Kao mala, slušajući o Bogu, davala sam mu majčin lik.
S vremenom sam shvaćala da ne želim dijeliti mamu pa sam mu oduzela majčine fizičke karakteristike, no ostao je lik žene. Sugestija mame bila je da krenem na sate vjeronauka. Bilo je to vrijeme kada je politički korektno značilo pohađati vjeronauk. Ubrzo sam se razočarala shvativši kako je Bog zamišljen kao muška figura. Kao dijete samohrane majke, odgajane među ženama, frajeri su mi djelovali kao potpuno nepotrebna smetnja. Ideja žene nastale iz muškarčeva rebra zvučala mi je jednako relevantno kao i Djed Božićnjak koji jaše soba i uklizava kroz dimnjake. Odustala sam od vjeronauka i ideje Boga u bilo kojem obliku.
Što je nastalo prvo - kokoš ili jaje, upitao nas je jednom profesor hrvatskog jezika. Mora da je pijetao, odgovorila sam rezignirano. I kao klinka teško sam se mirila s ulogom drugosti i lako bih se mogla zamisliti kao neki izgubljeni potomak iz plemena Mosuo. Sjećam se da sam nakon razvoda imala intervju za jednu tiskovinu. Novinarka je bila ugodna i dobro pripremljena. Većinu intervjua prisno smo ćaskale, a onda me upitala za bivšeg supruga. Primate li alimentaciju? Postavila je pitanje tonom koji ne očekuje odgovor. “Ne, ne primam”, odgovorila sam primijetivši kako benevolentnost naglo mijenja u stav zločeste učiteljice. “Kako to mislite”, nastavila je nadmeno. “On trenutačno nije zaposlen i nema primanja, a ja zarađujem dovoljno da mogu biti financijski neovisna i brinuti se o djeci.” Njezin narativ postao je izrazito napadački: “Ali to nije vaš novac, to je novac vaše djece. Odakle vam pravo da vi odlučujete i odbijate novac vaše djece?”
Bila sam zatečena, osjećala se kao lopov, prevarant, nemajka koja premalo mari za dobrobit plodova vlastite utrobe. “Ali djeca ne osjete nedostatak tog novca i ne želim da novac postane prepreka u njihovu odnosu. Ne vidim problem, ako već mogu, olakšati trenutačnu situaciju svima njima. Cijenim sve ono što nam je pružao dok su mu to okolnosti omogućavale i nadam se da bi on isto postupio na mome mjestu”, pokušavala sam opravdati svoju “neetičnost”. “To nije vaš izbor, alimentacija nije vaša. Djeca imaju pravo na taj novac. Vi im ga uskraćujete”, zaključila je odrješito i nastavila s pitanjima u ledenom tonu.
Nastojala sam se izboriti s tjeskobnim čvorom u želucu i suzama koje su opasno prijetile da me dodatno ponize pred neprijateljskom stranom. Kasnije se potištenost razvila u bijes. Mrzila sam vlastitu nemoć da joj se suprotstavim, mrzila sam što me navela da branim vlastiti izbor i što sam dopustila da makar nakratko njezino mišljenje ima veću težinu od mojih odluka vođenih isključivo srcem i plemenitim pobudama.
Zastrašivalo me što upravo žena podcjenjuje ulogu žene i smatra da nemamo pravo na izbor kada je novac plod osobnog rada i truda u pitanju. Nije ni čudno što nam osporavaju tjelesni integritet i tretiraju nas kao vaginu i maternicu koja je svačija, ali najmanje naša.
Povremeno nam i nesebično udijele ulogu boksačke vreće ili uvijek javno dostupne WC školjke u koje će ispražnjavati gadarije. Kažu ništa nije mjerljivo ljepoti trenutka dolaska bebe na svijet. Ja bih rekla - precijenjen, ali radostan trenutak u kojem bol i agonija porođaja staju. Najljepši životni trenuci dolaze kasnije. Pratim ovo institucionalizirano ugnjetavanje žena koje odbijaju nametnutu im ulogu maternice i Adamovo rebro odjednom mi postaje prihvatljivije.
Svijet u kojem muškarci uživaju u ulozi rebara i čarima porođaja, a žene u dostojanstvenom izboru danas mi zvuči kao savršena zamisao.