Trebala je to biti jedna lijepa nedjelja jer nedjelje su uglavnom lijepe.
U slobodnom danu okružimo se našim najmilijima, ne marimo ni za vrijeme, ni za kalorije, papamo pečenog piceka i mlince, popijemo čašu vina i, ako je lijepo vrijeme, bezbrižno šetkaramo gradom i bavimo se mišlju kako je život ipak lijep. No ta je nedjelja u Rijeci bila potpuno drukčija. Dogodilo se svirepo ubojstvo. I sama pomisao na taj monstruozni čin budi jezu, a daljnje lamentiranje o zločinu o kojem je već toliko toga rečeno te eventualna potreba za daljnjim seciranjem teme zarad clickbaita čini mi se krajnje nehumanom. Ono na što bih se osvrnula, a što nije bilo tema proteklih dana, jedan je drugi zločin. Zločin nad svjedocima. Zločin čitatelja koji iz udobnosti svog doma, uz toplu šalicu kave ili čaja ili pak hladno pivo razglabaju kako su prisutni trebali spriječiti zločin. Prvi dan zlostavljanja bio je najokrutniji. Čitatelji sa šturim, gotovo nikakvim informacijama, gdje se u tekstu jasno nalaže da većina informacija još nije dostupna, počinju popunjavati rupe. Oni su bogovi tastature, oni znaju sve. Ne treba njima neki novinarčić pisati što se dogodilo. Oni raspolažu pouzdanim informacijama bolje od njega. Neki nasilnik počinio je femicid dok se paralelno odvija drugi, puno gori zločin sudioništva svjedoka koji nisu spasili ženu.Najgore je od svega, kažu čitatelji, što je svjedoku, mladom konobaru pružena psihološka pomoć. Plačipička koja nije spasila ženu još glumi žrtvu i traži psihološku pomoć.
Ne znam kakvi bi komentari bili da ove godine nije počela njihova cenzura na portalima jer su i ovi cenzurirani bili nemilosrdni, nehumani, bez trunka empatije. Pomislila sam na konobara. Nadam se da nije pročitao te zlostavljačke umotvorine naših superheroja za tastaturama. Dečko od 20-ak godina, mlad, s nedovoljno radnog i životnog iskustva. Tek stasao i započeo svoje prve emancipacijske korake na putu odraslog muškarca. I već na prvim koracima dočeka ga monstruoznost kakvoj, hvala bogu, mnogi od nas, pa ni bogovi tastature, nisu i nadam se nikad neće svjedočiti. Razmišljam, moj sin ima 16 godina. U mojoj glavi još je beba. S razlogom.
To su naša odrasla dječica koja nam pri prvim naznakama bolesti uskaču u krevet dok ih mi tetošimo toplim čajevima, juhicama, reckamo brodiće od voća kako bi vitamini lakše uplovili u bubana usta. I opet im mi majke barem na trenutak postajemo centar svijeta. Neki od njih tih se navika ne odriču ni u četrdesetima. Ne mogu ni zamisliti da to moje dijete za četiri godine svjedoči takvoj bestijalnosti, činu koji bi svakog od nas obilježio.
Ne mogu ni zamisliti njegovu reakciju. Ne mogu zamisliti ni vlastitu. Mislim da nitko od nas ne zna kako bi zaista reagirao, sve dok mu svemir zaista ne uprizori takav scenarij. Koliko god krvoločnih filmova pogledali, koliko crnih kronika analizirali, ma koliko god se puta upozorili na oprez jer svijet nije chick lit roman u kojem ispisujemo ružičasta poglavlja prema vlastitim afinitetima, nikad nismo spremi na ovo što se odvijalo pred očima konobara. I dobro da nismo. Jer upravo nas ta slabost razlikuje od zvijeri, čini nas ljudima. I superheroji na tastaturama vjerojatno bi se posramili vlastite reakcije. Samo ne bi više bili tako oštri u samokritici. Zašto su uopće pomislili da nitko nije pokušao pomoći žrtvi? Projiciraju li zapravo vlastite strahove u kojima ipak nisu toliko hrabri, spretni i altruistični koliko bi voljeli vjerovati da jesu? Uostalom sasvim je legitimno biti nedovoljno hrabar, bojažljiv. To su karakteristike koje nas ne čine lošijim ljudima. Ono što nije u redu jest svesti nečiji život na trenutak i, što je još gore, svesti ga na trenutak koji zapravo nije njegov nego je plod mašte, arogancije i umišljenog superheroizma nas samih. Poništavati druge kako bismo uzdignuli ili opravdali sebe, to nisu odlike ispravnih ljudi.
Dečko od 20-ak godina pokušao je spasiti žrtvu i vjerojatno ugrozio i vlastiti život, a sve kako bi pomogao nepoznatoj osobi, baš kao i druga dva svjedoka. Nisu spavači ni pasivni promatrači paralizirani strahom, niti su instinktivno pobjegli u želji za preživljavanjem. Možda su mogli učiniti nešto drukčije, možda i nisu. U svakom slučaju poduzeli su puno više za nečiji spas nego mnogi od nas koji heroizam provodimo samo u narativu, dok se u stvarnosti teško odričemo sigurne zone i radije biramo ne primjećivati i ignorirati potrebite.
Zaista vjeruješ da si bolji čovjek od onih kojih su, za razliku od tebe - pokušali? Nisi. Svijet nema ništa od tvog utvaranja i pridavanja superherojskih moći jer nisi superheroj i ne možeš spašavati svijet na tastaturi, ponižavajući druge. No možemo kolektivno raditi na spasenju i barem za početak putem ne gurati ljude u ponor, nadjačati ego, pružiti ruku, suosjećanje, razumijevanje, zahvalnost. Ako nismo u stanju biti humani pri odabiru riječi, onda zasigurno ne možemo biti heroji ni na djelu.