Sjećam se kada sam prije nekih 15-ak godina s obitelji prvi puta posjetila Advent u Beču.
Bili su to moji prvi studentski dani, vrijeme kada su Purgeraj i Saloon još uvijek bili super popularna mjesta za izlaske, cajke su se mogle čuti tek u rijetkim klubovima, Zagreb još uvijek nije vrvio turistima u mjeri kao što je to bio slučaj u posljednjim predpandemijskim godinama, a Advent se velikim dijelom svodio na okićeni bor na Jelačić placu i lampicama ukrašene ulice i trgove.
Sjećam se i kako su me se u Beču posebno dojmile krošnje stabala ukrašene lampicama, veliki šećerni štapići i jabuke obješeni po njima, mirisi koji su mamili sa svih strana i ručno rađeni ukrasi za bor među kojima je bilo gotovo nemoguće izabrati par onih najljepših.
Svaki je bio jedinstven, drugačiji, pažljivo oslikan i u svaki je bila utkana ozbiljna doza otmjenosti po kojoj je austrijska metropola naširoko poznata. Sjećam se i njihovih kućica, ujednačenih, preslatkih, što su izgledale kao da su ispale iz Andersonovih bajki, bez sponzorskih ugostiteljskih dodataka i bilo čega drugoga što bi napadno nagrđivalo tu čarobnu zimsku razglednicu.
Sjećam se kako sam se pitala hoću li doživjeti da i Zagreb zablista u nekom sličnom ruhu, i zasja svim svojim sjajem - šarmantno, dječje, bajkovito i pomalo nestvarno. A onda se dogodilo Fuliranje u Tomićevoj i nisam se mogla oteti dojmu da se Zagreb napokon počeo buditi.
Iako je u mojoj glavi i dalje postojalo previše neiskorištenog potencijala, onaj nepopravljivi optimist u meni vjerovao je kako će Advent u Zagrebu sa svakom godinom postati sve bolji. Dogodila se Zagrebu tako prva titula najboljeg Adventa u Europi. Pa još jedna. Pa još jedna. Sa svakom godinom mislila sam kako svakoj onoj osobi koja donosi odluke koje izravno utječu na to kako će Advent izgledati ovakvo priznanje mora biti samo dodatna motivacija da iduća godina bude još bolja.
No, nakon prvih par godina nečega drugačijeg, sjaj zagrebačkog Adventa kao da je počeo blijedjeti. Nakon prošle godine u kojoj smo upravo u vrijeme Adventa svi zapeli u lockdownu, sve su nade puka željnog zabave i svega što predblagdansko vrijeme u Zagrebu nudi bile usmjerene ka ovoj godini. A ona je, ako je suditi po komentarima većine onih koji su ga već imali prilike posjetiti, poprilično razočarala.
Znam da smisao Božića nije u hrani i piću koje ćemo uživati na Adventu, znam da su i od klizališta, i gastronomske ponude, i ukrasa, i lampica puno važnije neke druge stvari - da su sretni svi oni koji u ovim teškim vremenima još uvijek žive i zdrave imaju svoje bližnje, da trebaju biti zahvalni svi oni koji su unatoč svim nedaćama koje su nas snašle posljednje dvije godine još uvijek u mogućnosti doživjeti dostojanstven Božić, i da trebamo biti zahvalni na svemu što imamo, a bez čega se može, jer mnogi nemaju ni to.
Pa ipak, govorimo o metropoli naše zemlje. O gradu koji ima predivne parkove i zgrade. Gradu u kojemu žive brojni genijalni umovi i kreativci. Gradu koji ima toliko toga za ponuditi. Gradu koji ima toliko potencijala koji, iz zime u zimu, stoji neiskorišten.
Onaj već spomenuti vječiti optimist u meni vjeruje kako nada umire posljednja. Kako će jednog dana na Jelačić placu zasjati bor koji će sve prisutne ostaviti bez daha, a ne bor koji izgleda kao da je pola ukrasa ukradeno s njega. Kako će na štandovima diljem gradskih ulica svojom ponudom mamiti unikatne rukotvorine domaćih kreativaca, a ne jeftini kineski proizvodi s nerealno visokim cijenama. Kako će se gastro ponuda proširiti izvan okvira debracinki, češnjovki, fritula i vina iz tetrapaka. Kako će cijene napokon biti takve da si jedna prosječna obitelj s djecom odlazak na Advent može priuštiti češće od jednom godišnje, bez straha hoće li moći izgurati do kraja godine.
Kako će se Zrinjevac ogrnuti najčarobnijim ruhom kada se treperavi sjaj lampica podari i krošnjama njegovih stabala, a ne samo njihovim deblima. Kako će se ljepota pokoje zgrade održavane fasade naglasiti tek jednom predimenzioniranom crvenom mašnom, jer je nerijetko manje više.
I kako će Zagreb ponovno ponijeti titulu najljepšeg europskog Adventa, apsolutno zasluženo, bez da po prvi puta itko ima pravo išta prigovoriti.