Znate onu osobu koju ugledate kako stoji uz semafor na potpuno praznoj cesti i strpljivo čeka da joj se zelenim svjetlom signalizira dozvola za prelazak?!
Ili onu kojoj blagajnica greškom vrati više novca pa se žurno vraća taksijem u trgovinu kako bi vratila višak. E to sam ja. Djevojka koja igra po pravilima. Ili se barem jako trudi. Čak i kada su besmislena poput stajanja uz semafor na praznoj cesti, a ona je u žurbi. E ta djevojka je prije koji dan ‘kršila zakon’, i to ni manje ni više nego na njoj nepoznatom Tajlandu. Barem su tako pompozno najavljivali naslovi nekih portala pozivajući čitatelje gladne difamacija da se preplate na njihov plaćeni sadržaj kako bi dobili sve potrebne novosti o celebrity kriminalkama. Ok, ostale smo uskraćene za informaciju da je na Tajlandu još službeno zabranjeno konzumiranje električnih beznikotinskih nargilica iako se radi na promjeni tog zakona. No nakon ulaska u zemlju ništa nam nije ukazivalo na moguće probleme.
Nakon slijetanja u Phuket bila sam jedna od sretnica kojoj je detaljno pregledan pretrpani kofer. Carinik je marljivo proučio i pakiranje mog neotvorenog vape uređaja koje je stajalo na vrhu te ga sa svim popratnim dodacima vratio u kofer. Da se zakon ne provodi, jasno je već pri prvom zalasku među ljude. Na ulicama Patonga upravo su električne cigarete, beznikotinske ili nikotinske, najzastupljeniji izbor pušilica među turistima, ali i lokalcima. Na popularnoj Bangla šetnici, gdje sve vrvi policijskim službenicima koji pomno prate svaku neobičnu aktivnost, lokalci pak, umjesto nakita, vratove ukrašavaju vape uređajem u veselim bojama. Policija rado kažnjava za, primjerice, nenošenje dokumenata, često detaljno pretresa turiste, vjerojatno u potrazi za drogom, ali ‘zabranjene uređaje’ potpuno ignorira u pretresu, bez kazni ili barem verbalne opomene.
Ni činjenica da zabranjeni proizvod ipak nije zabranjen onako kako su to priželjkivali neki naši novinari ne umanjuje moju krivicu te u potpunosti mogu razumjeti i opravdati senzacionalističke naslove radi clickbaita koji sugeriraju da smo prekršile zakon.
No ono što ne mogu razumjeti jest da u 2022., kada smo napokon dočekali cenzuru komentara zakonom o elektroničkim medijima, novinarka se kao mamac za klik na članak ne zaustavlja na, kako ih naziva, ‘rubnozakonskim radnjama’, nego beskrupulozno naslov dodatno obogaćuje terminom neetičnih sponzoruša. Naime, tako je ekspertica za potrebe članka klasificirala žene koje pućkaju beznikotinske nargilice na Tajlandu, ignorirajući pritom neetičnost vlastitih postupaka.
Da, u 2022. dvije žene, novinarka i ekspertica, majke ženske djece, koje na svojim društvenim profilima komuniciraju o aktivizmu i ženskoj solidarnosti, za medijske potrebe besavjesno profiliraju druge žene krajnje uvredljivom terminologijom, a sve zarad klika na plaćeni članak. Pritom se ne osvrću na celebrity muškarce koji jednako rado pućkaju ‘zabranjeni proizvod’ na Tajlandu jer to je valjda njihova vizija ženske solidarnosti. Ipak je dečke neprikladno svrstavati u krajnje uvredljiv termin sponzoruše. Pejorativni termini rezervirani su samo za žene, čak i u novinarstvu. Nisu bez razloga najgore uvrede kao imenice ostale uskraćene za muški rod. Kurva, drolja, sponzoruša, štraca.
Umjesto da kao žene potenciramo priču o štetnosti i opasnosti takve terminologije, dvije učene žene čine ih još dostupnijom i prihvatljivijom. Vjerujem da je njihovo moralno opravdanje kako se sponzoruša konotativno iščitava kao djevojka koja, prema njihovim kriterijima, neetično promovira proizvod kroz sponzorski sadržaj za koji je plaćena. Ipak, većina Hrvata to nikad neće doznati jer ni inače nismo poznati kao narod koji čita dalje od naslova, a s obzirom na to da je tekst zaključan, odnosno vrlo znakovito zahtijeva plaćanje, teško da će bilo tko odriješiti kesu kako bi pročitao da ipak nismo toliko grozne kako sugerira naslov. No nisu one jedine. Mnogi mediji posljednjih godina najgore, seksističke naslove čuvaju upravo za žene, a sve u svrhu clickbaita.
Primjerice, nikad nećete pročitati sugestivne naslove u kojima nam muškarac servira svoje vruće, polugolo tijelo ‘na izvolte’, kao što nikad neće muškarca u kupaćim gaćama opisati kao potpuno golog, niti se upitati nosi li gaće. Ok, polugoli muškarci ne ‘prodaju novine’ pa su time i medijski manje prisutni, ali kad jesu, mediji se potrude da tekstom ne sugeriraju javnome mnijenju njegovu apsolutnu dostupnost, dok će čak i primjereno odjevenu ženu poput Jelene Rozge, koja prvenstveno gradi karijeru na pjevačkom talentu, dokačiti naslov o ‘serviranju grudi’ kao da su upravo dostupne za konzumaciju.
Muškarci kao snažniji spol očito zaslužuju dodatnu medijsku zaštitu i nježniji tretman kako slučajno ne bi došlo do ugroze njihove sigurnosti od napaljenih žena. Znam, naći će se i oni koji misle da smo si same krive za prezentiranu medijsku sliku jer svojim ponašanjem i izborom kontriramo nepisanim društvenim pravilima koja je osmislio privilegirani spol. Pravila koja diktiraju žene kao sekundarna bića ne slijedim i ne poštujem. To nisu moja pravila. Ipak nikad svojim izborom ni postupcima nisam naštetila ili uvrijedila drugu osobu. Barem ne svjesno. Teško bih živjela s tim. To je moja etika. I nema tih para ni pretplate zbog kojih bih prodala spokojnost vlastite savjesti.