se oslanjati na druge. Isključivo na majku, oca, supruga i bližu obitelj.

Story: U kojem ste trenutku odlučili javno iznijeti svoju priču?

S ovim sam izišla u javnost baš zato što želim osvijestiti stare i mlade, ali i njihove roditelje da se sa psihičkom bolešću može izići na kraj, može se pronaći odgovarajuća terapija i možete zahvaljujući njoj dobro funkcionirati u društvu. Nitko ne treba odustati od svojih želja i snova, samo ih ponekad treba prilagoditi situaciji. Želim ih osvijestiti. Osobno tim potezom nemam što izgubiti nego samo dobiti.

Story: Postoje li neke aktivnosti koje poboljšavaju vaše psihičko stanje?
To je dosta ozbiljno pitanje pa ću vam dati i ozbiljan odgovor. Ako je riječ o psihičkoj bolesti, onda nitko osim stručnih osoba ne smije postavljati dijagnoze. Nitko ne smije komentirati terapiju ili govoriti da se ona prekine. Komentirati imaju pravo isključivo školovane osobe koje su se godinama specijalizirale za to područje. Liječnik se može eventualno konzultirati s roditeljima, skrbnicima ili bračnim partnerom. Nikada nisam samoj sebi određivala terapiju. Smatram da ako je u mozgu narušena kemija, ne može je, primjerice, poboljšati zdrava prehrana. Naravno, zdrava prehrana, sport i rekreacija su odlični za organizam, ali neće vas to izliječiti od bipolarnog poremećaja. Nikad mi ništa nije pomoglo osim dobrih lijekova. Tek kada bi me lijekovi izvukli iz nekog teškog stanja, došlo bi vrijeme za sport, druženja, razgovore ili aktivnosti u kojima uživam. Već neko vrijeme odlazim na dubinsku transkranijalnu magnetsku stimulaciju. To je stimulacija mozga kojom se provodi ekscitacija ili inhibicija neurona korteksa velikog mozga snagom od 3 T. Jednom godišnje odlazim na tu terapiju koja traje 20 ili 30 dana i puno se bolje osjećam, to mi doista pomaže.

Story: Kako su na vas utjecali pandemija i potresi?
Smatram da su potresi i pandemija puno više utjecali na osobe koje nisu imali nikakve psihičke poremećaje. Osobe koje su i prije imale psihički poremećaj tu patnju nose svaki dan. Naravno, nakon potresa razmišljate hoće li se kuća urušiti, ali nije mi se pogoršalo postojeće stanje. Ne treba vam uvijek neki vanjski utjecaj biti okidač za loše stanje.

Story: Čime se trenutačno bavite?
Trenutačno radim u obiteljskoj tvrtki koja se bavi financijama, snimam reklame, a počela sam dobivati i poslovne ponude kao influencerica na Instagramu i TikToku. Sport i trčanje me ispunjavaju. Ove sam se godine pridružila jednom triatlonskom klubu i taj me novi sport iznimno veseli i ispunjava. Vrijeme volim provoditi sa svojom obitelji u prirodi, pogotovo s djecom, volim peći kolače, saditi cvijeće, pogledati dobar film s mužem, slikati, a poseban mi je gušt kada vikendom idem na neko natjecanje ili utrku.

Story: Kada se javila ljubav prema trčanju?

Od malih nogu sudjelovala sam u natjecanjima na koja je brata, sestru i mene vodio naš otac i to sam doista voljela. Volim aktivan i sportski život. Dok su prijateljice ispijale kave na špici, ja sam negdje u šumi trčala. Godinama sam se bavila i manekenstvom, glumila sam u seriji, ali nikada me nisu zanimala javna događanja, glamur i popularnost. Sport me ispunjavao.

Story: U posljednje vrijeme popularni ste na novoj platformi TikTok. Javljaju li vam se djeca sa psihičkim problemima?
Da! Javljaju mi se djeca, ali više kako bi mi pružila podršku. Tinejdžeri mi često pišu kako imaju problem i ne znaju kome se obratiti. Uvijek im savjetujem da se obrate roditeljima i stručnim osobama te komentiram da nisu krivi za svoje stanje. No češće se žale na vršnjačko nasilje.

Story: Kakvi su vam daljnji planovi? Planirate li se više fokusirati na društvene mreže?
Moj jedini plan, to jest želja jest da budem sretna, zdrava i funkcionalna. Na društvenim mrežama prisutna sam ponajprije zbog sebe i da imam određeni digitalni dnevnik, moji profili mi nisu izvor prihoda. Idem malim koracima i nemam prevelika očekivanja. Imam bolest koja se pojavljuje u određenim fazama, imam djecu, imam utrke pa se, kada imam materijala i inspiracije, obratim svojim pratiteljima. Nemam zacrtane ciljeve. Ne volim robovati trendovima, ne volim kopirati druge, uvijek sam imala svoj film i išla svojim putem, a tako ću i nastaviti.